Poezijom (p)o margini

Nakon teksta o prikazu radništva u recentnoj hrvatskoj prozi, slijedimo tematsko-motivsku matricu i analiziramo poeziju autorica koje su u svoje stihove uvrstile socijalne probleme, siromaštvo i nepravdu. Zbirke poezije koje će nam okupirati pozornost novijeg su datuma, objavljene prije nekoliko godina: PTSP, Autobus za Trnavu, Početne koordinate i Mehanika peluda.

Krenut ćemo s autoricom čije je ime, usprkos dugogodišnjem pisanju, vjerojatno nepoznato široj javnosti. Autorica pod pseudonimom Marinela od 1988. godine objavljuje prozu i poeziju u tiskanim i online književnim časopisima. Iza nje je i nekoliko zbirki priča (Lift bez kabine, Pušite li?, Nemoj se ljutit sestro, Crno), zbirki poezije (Ne želim ti ugodan dan, PTSP) i roman Baboojeb. Pseudonim upada u oči kao neuobičajena strategija na našim prostorima. Neovisno o pravom razlogu njegove upotrebe o kojemu možemo samo nagađati, sigurno je da se na taj način priželjkuje dodatan prostor slobode. Uostalom, i dalje se nerijetko riječi na papiru povezuju s građanskom osobom pisca, što se ovim manevrom nastoji spriječiti (ako se već ne može u potpunosti onemogućiti).

U posljednjoj zbirci poezije PTSP (2018.) rezignirani subjekt u prvom licu trpi siromaštvo, skuplja čikove u parku, strahuje od ovrhe, misli da joj se okolina podsmjehuje, žudi za tim da je netko „stvarno voli“. Pritom razotkriva stvarnost bez sladunjavih ukrasa, osuđuje suludi tempo kapitalističkog života, u kojemu ljudi kupuju unedogled, nezadovoljni su i nesretni, žive u svijetu bez nježnosti, brige i ljubavi. Kreće se po zapuštenim stanovima, birtijama i parkovima, okružena nasilnicima i alkoholičarima: „malo sam i dobila batina / s obzirom koju jezičinu imam / u bircu na trešnjevci / sve fini pijanci / oni meni da mi sise vise / a ja da mrzim nogomet / i da mi se gadi da / koji kurac baš svi / moramo biti sretni / što neka budala / ganja loptu / za lovu.“ (str. 30). Progovara se bez dlake na jeziku, stihovima kratkog daha ispunjenim psovkama i eksplicitnim pisanjem o tijelu i seksualnosti, kritizirajući socijalne i moralne norme, replicirajući drskost jezika ulice. Pisci s niskim honorarima ne mogu pokriti ni mjesečne račune, a takav iskaz dodatno se referira na izvanknjiževnu stvarnost na koju, uostalom, autorica računa kao produktivnu građu za pjesme.

Osim materijalnih, vrlo jasno adresira i radne uvjete za neke od naših sugrađanki: „iscrpljeni ljudi / uglavnom žene / rade u Konzumu / bez slobodnog dana / već mjesecima / doslovno umiru / pred mojim očima / izbjegavam ići nedjeljom / i praznicima / i svaki put kad uđem u dućan / mene je sram / sram me / što sam čovjek“ (str. 62). Kristina Špiranec piše u kritici: „Marinelina knjiga donosi jedno iskreno priznanje da je stvarnost za mnoge naše sugrađane uistinu traumatična, ispunjena očajem, nasiljem, lažnim ljubavima, ispraznim seksom, nepravdama i ljudskom glupošću. 'Samo želim prirodan svijet', očajava Marinelina lirska junakinja, i vjerujem da nema čitatelja koji se s tom željom ne bi poistovjetio.“ Netko bi Marineli mogao zamjeriti takvu doslovnost, ali ona je u svom stavu i poruci jasna. Ne zanimaju je aktualni književni trendovi, već nastoji stvoriti vlastiti narativ. Ne bori se za kritičku i medijsku pozornost, piše u sjeni, kloni se natjecateljskog duha, svojevrsnog dokazivanja koji zahtijeva pozornica i time iznova iznevjerava kapitalizam.

