'Samo jedna od': Mi djeca anksioznog doba

Nismo se rodili anksiozni. Anksioznost se rodila s nama.

Generacija rođena na prijelazu stoljeća, poznatija u popularnoj kulturi pod etiketom 'generacija Z', uvelike je drugačija od svojih prethodnika milenijalaca, što po sentimentu, a što prema osobnom izričaju koji se opire svim ranijim konvencijama, tipično za smjenu generacija. Međutim, ono što je neupitno zajedničko svakoj generaciji i u srži svakome čovjeku, od romantičarskog Weltschmertza, kontrakulturnog zazivanja mira u svijetu, do postmodernog osvještavanja ukorijenjene anksioznosti, jest izražena želja, jauk, vapaj za osjećajem pripadnosti.

Prvi hrvatski roman koji predstavlja upravo taj sentiment generacije Z napisala je Petra Prtajin, studentica Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Roman je izdan u svibnju 2025. u Nakladi Ljevak, a urednik je jedan od najpoznatijih hrvatskih pisaca, Kristian Novak. U vrijeme kad se na hrvatskoj televiziji emitira serija Sram, remake popularnog norveškog originala Skam, serija koja prati živote srednjoškolaca, namijenjena upravo mladima u aktualnom vremenu, roman Petre Prtajin izvanredno se uklapa u kulturnu scenu 2025. godine.

Samo jedna od roman je koji se žanrovski uklapa u više kategorija i zalazi u pluralnu tematiku, no strukturno držeći jasnu narativnu liniju i centralnu temu borbe odbačenog pojedinca, ovdje protagonistice, s vršnjačkim nasiljem. Otuđenost mladih u aktualnom modernom dobu, anksioznost kao još uvijek nedovoljno javno priznata tema i posljedice koje bullying ostavlja na pojedince u adolescenciji tek su neke od tema kojima se bavi roman. Svijet digitalnih medija i novih oblika vršnjačkog psihološkog nasilja, kao i status mentalnog zdravlja mladih ljudi, pitanja osobne izolacije, sklapanja prijateljstava, prvog zaljubljivanja, izlazaka, droge, odbačenosti od društva i potrage za sobom u sveopćoj neshvaćenosti odlikuju svijet protagonistice Pije, ujedno i pripovjedačice romana, maturantice zagrebačke gimnazije.

Živeći u post-pandemijskom vremenu obilježenom svekolikom izoliranošću, odbačena i ismijavana od strane učenika iz razreda, ali i na široj razini škole, putem digitalnog bullyinga na Instagramu, Pia se ispovijeda čitatelju o osobnoj izolaciji, osjećaju odbačenosti i nepripadnosti. Uokvirena fabula od početka najavljuje čvrstu pripovjednu strukturu koja započinje in medias res, s Pijom u bolnici nakon misteriozne nesreće, a potom se odmotava u retrospektivi koja objašnjava kako je sve započelo. Pia na samom početku otkriva kako se sa samoćom nosi uz izmišljenu prijateljicu Elu te bijegom u glazbeno stvaralaštvo, sviranjem flaute u podrumu dok njezina majka vjeruje da uči kod prijateljice. Njezin razred ilustracija je tipične srednjoškolske interesima vezane skupine, među čijim se ulogama za Piju pronalazi tek ona žrtvenog janjeta.

Petra Prtajin u pripovijedanju ne ostavlja čitatelju mnogo prostora za kontemplaciju – informacije su u tekstu pružene promptno i prema potrebi, dok istovremeno balansira s urbanim jezikom novih generacija, sastavljenim od Whatsapp poruka, Instagram objava, emojija te termina iz postojeće popularne glazbe poput trapa i narodnjaka. Obilježja, kao i unutarnji nemir generacije Z pršte i prelijevaju se onkraj stranica ovog generacijski reprezentativnog romana koji će, nadam se, s vremenom svoje mjesto pronaći među onima najznačajnijima u posljednjih nekoliko godina, ako ne i desetljeća.

Zašto su toliko slojeviti? Zašto nisu jednodimenzionalni poput mene?

Roman Samo jedna od odlikuje literarna struktura koja se u svom centralnom dijelu teksta bazira na nizanju epizoda u gradaciji napetosti sve do finalne kulminacije, koju uokvirena kompozicija i nagoviješta. Pripovijedanje u romanu iz početnog se pasivnog osobnog iskaza protagonistice ubrzo pretapa u literarnu akciju s jasnom vizualnošću i gotovo filmskim predznakom, ali i ponegdje s karnevalesknim nabojem, posebice u scenama Pijinih nekonvencionalnih izlazaka s novim društvom koja su obilježena tučnjavama, bježanjem i snažnim slikama underground scene. Roman je osim generacijski, i klasno intoniran, što se ogleda u likovima koji pripadaju elitnoj zajednici i stoje u raskoraku od same protagonistice, čija obitelj pripada nižem socioekonomskom statusu.

