'Azil za nebeska tijela': Poezija izvan (svog) vremena

Lana Derkač autorica je koja se afirmirala u svim književnim rodovima pa je tako od 1990-ih godina objavljivala zbirke poezije, romane i dramske tekstove. Generacijski bliska Tatjani Gromači, od svoje je pjesničke kolegice ostala ipak manje čitana, djelomično zbog toga što generacijska bliskost nije pratila poetičku. Dok se prva na samom početku 21. stoljeća profilirala kao predstavnica tzv. stvarnosnog pjesništva, potonja je odlučila ostati uz lirsku i simboličku pjesničku liniju, pri čemu se naslanja na kvorumašku tradiciju iz 1980-ih godina. To je i razlog zbog kojeg u dominaciji stvarnosnog literarnog izraza, kako proznog tako i poetskog, koji je nastupio s novim milenijem, nije dobila zasluženu pažnju, iako je cijelo vrijeme bila izrazito plodna autorica s objavljenih deset zbirki poezije. Ove godine njima se pridružila i jedanaesta, Azil za nebeska tijela, u izdanju V.B.Z.-ove edicije Biblioteka tridvajedan pjesništvo, za koju je dobila nagradu "Tin Ujević".

Riječ je o opsežnoj zbirci poezije koja je podijeljena u sedam stilski i formalno vrlo sličnih dijelova koji u sebi objedinjuju nekoliko različitih tema. One se uglavnom tiču suvremenih društvenih problema poput ekološke krize ili ratova, ali daleko od toga da je riječ o angažiranoj poeziji koja poučava i zove na bilo koju drugu aktivnost koja ne bi bila čitanje. Pjesme Lane Derkač za to nemaju snagu, ali to im ni nije namjera pa manjak angažiranosti u ovom slučaju nije negativna odlika njezine zbirke.

Naslov zbirke Azil za nebeska tijela upućuje na okvir unutar kojeg će pjesme Lane Derkač razvijati svoje značenje. Značenje nebeskih tijela nije preuzeto od stručnih definicija, nego u njega ulaze i planeti, zvijezde, ali i, najčešće, oblaci. Oblak koji se u tradiciji pjesništva koristio kao simbol prolaznosti, nestalnosti i odgađanja konačnog označavanja, koristi se često kao temeljno označavanje teritorija u koji se pjesma želi upisati. Kreće se od neuhvatljivosti i nestalnosti oblaka kako bi se progovorilo o međuljudskim odnosima, ekološkoj ili izbjegličkoj krizi. Upućuje to na očitu situaciju u kojoj je sama zbirka azil za takve protejske entitete kojima bi uobličavanje u neke konkretnije oblike, koji nisu poezija, nanijelo nepodnošljivog nasilja pod kojim bi se baš poput oblaka rasplinuli. Takva se misao može pronaći u pjesmama kao što su "Oblaci nad Moskvom", "Sakupljači", "Oluja" i "Propovjednik" koje početni motiv oblaka razvijaju u mnogo konkretnije i konzekventnije teme, a u pjesmi "Smrt knjigovođe" jasno se ističe blagotvorna uloga oblaka-poezije:

Pažljivo briše tanjure i sadi ih u policu,
a kad pogleda van, vidi kako nebo opet
ima modrice.
Katkad je crveno i nagnječeno pa mu
poneki svetac polaže vatu-oblak na ranu.

Kao što je već navedeno, autorica veliku pažnju posvećuje prirodi, njezinom rastu, razvoju i dobrobiti. To čini interpretiranjem prirodnih pojava kao što su kiša i vjetar, njihovim personificiranjem i postavljanjem u ljudske okvire i situacije, kao što je slučaj u pjesmi "Tik nad zemljom":

Na sjeveru Hrvatske prebiva vjetar
kojem je vremenska prognoza ubila sestru.

Donošenje nežive prirode u takve odnose često ima duhovit efekt, ali glavni mu je učinak da u zbirku pjesama unosi mitološku koncepciju svijeta bez bogova i junaka. U njoj je jedini subjekt animirana priroda koja ukazuje na ljudsko iskorištavanje koje ju uništava, kao što je to slučaj u pjesmi "Tahikardija": 

Drvosječe se brinu da Zemlja opet bude svježe obrijana;

ili u pjesmi "Otac":

Moj otac
oćelavio je Zemlju.

Priroda je pasivna pa, iako zadobiva udarce, nikad ih ne uzvraća i samo podnosi ono što joj čine ljudi. Posljedice uništavanja prirode za koje je odgovoran čovjek na njega samoga daju se tek naslutiti, a podsjećaju na rijeku ponornicu, izranjaju na najneočekivanijem mjestu kao što je poezija. Tako se suša kao prirodni fenomen metaforički transponira na poeziju u pjesmi "Samo su cesti ostala gnijezda":

Sušna je godina i sušna je poezija
pa tko traži kišu u njoj, zapinje za rascjepe.

