'Mjesec sja kroz napukla rebra': Kaos rata, kaos strukture

Drugi roman Nikole Leskovara, pisca mlađe generacije (rođen 1983.), Mjesec sja kroz napukla rebra novi je dodatak hrvatskoj ratnoj i postratnoj književnosti. Autor u romanu zadržava neka opća mjesta rata i poraća kao literarnih tema (pesimizam, brutalnost, ljudsku svedenost na životinjsku borbu za preživljavanje i nevjerojatan kapacitet za zlo), ali ga provlači kroz filter jezika i eksperimentalnosti u strukturi i naraciji. 

Glavna ideja romana je prikaz utjecaja rata na kolektivno iskustvo stanovnika malog mjesta na sjeveru Hrvatske, iz perspektive likova mlađe generacije (rođeni 80-ih). Ta malomišćanska skučenost manifestira se i kroz manji opseg samog romana (tek 176 stranica). Roman odlikuju fragmentirani i multiperspektivni narativ te vremenski skokovi u ratno i postratno vrijeme. Razlamanje naracije i nelinearnost itekako pašu kaosu rata i postratnog raspada ljudskih vrijednosti, ali najveći problem je u tome što je roman prekratak, a likova je previše. Iako je jezično impresivan, čitatelju je teško probijati se kroz šumu potencijalno zanimljivih, ali nedovoljno razrađenih i fragmentiranih likova. 

Roman se najviše fokusira na protagonista Gavranića (iako on nije dovoljno jaka centralna figura da bismo ga tako nazvali), izbjeglice iz Bosne (kao i glavni lik autorovog prethodnog romana Tijelo od soli). Kroz 76 fragmenata povremeno se pojavljuju Gavranićev prijatelj Sanjin, Suad, musliman koji je prešao na katoličanstvo i planira teroristički performans, simpatija i djevojka Alma, Gazdarica (utjecajna figura u mjestu), Sanjinova supruga Dunja, vještica Milka, ekscentrični franjevac fra Antun koji prevodi djela filozofkinje Edith Stein, itd. 

Gavranić je portretiran kao apatičan, ali izrazito osjetljiv muškarac: "...ali meni svaki put tijelom i umom prostruji paralizirajući strah kad čujem agresivan humor. Postanem ponovno nemoćan dječak pred kojim se verbalno i fizički roditelji kolju usred rastave." Često se referira na pjesnike poput Whitmana, primjerice u mikro poglavlju "Vlati trave", A. B. Šimića, pa čak i na Tadijanovićevu pjesmu "Nosim sve torbe, a nisam magarac". Iako okružen društvom (Suad, David, Alma u koju je zaljubljen, Yass-mina, Kasja), Gavranić je suštinski sam: "Iako ovdje zajedno sjedimo Suad, Alma, Yass-mina i ja, osjećamo se kao da je svatko sam."

Apatija i nepovjerenje izazvano ratom i pesimističnom postratnom klimom onemogućavaju ovakvim pojedincima da se ostvare, a još gore, ni da ostvare dublje osobne odnose. Doduše, Gavranić nešto najbliže ljubavi doživljava s Almom, ali njihovom odnosu nije posvećeno dovoljno fokusa. Sve likove povezuje to malo mjesto i Domovinski rat koji su proživjeli kao djeca ili tinejdžeri. Skokovito se izmjenjuju prizori iz prošlosti (rata) i sadašnjosti da se istakne zapravo gotovo ništavna razlika u životima likova – život im je jednako težak i frustrirajući. Svakoga od njih rat je na neki način obilježio negativno, a suvremenost, neosjetljiva na žrtve rata možda je još i više neumoljiva: loši poslovi, rad od jutra do sutra, nepotizam, korupcija itd. Obično su postratna razdoblja u povijesti bila početak novog optimizma i ekonomskog prosperiteta, ali na ovim prostorima šrapneli rata ostaju zabijeni u društvo i nastavljaju ga trovati. Na ovo se referira sam autor u intervjuu za Forum.tm: “Ponekad imam osjećaj da traumu nisam doživio u ratu, nego kad sam pobjegao od rata, kao da me društvo traumiralo više nego bombe – kao da se dogodio Pigmalion efekt.” 

