'Srce zemlje': Knjiga-epitaf

Gloria Lujanović ime je autorice poznatije u novinarskim krugovima, no u posljednje vrijeme postaje važno i u onim književnima. Rođena u Novom Travniku 1993., Lujanović je od najranije dobi proživjela traumu rata u Bosni i Hercegovini te je najveći dio svoje profesionalne karijere u pisanju posvetila upravo istraživanju istog. U 2011. objavljuje prvu knjigu, zbirku poezije naslovljenu Muškarac kojeg nemam, a 2023. u nakladi Oceanmore izlazi joj poema Otac, djelo autofikcije koje tematizira bolno manjinsko porijeklo provučeno i isprepleteno kroz odnos s čvrstom figurom patrijarhalnog oca. Dobro primljeno među čitateljstvom, Otac je djelo koje je Gloriju Lujanović pogurnulo u smjeru književnog stvaralaštva, što se vrlo brzo odrazilo i na sljedeće djelo, koje također tematski dotiče poemu.

Krajem 2023., ponovno kod izdavača Oceanmore, uz suizdavača Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru, izlazi knjiga Srce zemlje, žanrovski hibrid esejističkog, novinarskog i književnog, posvećen tematici rata u Srednjoj Bosni i strahotama koje su 90-ih proživjeli Hrvati u Lašvanskoj dolini. To je područje obilježeno jednim od najtežih ratnih stradavanja tog vremena, međutim o samim se žrtvama čak 30 godina kasnije i dalje zna poražavajuće malo, kao što autorica navodi u sljedećim stihovima:

Nije Lašvanska dolina k'o Vukovar
Pa da sav svijet zna
Kako je bila pod okupacijom

Pisanju Srca zemlje prethodila je predstava Kroz proces 10-6-93 na kojoj je autorica sudjelovala kao stručna suradnica redateljici Marini Petković Liker u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru, a predstava je bila posvećena teškom zločinu armije RBiH iz 1993., pri čemu je od granate poginulo osmero djece u mjestu Vitez. Zločin u Vitezu tek je jedna u nizu mnogih strahota koje su opisane u Srcu zemlje.

Na prvi pogled struktura knjige obećava novinarski, gotovo faktografski uvid u istraživanje na kojem je autorica radila godinama, od Bosne i Hercegovine do haških tribunala, no Srce zemlje vrlo se brzo rastvara u intimnu ispovijest i priču o sjećanju i o traganju za istinom. Gotovo dvije trećine djela zauzima proza, ispresijecana fotografijama i grafički oblikovanim fusnotama, dok je posljednji dio ostavljen za poeziju, 21 lirsku pjesmu. Iako istraživački, novinarski i esejistički, prozni dio Srca zemlje odlikuje i autoričina duboka introspekcija vlastitog doživljavanja rata, kao i intimno ispovijedanje upućeno ne samo čitateljstvu, već i svim onima radi čijih je izgubljenih života i započela s istraživanjem.

U mojoj se obitelji vrijeme dijelilo na prije i poslije rata, rečenica je kojom Glorija Lujanović uvodi čitatelje u ovu priču: svoju, ratnu, povijesnu. Djetinjstvo provedeno u jeku rata ostavilo je traga na autorici, iako i sama na mjestima u knjizi spominje kako se rata eksplicitno ne sjeća toliko, već ju je njegova sjena počela progoniti kasnije, kad je osvijestila da se o brojnim stradanjima nigdje ne govori. Upravo ju vlastito zamagljeno sjećanje, kolektivna patnja i zaborav vode ka tome da se posveti istraživanju, a samim time i pisanju. Svoju novinarsku karijeru Gloria Lujanović gradila je baveći se upravo ratnom tematikom, pišući o suđenjima, masovnim grobnicama i zaboravljenim selima u koja pomoć nije poslana na vrijeme, a negdje i nikad. Brojni novinarski članci koji su joj godinama objavljivani tako su ušli u Srce zemlje, prošireni fusnotama i informacijama o povijesnom kontekstu Srednje Bosne, sukobima nekoliko vojski i patnji kako lokalnog stanovništva, tako i manjina, svih redom kolateralnih žrtvi sumanutog krvoprolića.

Lujanović ponire u geografski prostor Bosne i Hercegovine i njegovu kolektivnu traumu prenosi u književni prostor, onaj koji se u tekstu transformira u iskaze boli, gubitka, ali i opraštanja, koje rjeđe ide ruku pod ruku uz duboku traumu. Između krhkog sjećanja i brzog zaborava krije se autoričin osobni, ali i stvarni prostor Lašvanske doline i ljudskost nebrojenih duša koje su ondje stradale ili ostale živjeti čak i nakon što su izgubile sve.

Bez obzira na to što Srce zemlje nije knjiga koja je specifično određena jednim žanrom te se esejistički ton poklapa s autoričinim novinarskim tendencijama, poezija itekako drži književni pol u strukturi djela, kao i u tekst vješto utkani elementi ispovjedne proze. Lujanović tako u Srcu zemlje paralelno pruža novinarski obrađene činjenice iz relativno nedavne povijesti, ali i progovara o svojoj obitelji, o njihovom doživljaju ratnih godina, o svojoj osobnoj brizi za neimenovane žrtve koje joj nisu davale mira sve dok barem djelić njihovih sudbina nije prešao na papir.

