'Strada fortunata': Čitateljski odgovor

Olja Knežević u rujnu je 2024. iz svoje pisalačke radionice u čitateljske ruke odaslala prvi roman koji ne nosi ime glavne junakinje kako smo to od nje naučili (Gospođa Black, Katarina, Velika i Mala). Strada fortunata zamirisala je u nakladničkoj kući Hena com u Zagrebu. Eh, a pitanje je hoće li se čitatelji uspjeti zadovoljiti samo mirisom svježe knjige iz tiskare? 

Oprezno s prvim impresijama: dođete u knjižaru, ugledate knjigu, vidjet ćete naslovnicu, naslov i pročitati blurb koji obećavaju! Strada fortunata drugi je dio jedne talijanske izreke (strada bagnata, strada fortunata) pa pomislite – možda će se koketirati malo s talijanskom kulturom; ispod naslova vidite šašavi par koji jurca oblacima, ponadate se da će se uklopiti u ton priče, očekujete neki zgodan roman ceste, ali… Otom-potom. 

Radnja počinje in medias res i ono što naslov sugerira, to odmah i dobijemo – motiv putovanja (Dok putujem, mirna sam. str. 5). Pa kaže dalje: Ljudi o sebi kažu najinteresantnije stvari dok ne stoje čvrsto na zemlji. – odlično (!), taman se nahajpaš, po tom modelu bit će i roman, huška se još od blurba da je roman-ceste, ali tu „interesantnost“ ne dobiješ. U prvi plan iskače lik Magdalene, buntovne, progresivne žene koja nipošto ne razmišlja o braku, a njezin se cijeli svijet okreće zaljubljivanjem u bajronovoskoga junaka, „čuvara svetih tajni“. Ubrzo shvaćamo da ćemo pratiti sudbinu mlade žene koja pati od sindroma dobre udaje, a ne onu buntovnicu s prvih par stranica romana. Tako se uvodi i aktivni muški lik Vitez. Vitez je manipulativan, pritom i dominantan u odnosu (o svemu odlučuje sam, od svoje žene očekuje da bude ukras u kući i bez života izvan braka). Čak je i ime romana došlo iz njegovih usta.

Na 26. stranici (dakle vrlo rano) Megi shvaća da je Vitez tip koji voli da mu žena lijepo miriše, nevino, čisto, ružin pupoljak. A da ipak bude i seksi. Ali Megi ništa ne poduzima. Ona pakira svoj život u dva kofera i kreće sa svojim princem na putovanje. U početku to putovanje izgleda idilično – putuju, imaju neke svoje dosjetke, lud i opasan život kojem bi svatko zavidio, pogotovo Megine prijateljice… Megi pritom ima nekoliko ženskih likova koji je oblikuju (što pomalo podsjeća na Šteficu Cvek i njezine frendice).

Na tom putovanju mladi par dobiva i djecu, što premješta našu junakinju na stražnje sjedalo, nije više rame uz rame uz svoga princa. Od toga trena Vitez počinje osjećati destabilizaciju dominacije, a Megi se muči u ulozi požrtvovne žene i majke, koja pak vlastitu nestabilnost projicira na djecu. Tražeći svoje mjesto pod suncem, bježeći od špijuna koji prate moćnoga viteza (ta cijela priča o špijunaži što daje nekog detektivskog štiha, po mome je sudu posve nepotrebna), odluče se skrasiti u Londonu. U Londonu moraju svladati važnu mentalitetsku razliku da bi se integrirali u društvo koje može progutati veliki broj doseljenika samo ako ih se nauči pravilima ponašanja. (str. 139) To oslikavanje mentaliteta Balkana i Zapada jedno je od boljih dijelova u romanu. Balkan zastupa stav koji se brine kaš se udat, a Zapad da te uda za sebe. Balkan je u onima koji, iako žive u Londonu, zovu svoje na kavu, bez obzira na to što se ondje pije čaj. U tom smislu zgodni su i momenti usmenosti: Garant je mislio, iha, ovoj je drugi prst duži od palca, živjet će duže od muža; Ja sam čula drugačije, rekla je tetka, da to znači da ćeš imat više para od roditelja. (str. 23)

Tu i tamo pojavi se i pokoja duhovita minijatura – recimo na 99. str (ali do toga mjesta morate izdurati nabacanu priču i još nepovezanije likove): nastavnice tjeraju roditelje da djecu prije škole mažu kremom s visokim zaštitnim faktorom. Da ne izgore. Lažem da sam to napravila. Nemam još prijateljicu-majku s kojom se mogu smijati panici da će djeca izgorjeti na kiši, vjetru i temperaturi od sedam stupnjeva. Feels like 1℃, ali pazite da ne izgorite; ispod mog imena pisalo: čuvarkuća-vagabund. Bolje da ti je ovo zanimanje, rekla je umjetnica, bolje nego da piše da si spisateljica. (str. 11) Nađe se ponegdje i zanimljiva analogija: U šesnaestom tjednu trudnoće prikazao nam se sin. (…) U sebi sam tog sina nazvala spasitelj. (str. 29)

Kad smo već zagrebali po nabacanoj priči i nepovezanim likovima, valjalo bi dokraja iskomentirati. U romanu se nalaze nebrojene epizode koje nisu ključne za razumijevanje radnje i da nisam morala napisati kritiku, vjerojatno bih odavno stala s čitanjem. Opterećeni smo nemotiviranim i nelogičnim zaokretima u radnji: vraćanje u Zagreb iz Londona gdje vas žele smaknuti, pa vraćanje u London gdje moćni muž najednom kocka i osvaja masnu lovu, nakon toga prebacujemo se na sinov odlazak u školu, što sve skupa zvuči kao da je pripovjedačica na psihoterapiji. Iz vedra se neba u priču uvodi motiv nezaposlenosti gdje lik koji se tek našao u priči govori Magdaleni da si to ne predbacuje i ne okrivljuje samu sebe… 