Međutim, lirski subjekt svjestan je mogućnosti takve interpretacije kojoj prijeti redukcija poezije na mit. U pjesmi "Stanem, stoji i šikara" izravno se odbacuje mitološki podtekst poezije:

Ali oluja ipak nije djevojka
i ova pjesma nije mit!

Lirski subjekt ipak ima potrebu za imenovanjem, za označavanjem i preoznačavanjem fenomena o kojima stvara iskaze, a koji se pojavljuju par stihova kasnije, kao što je "Oluja je bokal s vodom". Prilika je to za nastajanje pejzaža i likova poput mrgud-djeteta i mrgud-košute i njihovo dovođenje u mitološke konstelacije i transformacije. Tako ističe bliskost poezije i mita, poezije kao mitskog diskursa koji ima sposobnost ne tumačiti postojeći svijet svojim odrazom, nego stvarati novi svijet temeljen na svojim poetskim pravilima, ali ostavlja prostora i za autonomnu viziju poezije koja se neće dati svesti na mit.

Na to prije svega upućuje činjenica da hibridni poetsko-mitološki svijet nastanjuju mnoga hibridna bića poput žene-ždrala, djevojke-vjetra, neba-čelika, baby-pjesme, plahte-školjke, itd. Riječ je o metaforama koje su spojive jedino u poetskom diskurzu, gdje nespojive predmete dovode u najužu vezu. Crtica između raznorodnih pojmova stoji kao mogućnost poezije, spajanjem nespojivog ona razdvaja poeziju od ostalih iskaza u kojima bi takvi entiteti bili neupotrebljivi, stvarajući od poezije autonoman prostor koji vrši preraspodjelu korisnog i beskorisnog.

Nasuprot ugroženoj prirodi lirski subjekt postavlja povijest koju karakterizira okupljanje negativnih fenomena, kao što su vijetnamski sindrom i asocijacije na rat i palež u pjesmi "Povijest pušač". U pjesmi "Veliki petak" posebno se upućuje na negativne aspekte povijesti kao akumulacije ratova u stihovima:

Iznenada poželim kopati po povijesti Zemljine bolesti i sjeti.Talogu ratne misli i logorima.
Pa i tako svakim danom sve više postaju zemlja.

Povijest je u autoričinim pjesmama toliko nemilosrdna da samu sebe, koja je talog ratne misli, uništava čineći tako dvostruko kretanje, ona uništava, a zatim i uništava vlastito uništavanje. Lirski subjekt svog komunikacijskog parnjaka nalazi u subjektu povijesti, Europi o kojoj su upućeni najizravniji i najangažiraniji iskazi u zbirci. U pjesmi "Treba pomaknuti Sunce" lirski subjekt kaže da „Krv i gnoj impregniraju zidove Europe“, a još eksplicitniji je u pjesmi "Europa je dementna" u kojoj kaže:

Europa je dementna, gotovo se ne sjeća
svojih kuća-pitca.
U ratu u Siriji ne zna se kad će koja
prhnuti krilima i odletjeti.

Kritički odnos prema Zapadu i njegov odnos prema drugima obilježava značajan broj pjesma u zbirci, ali kao i u slučaju onih u kojima se lirski subjekt bavi pitanjem prirode, ne može se naslutiti kako se poezija uklapa u samu kritiku postojećeg stanja. Je li poezija jedan od načina kritike i može li se onda izreći jedino u formi pjesme ili i ona podliježe kritici? To se donekle može naslutiti u metapoetičkim pjesmama. U pjesmi "Ruska kutijica" riječi se nazivaju smušenim plivačicama, nakon što lirski subjekt priznaje da ne može opisati rusku kutijicu, nego samo nabraja što vidi na njoj. Ako je poezija posredovana jezikom doista tako radikalno udaljena od onoga o čemu govori, je li ona dio svijeta u kojem je pjesma nastala ili ona pripada nekom drugom, čitatelju nedohvatljivom svijetu? To vrijedi i za plan sadržaja, ali i forme Derkačinih pjesma, odnosno načina kako tretira jezik u svojim pjesmama. Riječ je o upotrebi motiva i metafora koje djeluju napadno poetski. Čak i u poeziji koja tematizira prirodne fenomene i nebeske objekte, u njima je previše oblaka, krvi i gnoja, a stihovi poput „A jutro je upeglalo sjetu“ ili „pokušavam stablu očitati crte života“ teško da bi bili prihvatljivi bez ironijskog odmaka. Navedeno otežava čitanje i zamara čitatelja gomilanjem starih motiva i postupaka, što poeziju Lane Derkač iz današnje perspektive čini pomalo anakronom. Usprkos tome, ona nam pokazuje kakva je poezija nekada bila i kakva je mogla biti.