Smatram da se najvažniji dio knjige, ono književno najvrjednije, nalazi upravo u završnom dijelu knjige – među 21 lirskom pjesmom. Poezija Glorije Lujanović pisana je slobodnim stihom i izrazito je narativna. Njezina lirika određena je gotovo prozaičnim iskazima te su pjesme najčešće oslovljene imenima ljudi ili mjestima o kojima govore. U pjesmama autorica daje književni prostor ljudima čiji su životi na ovaj ili onaj način bili označeni traumatskim ratnim godinama, a ostali bi zaboravljeni jer sve do sad nitko na ovom geografskom području nije se upustio u toliko srčanu potragu za istinom. Dok se u pojedinim pjesmama susrećemo s autoričinom osobnom ispovijedi o duhovima žrtava koji joj nisu dali mira sve dok ne ispiše njihove priče (poput pjesama Lašva i Šuma na Bikošima), većina drugih odnosi se na svjedočanstva o ljudima s čijim se pričama susretala tijekom godina pripremanja knjige.

Poseban je naglasak u poeziji na sudbinama žena u Lašvanskoj dolini. Dok su u proznom dijelu knjige informacije dane uz mnoštvo detalja, u poeziji im je dan mnogo siroviji, intimniji značaj. Gloria Lujanović piše za žene, o ženama, iz ženske perspektive, pružajući uvid u njihovu kolektivnu traumu, ali i nevjerojatnu snagu. Žene koje su ubijene, koje su preživjele, one kojima su svi članovi obitelji ostavljeni mrtvi na kućnom pragu, sve su redom imenovane, svaka od njih dobila je svoju pjesmu, sjećanje, bolni manifest njihove tihe uloge iza kulisa rata vođenog od strane muškaraca. Bilo da se radi o stradavanju i silnim žrtvama koje su stanovnici Lašvanske doline doživljavali ili o rađanju novih života (jedna od pjesama tako govori o Milosavi Dunđer, babici koja je tijekom cijelog rata porađala djecu), svaka od njih realno ilustrira ljudsku patnju. Stihovi su na mjestima ritmični, u svakoj pjesmi lako uspostavljaju dijalog s čitateljem, a poredbe, motivi i pjesničke slike su jednostavne, no izuzetno snažne.

Knjiga je recentno dobila nagradu Tokyo TDC za dizajn (dizajnerice Lana Cavar i Narcisa Vukojević), među čak 3590 pristiglih radova iz cijelog svijeta, no zamjerka koja mi se istaknula tijekom čitanja jest upravo ona vezana uz vizualno oblikovanje knjige. Određene stranice i njima pripadajući faktografski tekstovi i fusnote o službenim podacima broja žrtava i okolnostima pod kojima su se ratni zločini odvijali, obojene su tamnosivo, s crno otisnutim tekstom, što podosta otežava samo čitanje, a time i koncentraciju čitatelja. Polazna ideja takvog umjetničkog oblikovanja teksta koji predstavlja zaista surove informacije, donekle je razumljiva, no ne i najsretnije izvedena. Isto vrijedi i za popratne fotografije opisanih lokaliteta, dodane između proznih sekcija i tamnih stranica, koje su također sklisko područje zbog svoje premale veličine u odnosu na prazninu listova. Suprotno tome, pohvaljujem odabir drugačijeg fonta za poeziju, koji vizualno djeluje upravo poput uklesanih slova na nadgrobnim spomenicima. Takvo grafičko oblikovanje lirskog u cjelini knjige funkcionira kao snažan podsjetnik na one ljudske figure koje su u tišini i nepoznanici određivale tijek rata, poput Gorana Batalije, pilota vojnog helikoptera koji je na splitske Firule prevozio ranjenike, a njegov je doprinos prepoznat tek u jedinom letu nad Kninom 1995.

U Srcu zemlje traumatsko postaje refleksivno, a do sad zaboravljene figure vrijedne sjećanja konačno dobivaju svoj mali poetski prostor. Ako već nisu svi mogli na grobovima, onda su u ovoj knjizi žrtve napokon označene imenom i prezimenom, ljudi koje će barem književnost upamtiti, kad to nije mogla i povijest. Pothvat u koji se Gloria Lujanović upustila kad je odlučila ispisati ovaj svojevrsni epitaf svojoj zemlji, njenom srcu, utrobi i izgubljenim životima, duhovima koji joj nisu dali mira, neosporno je hrabar i još više human te posebno empatičan.

Ljudski glasovi, najviše vapaji, kojima Lujanović ponovno udiše život na papiru, svjedoče nam da se takve tragedije ne smiju zaboraviti ni previdjeti. Povijest nam nerijetko svjedoči samo o velikim imenima i odabranim obljetnicama, dok one jednako važne, a mnogo manje poznate, često ostaju zaboravljene, nestale, nepravedno zanemarene. I sama autorica u djelu naglašava da za tolike ljude nikad nije otkriveno gdje leže, gdje li su im kosti, tko ih je pokopao. Za neke se možda nikada neće ni saznati, no za njih ostaju zapisani stihovi, barem sjećanje na papiru, epitaf za nepoznate.

Od njih ostali godovi na stablima
Da nas podsjete na desetljeća
Koliko ih već nema.
Od njih ostala šuma.
U šumi im spomenik.
Šuma im spomenik.

Martina Marinković