Djelo doista nudi katalog likova, no da bi bio funkcionalan, većina bi likova trebala biti psihologizirana, a nama je za predjelo poslužena Megi koja se prebrzo preobražava iz mlade divljakuše u prekaljenu, požrtvovanu ženu, preskočivši najinteresantniju fazu sazrijevanju: skrb o sebi, a za glavno jelo muž koji isto tako naglo mijenja svoj karakter, a za desert dobijemo jedini lik koji ima potencijala – Megina prijateljica Fragola, emancipirana, brine o svom zdravlju i psihičkom stanju, a onda samo najednom vodi Megi vidovnjakinji koja postaje prozorčić za unos fantastičnih elemenata u priču (pojavljuje se duh Megina oca i govori joj da bi se trebala baviti pisanjem). A da ne spominjem Megina brata koji je sredinom romana progovorio nekom tobožnjom čakavicom (?). Velik je katalog likova, a nitko od njih nije osobito zanimljiv ni literarno dotjeran, čak ni glavni likovi.

U oči bodu i klišejizirane rečenice pisane bez ikakva ironijska prizvuka ala Rupi Kaur: A moje su posljednje riječi upućene njemu bile da me njegova priča ne zanima, da me ostavi na miru. Njegovo je srce puklo, moje se zaledilo. (str. 15) Što se jezika tiče neka je dijagnoza zahvatila položaj enklitika, jednu-dvije primijetiš na neobičnom mjestu, misliš stilska obilježenost, ali onda s čitanjem shvatiš da je uzus taj čudan položaj, da ne kažem „krivi“. (Pogledom sam mu uzvraćala da morao je…; Nije mogla se održati… str. 53). Nakon nekoga vremena uz iole osjećaja za jezik, ni to se više ne može podnositi. U kobasičastim rečenicama (koje nisu dobar stilski pečat kao u Krleže) još nailazimo i na paradoksalne opise: obrađena polja bez ljudi; u sjevernim gradovima najprije upoznajemo obližnja igrališta, uvijek vjetrovita, ali barem udobna, napravljena zdravorazumski, pa i s ljubavlju (str. 62). Možda je nepravedno ovako vulgarno izvlačiti rečenice bez konteksta, no ne mogu odoljeti servirati i ovu kobasicu: Sjedim na ružnoj i klimavoj stolici, mornarskoj, valjda, platnenoj, s dva otvora u naslonima za ruku, jedan je džep za cigarete i pepeljaru, drugi otvor za bocu ili čašu pića. Ne, nije mornarska stolica; sad sam se sjetila – ribička je. (str. 163) Sintaksa vidno para uši, te rečenice uopće ne teku i presijecaju se na bizarnim mjestima. 

Vrijednosni sud ne mora ni biti iz moga pera, o tome nešto i sama priča govori. O sebi, gotovo proročki kaže: oko tog centra šire se koncentrični krugovi nekonstruktivne priče (str. 12), kao da je autorica naslućivala da se nešto neće posložiti. Kada bih morala dodijeliti savjet u kojem bi smjeru knjiga trebala ići, onda bih se morala složiti s jednim od likova u romanu – naime, Megi u Londonu odlučuje studirati kreativno pisanje, pa se u središnju priču umrežuju priče nastale na tim predavanjima, upravo joj Morris iz te grupe govori da bi rado čitao knjigu ne-intervjua koje je pisala za potrebe studija. U tim pričicama leži neki potencijal. (Magdalena je na tim predavanjima čitala priču – cjelovito umetnutu u roman – koju je napisala loveći jednu gospođu kako bi od nje dobila intervju, što joj nije uspjelo, stoga piše o pokušaju intervjua, ne-intervjuu) S tim u vezi, nevjerojatno je koliko kritika jedne priče nastale na Meginom studiju kretaivnog pisanja korespondira s ovom: kada su se svi u grupi, skupa s mentorom, složili da moja druga priča poslana grupi, koju sam nazvala Oh, Nina! – mnogo obeća tim odličnim naslovom, a onda počne frustirati! (…) Na nekoliko se tu mjesta nagovijestilo nešto jako dobro, obrazložila je, nešto originalno, ali se naša Maggie, kako je rekla, naša se Maggie od toga naglo uplašila i pobjegla u trik, baš šteta… (str. 160).

Napose kad nedavno pročitaš Forsiranje romana-reke Dubravke Ugrešić, za kolegij Stilističko čitanje pjesme interpretiraš pjesmu iz zbirke smiljko i ja si mahnemo Eveline Rudan, malo je vjerojatno da bi išta moglo zvučati dobro, pogotovo ne roman koji se može čitati s preskakanjem redaka, a pritom ništa značajno ne propustiti. Što se dogodilo s ovom knjigom (pored toliko pobranih nagrada za prethodne romane, prijevoda na svjetske jezike) zaista je začuđujuće, a odgovor se možda krije u autoričinim intervjuima u kojima otkriva da je jezično od ovoga teksta poprilično udaljena, morala ga je naime pisati na hrvatskome jeziku, a ne materinskom crnogorskom. To mi se čini jedinim valjanim opravdanjem.

No da će i ovaj roman naći svoje čitatelje, zasigurno hoće. Pogotovo među onima koji jedva čekaju spojiti instance autora, pripovjedača i lika. Gdje ćeš bolje od autorice s istim studijem, istom domovinom (pisanjem), istim rodnim mjestom, kao i glavna junakinja. Književno polje i dalje igra prema svojim pravilima. Živio Bourdieu!

Anamarija Mrkonjić