'Kruh za poslije': Neprestano na rubu

Već neko vrijeme sintagmu „kruh za poslije“ nemamo priliku susretati na izlozima pekarnica i ostalih mjesta na kojima se prodaju pekarski proizvodi. Ideja je u svojoj srži humana. Osobe koje si mogu priuštiti kruh, odnosno barem dva, kupe jedan i ostave ga u pekarnici kako bi ga nakon njih mogao uzeti netko tko si kruh kupiti ne može. Pa iako se takvom djelovanju može prigovoriti da je riječ o jednom navlastito kapitalističkom humanitarizmu koji sustavne probleme siromaštva i gladi nastoji razriješiti na individualnoj razini, neosporno je da situacija u kojoj kruh postaje svojevrsna transklasna štafeta koju sretniji pojedinci predaju onima manje sretnima itekako može poslužiti kao naslov pjesničke zbirke. 

A upravo se tako jedna i zove: ona Gorana Milakovića objavljena ove godine pri Multimedijalnom institutu poznatijem kao MAMA. Riječ je autoru kojem je ovo druga zbirka poezije nakon Rudnika stakla objavljenog 2019. godine. Zbirku Kruh za poslije čine pjesme, poema i pisma, a sastoji se od četiri prilično heterogene cjeline koje se svaka na svoj način bave pokušajem uspostave lirskog subjekta odnosom s drugima, u čemu, naravno, ne uspijeva jer je svaki pokušaj konstituiranja stabilnog subjekta tekstom unaprijed onemogućen samom naravi teksta. Takav je pokušaj pronalaska temelja u protejskoj naravi jezičnih konstrukcija i formalnih obilježja književnog teksta od početka predodređen na neuspjeh, a uspjeh Milakovićeve zbirke ovisi upravo o načinu posredovanja tog neuspjeha.

Prvi način na koji se lirski subjekt pokušava oblikovati je putem svojih prethodnika, pjesnika i pisaca, u dijelu prikladno nazvanom Posvete. U njemu se pred čitateljem ustanovljuje popis, svojevrsna osobna lektira i privatni kanon u kojem se nalaze prilično raznorodna imena poput Ivana Gorana Kovačića, Vaska Pope, Maksima Gorkog, Henrija Michauxa, Danijela Dragojevića, Refika Ličine, Gustavea Flauberta, Zbigniewa Herberta i Šabana Šarenkapića. Međutim, odmah valja otkloniti mogućnost da se radi o nedvosmisleno pohvalnim tekstovima u kojima se lirski glas nastoji afirmirati tako što parazitira na tuđim tekstovima i autorskim ličnostima. Umjesto toga Milakovićev subjekt svojim posvećenicima pristupa na mnogo kreativnije i začudnije načine. Tako Ivanu Goranu Kovačiću u pjesmi U Lukovdolu pristupa analitički pa raščlanjuje njegov leksik u formi natuknica, čime pokazuje živost autorovog jezika koja bi se u sintetičkim pregledima njegova stvaralaštva mogla previdjeti. Riječ je o svim pješačicama, njivetinama, lastavičnjacima, jastučenju, besavješćenju i mjesečenju bez kojih bi jezik autora Jame bio manje začudan.

U idućoj će posveti lirski subjekt u nepoznatom čovjeku na tuzlanskom aerodromu ugledati pjesnika Vaska Popu. Pjesma je to bez naslova, sažetog izraza, kratkih stihova i bez rime, baš onih poput samog pjesnika kojem je posvećena. I u tom je slučaju jasno da je identifikacija moguća jedino kao pogrešna identifikacija budući da je od samoga početka jasno da Vaska Pope nema, osim u stihovima koji, ma koliko se formalno trudili približiti originalu, u tome ne uspijevaju.