Pitam se, imaju li mrtvačnicu za dušu?

Za ovakav tip romana najvažnije je pripovijedanje i osobni iskaz protagonista – Pijin jezik je odrješit, a radnje izazovne, a iz prisne perspektive koju njezino pripovijedanje pruža, čitatelj dobiva blizak uvid u društvo današnjih adolescenata i njihovih unutarnjih boli koje se po srži ne razlikuju toliko generacijski, već tek po mehanizmima napada i obrane, kao i preživljavanja vlastite neprihvaćenosti. Roman poput ovoga važan je i u svojoj jasnoj i detaljnoj reprezentaciji generacije koja do sad u hrvatskoj književnosti nije imala prilike pronaći protagonista/cu s kojim bi poistovjećivanje bilo toliko lako. Čitajući iz perspektive odrasle osobe, roman Petre Prtajin zaista evocira ne tako davno doba srednjoškolskog života, zbunjenosti i potrage za vlastitim sebstvom, i navigiranjem kroz generacijsku anksioznost.

Odižemo moždane ovojnice, uvlačimo prste duboko u tkivo, seciramo svaku moždanu stanicu – tražimo izvor nesklada. Zaustavimo se kada misli toliko zapletemo da čvor više ne možemo otpetljati. Spretniji smo u dvoje.

Od inicijalne samoće, Pia dolazi do svoje prve srednjoškolske ljubavi, a posredno i do novog društva, mozaično i nasumce složene grupacije mladih koji čine sve kako bi stvorili svoju unikatnu autentičnost koja se odupire kalupu modernog; tako primjerice, umjesto u elitne klubove, izlaze po opskurnim, napuštenim zgradama, odijevaju se u vlastitom stilu i svojim se zajedništvom udaljavaju se od klasičnih "popularnih" grupa adolescenata. To novo, rubno i neprilagođeno novo društvo sastavljeno od pojedinaca koji Piju ne privlače toliko kao ideja, već kao zajednica, pokazatelj su da odbačeni uvijek pronađu put jedni ka drugima, ali i ulazak u njihovo društvo zahtijeva od Pije određenu vrstu inicijacije, društvenog neposluha i prijeko potrebne tvrde kože koju ona, prisiljena okolnostima, mora s vremenom razviti.

Pogled mi je leden; suze smrznute. Neporecivi simptomi bezumlja. Moj se oderani toraks počeo sušiti. Nema gnoja. Srdžba je smrtonosna čak i za bakterije. Rana je sve dublja. Žeravica se širi – peče me. Nepomična, pustim da me pougljeni.

Petra Prtajin izgradila je priču o anksioznoj i neshvaćenoj generaciji adolescenata koja svojim okvirom i ponekim motivima neodoljivo podsjeća na kultno djelo Mi djeca s kolodvora Zoo; iako znatno tematski udaljenija od sirove brutalnosti stvarnog svijeta Christiane F., Samo jedna od također se bavi underground scenom, maloljetničkom delinkvencijom i ovisnosti o drogama.

Blizu propasti? Da, dragi moj, jako sam blizu. Bijes je emocija kojoj dopuštam da me potpuno opsjedne. Sve ću napraviti da je se riješim, ali sjediti u sobi sigurno neću. Napokon se mogu poistovjetiti s protagonistima lektira za četvrti srednje. Njihov je bunt u meni. Weltschmertz je stvaran.

Smatram kako se roman također može čitati i kao svojevrsni sažetiji Bildungsroman, fokusiran na samo jednu životnu epohu, jer protagonisticu pronalazimo u formativnom trenutku života, koji doduše nije prikazan od djetinjstva, no obiluje životnim lekcijama čiji se intenzitet postepeno gradira u jednom vremenskom presjeku – završnoj godini srednje škole, na pragu prelaska u "odrasliji svijet" koji sa sobom nosi prve ozbiljnije izbore poput odabira fakulteta. Međutim, roman se istovremeno može svrstati i pod young adult žanr, no za manifestiranje punog potencijala ovog izrazito značajnog teksta, Samo jedna od primjer je knjige koja treba služiti kao ogledni primjerak generacijskim čitanjima.

Samo jedna od Petre Prtajin mozaična je slika društva i borbe mladih za izražavanjem, roman u kojem se mladi ljudi, pojedinci željni razumijevanja, u aktualnom trenutku mogu pronaći. Predstavljanje nekih novih generacija, posebice literarno, koje na sav glas progovaraju o vršnjačkom nasilju, depresiji i anksioznosti, osvještavaju svoju nezavidnu poziciju u nestabilnim vremenima i bore se za svoje mjesto pod suncem, ako ga uopće ima, nikada nije bilo ovoliko važno.

Plamteća svijeća. Neka zauvijek gori za malu utopljenu Piju. Tirkizni most osvijetlit će njezin put. Krvnika više nema. Boji se vatre.