U romanu kao da se ne ide dalje od pesimizma i konstatacija društvenih anomalija: nema pomaka naprijed, ni u radnji, a ni u njihovim životima. Istina, ponekad zabljesne frustracija, svijest da je takav život pakao (pogotovo u Gavranićevim razmišljanjima o dvoličnosti lokalaca i politike), ali bilo kakva pozitivna inicijativa ugušena je konzumacijom lakih i teških droga ili, u slučaju Suada, bijegom u religiozne ekstreme. U osvrtu M. Krmpotića u Novom listu navedeno je da postoji tračak svjetla i nade u nešto bolje, ali ovoj čitateljici to uopće nije vidljivo. Štoviše, pojačava se dojam da Gavranić naprosto prihvaća stanje kakvo je: “Rekao sam im da ću još malo ostati jer mi je bilo ugodno u alkoholnoj izmaglici”, kao i ostali: “Društvo se posjelo za stolove omađijano ekranima.”

Ono što je doduše vidljivo, i što je najveći forte romana, jest jezik. Leskovarove rečenice su nabijene vizualnim detaljima, bojama i ponekad neočekivanim usporedbama: “On me povezao s doktorom kad su u bolnicu dolazile žene očiju velikih kao orasi”, “Moja glava u odrazu stakla od prozorčića samice izgleda kao polumjesec pod burkom planine”, ”Mjesec je velik, bijel i okrugao kao gumb.” U rijetkim dijalozima koristi kajkavski govor i hrvatski romske zajednice, ubacuje turcizme te koristi neobične, gotovo pa onomatopejske riječi, primjerice "otpoplonati" i "iskomušano". 

Autor jezikom uspijeva detaljizirati likove dovoljno da čujemo njihova razmišljanja i govor, ali ih ne osjećamo jer ne čujemo njihov glas dovoljno dugo da upoznamo sve njihove slojeve koji su tek mjestimice natuknuti. Bilo bi zanimljivo da se autor više zadržao na razradi seksualnosti Gavranića i Sanjina, primjerice u poglavljima Ljepilo te Suada i Davida. Nije nužno problem u malom opsegu romana – možda da je manji fokus bio na vizualno dočaravanje mjesta i likova, a veći na razradu međusobnih odnosa, kompaktnost bi još bolje istaknula pozitivne aspekte romana.

Roman bi bio uspjeliji i upečatljivi i da je, osim dubljeg i trajnijeg fokusa na likove, autor također više riskirao u žanrovskom smislu (realno, ova zamjerka vrijedi za većinu hrvatske književnosti!). Elementi nadnaravnog su natuknuti kroz detalje o Crnoj ptici (Gavranićevoj sugovornici za koju nije jasno je li plod njegove mašte oštećene drogama) ili liku “vještice” Milke koja na mjesečini pleše drmeš, dok je kroz bizarni lik fra Antuna, franjevca koji prevodi djela filozofkinje Edith Stein i prakticira indijsku meditaciju otvoren put za zaigranu satiru. Ovakvim žanrovskim odabirima bi uspio probiti opnu, za hrvatsku književnost tipičnog, oporog, naturalističkog prikaza rata i postratnog perioda (istu ovu tendenciju sam primijetila i kod autorice Ene Katarine Haler u romanu Nevini). 

Kad smo već kod žanra, zanimljivo je kako je u blurbu na poleđini korica, urednik knjige Ivica Prtenjača istaknuo da je roman “daleko od jeftine zavodljivosti, bilo kakvog koketiranja s žanrom”, implicirajući da korištenje žanrovskih tehnika u “ozbiljnoj” književnosti valjda automatski smanjuje umjetničku vrijednost djela. Upravo takvo shvaćanje književnosti gdje se žanrovski elementi i maštovitost izjednačavaju s „jeftinoćom“ sputava autore da, ako žele (!), talent razviju u novom smjeru koji bi vjerojatno još više ispolirao njihovu vještinu, ali i pružio svježiji pristup tradicionalnim temama poput rata. Kao da je nemoguće uspješno pomiješati jezičnu ili strukturalnu eksperimentalnost i žanr!

Mjesec sja kroz napukla rebra usprkos Leskovarovoj ambiciji da kroz kompaktnost, eksperimentalnost i jezičnu virtuoznost dȃ svoj obol temi rata u hrvatskoj književnosti ne ispunjava sav svoj potencijal. Ponekad zaista (da se referiram na naslov) zasja nešto novo i drugačije, ali ne dovoljno intenzivno da se dovoljno odmakne od okvira tradicionalnog pristupa ratu u hrvatskoj književnosti.