Milaković u zbirku uvodi i zanimljivu gestu pjesničkog ready-madea kada u nju uvrštava pjesmu Zbigniewa Herberta Priča o ruskim emigrantima, da bi čitatelj stranicu kasnije našao pjesmu priča o ruskim emigrantima sto godina kasnije. Neuspostavljeni autor ne samo što odbija biti Herbertova sjena duga stotinu godina, nego Herberta i ispravlja. U vlastitoj pjesmi otklanja Herbertov pjesnički višak za koji kaže da izmišlja, naime šaputanja i svjetla zabava koja su se palila, a kojih danas kao ni onda nije bilo. Nema i nije bilo ni samovara, ni svete ikone, ni zastave, sve su to dodaci i nadomjesci koje poezija dodaje povijesti ne bi li se lakše čuo pjesnički glas, isti onaj glas koji Milaković u svojoj pjesmi nemilosrdno podriva i još jedanput prokazuje kao utemeljiv u tekstu.

Posebno se u tom smislu ističe pjesma radovan u kojoj lirski subjekt promatra sudionike pjesničkih susreta pitajući se koji bi od njih mogao opet postati radovan. Estetski kriterij uspostavljanja subjekta time je razdvojen od etičkog jer ovog potonjeg tekst ne poznaje, što znači da se u tekstu ne može pronaći ništa više ili drugačije od samoga teksta.

Sljedeća cjelina nazvana je Dron i sačinjava poemu od trinaest dijelova u kojima se lirski glas obraća dronu, instanci za koju kaže da je stakleno oko ali pravo što sve jednako vidi. Pokušaj je to subjektivacije lirskog glasa na pozadini božanskog, svemogućeg i sveznajućeg entiteta, u ovom slučaju čitatelja pod čijim se okom nalaze njegove pjesme. Ciklus stoga započinje lajkozom

bolesti raskošne asimetrije
u opažanju stvarnosti
napada uglavnom fine
diskurzivne cure i dečke
s jakim smislom za zarez.

Pisanje kao bolest nije nov motiv, ali postajanje subjektom putem bolesti pisanja nešto je što karakterizira poemu Dron, kao i čitavu Milakovićevu zbirku. Već u sljedećoj pjesmi bavi se šahistom Svetuškinom koji je počinio samoubojstvo dok je u zubima nosio kruh za poslije koji se javljao kao naslov zbirke. Propadanje, bilo da se radi o propadanju države, burzovnih indeksa ili prolaznosti života, bolesti, tumoru na mozgu odašiljača navedenih iskaza, preokupacija je koja ga progoni i u kojoj mu dron ne može pomoći koliko god ga on apostrofom nastojao uprisutniti u tekstu.

Jedina mogućnost stvaranja odvija se u jeziku:

mrave jede mravojed
a mravojeda jede
mravojedojed.

Ali tražiti u njoj smisao koji će se proširiti izvan jezika besmisleno je poput i besmislene beskonačnosti koja se pojavljuje na planu iskaza u pjesmi. Umjesto toga kreacija se zadržava samo na razini teksta u kojem nizanje leksičkih jedinica postaje književni postupak.

Treći dio zbirke najopsežniji je i obuhvaća gotovo polovinu čitave zbirke, ali je ujedno i najmanje koherentan i određen konceptom, a u naslovu Ljudi, životinje i problemi naznačeno je da će se baviti prilično različitim materijalom. I u ovom se slučaju lirski subjekt pokušava uspostaviti oblikovanjem iskaza o različitim pojavama poput koze, oca, majke, kapitalizma, goluba i sl. Širok spektar pojava u ovim je pjesmama našao svoje mjesto u kojemu se može književno oblikovati, što može dati prilično dobar uvid u sve ono u čemu lirski subjekt može prepoznati poeziju i potencijal za raspisivanje. Ipak, dok funkcioniraju pojedinačno, te pjesme zajedno ništa ne povezuje osim samog odsustva poveznice, zbog čega su i najslabiji dio zbirke.

Posljednji dio, možda i najintrigantniji, nazvan je Pisma Biljani, a iza njega se nalazi dvanaest pisama koja je lirski subjekt uputio dramatičarki Biljani Srbljanović prilikom dogovaranja neodržanog intervjua. Pisma su slana tijekom razdoblja od deset godina pa je naslovljenica na prva još i odgovarala, dok se na kasnija oglušila, kako nas sam lirski glas izvještava na početku toga dijela. U pismima se bavi intervjuom, ali njihov pošiljatelj, redovito potpisan kao Goran Milaković, u njih često uvodi vlastita razmišljanja vrlo slična prethodnim pjesmama. U njima se bavi Heideggerom, svojim dilerom Ivicom, Kraft-Ebingom, Kišem, Harmsom i Ugrešićkom ne bi li provocirao Biljanin odgovor koji u zbirci ne donosi. Pismo tako uvijek dolazi na pogrešnu adresu, a pošiljatelja paradoksalno otuđuje od onoga kome je upućeno. Šutnja primatelja, odnosno neprimatelja, ne da potpisanom Goranu Milakoviću da postane subjekt ni putem pisanja, što dovodi do krajnosti neuspjeh subjektivacije.

Kruh za poslije hermetična je zbirka poezije u kojoj se pojedini autobiografski i autofikcionalni trenuci tek naslućuju, ali nisu presudni za njeno razumijevanje i čitanje. Sastavljena od heterogenog sadržaja, njezina je koherencija neprestano na rubu i prijeti da se raspadne, što se i događa u trećem dijelu zbirke, ali nasreću posljednjih dvanaest pisama ipak uspijeva zaokružiti cjelinu, što je konačno čini uspjelom. Ako nakon prve Milakovićeve zbirke nismo znali u kojem će smjeru autor krenuti, izgleda da to ne znamo ni nakon druge, a koliko je to dobro ili loše, odlučit će autor sam, svojom trećom zbirkom.

Međutim, da se vratimo početnom pitanju. Kako pronaći žarište poetskih iskaza koji su pred čitateljem ako neprestano pokazuju da se lirski subjekt ne može izgraditi tekstom i na tekstu? Od posveta zaslužnim prethodnicima, preko obraćanja višem entitetu drona i poetskog usisavanja svakodnevne stvarnosti pa do pisama upućenih autorici, čini se da ništa ne uspijeva. Odgovor bi se mogao kriti na početku, u prvom dijelu, odnosno posveti Danijelu Dragojeviću:

danijel

na jednoj fotografiji danijel dragojević
u zimskoj prevelikoj jakni bježi brzo

iz fotografije žuri čini se
još nešto treba obaviti gore

prije nego se izjednači
voda koraka s nulom srebrnom

na trenutak izgleda
kao da će uspjeti

ali gdje da bježi čovjek
meki s klapnama

Lirski subjekt opisuje poznatu fotografiju Danijela Dragojevića u kojoj on doista bježi okrenut leđima prema objektivu i promatraču, pritom ga uspoređujući s knjigom. Njegovo sljepilo koje mu ne dopušta da razluči između čovjeka i knjiga zarazno je. Čini se da i knjigu Gorana Milakovića treba shvatiti na isti način. Praviti se da ne vidimo razliku između Gorana Milakovića i predmeta koji držimo u rukama kada čitamo njegove knjige. Treba zatim posegnuti za klapnama knjige Kruh za poslije pa ćemo vidjeti da na njima nema mnogo, osim jedne fotografije. Na njoj vidimo čovjeka, koji se možda zove Goran Milaković, iako to ne treba uzeti sa sigurnošću, kako stoji u zimskom pejzažu kraj jezera. Na sebi ima plavi džemper i jarko roza zimsku kapu te je pomalo nagnut unaprijed. Djeluje kao da će pasti u jezero i nestati s fotografije. Pogled mu je usmjeren na otvorenu knjigu koju drži u rukama. Možda je poezija.