Sanja Baković je pjesnikinja koja aktivno promovira poeziju na različitim tribinama i na društvenim mrežama. Osnivačica je platforme Odvalimo se poezijom koja se s vremenom vezala uz organizaciju humanitarnih akcija u kojima se doniraju i razmjenjuju knjige (dosad na Hreliću i Ribnjaku). Svojim primjerom pokazuje koliko suradnja poezije i aktivizma, istovremeno na papiru i na djelu, može biti uspješna. Nama je zanimljiva zbirka poezije Autobus za Trnavu (2020.) u kojoj autorica koristi društvenu stvarnost kao poetski materijal. U zbirci putuje od osobne do kolektivne sadašnjosti i prošlosti. Tko god uzme ovu zbirku u ruke, podsjetit će se osoba u našoj neposrednoj sredini koje su zanemarene i maltretirane poput žene različite dobi i socijalnog statusa koje inače prolaze ispod radara, Romkinja koje su na gradskoj i društvenoj periferiji: „pobijedila je u skupljanju boca, / u olovnoj težini stopala, / u jačini glavobolje, u gubljenju pamćenja. (…) dok po njoj gmižu gusjenice, / sanja da će jednom / prijeći u leptire.“ (str. 48 – 49); „sve su ciganke trudne u autobusu za Trnavu, / život se uvijek ugnijezdi gdje je najmanje straha. (…) nitko ne govori hrvatski u autobusu za Trnavu, / al’ bol ima razvijen dar govorenja u jezicima / pa se svi dobro razumijemo.“ (str. 61).

Nadalje, čitat će o poznatim i nepoznatim ženama, kojima autorica posuđuje glas kako bi se od gomile nevidljivih glasova stvorilo svojevrsno zajedničko iskustvo. Tako se, dajući im jedan glas, specifično iskustvo različitog intenziteta svodi na jednu univerzalnu feminističku borbu. Tako su u jednoj pjesmi u nizu tercina i nekoliko završnih katrena prikazani različiti socijalni i materijalni uvjeti ženskih života, od onog na otoku bez liječnika i osnovne škole do neimaštva i beskućništva: „živi uz cestu. / nosi oker sako iz poratne donacije, / čuva sekundarni otpad. / živi u betonu. / grabi cestama, proždire izloge, / vene joj kisnu, / vuče vrećice iz lidla.“ (str. 54).

Emotivno angažiraniji subjekt pokazuje na rane u našoj bližoj i daljoj stvarnosti. Koliko god ona bila tragična, šokantna i nadrealna, istinita je. Pjesma K. bilježi stravično ubojstvo djevojke u autoričinom susjedstvu na Volovčici i nastoji joj vratiti barem djelić nepravedno pregaženog dostojanstva: „tvoj dragi je govorio, njegov otac je govorio, / njegov kum je govorio. / razvlačili su tvoju kožu, kosu i butine. / imaš ih pravo davati kome želiš, čak i gore, / gdje ne znam kako sve to šljaka.“ (str. 36). U zbirci se krećemo od Trnave pa sve do geografski udaljenog siromašnog svijeta Indije, kojoj je posvećen poseban ciklus pjesama naslovljen Nakon ciklona. Opisana praznovjerja koja su zastarjela zatiru i uništavaju sudbine žena: „Vijaya Lakshmi dobila je prvu menstruaciju. / četrnaestogodišnja prljavica zato sama spava u daščari, / takav je običaj u južnoindijskim selima. / zli bi duhovi navalili u dom kraj sela Anaikkadu / ako bi mala Vijaya kućom prolazila / s krvavim tragovima na svom dječjem rublju. / ženska krv kuću čini nečistom.“ (str. 81). Vratimo li se na trenutak na naslov pjesme koji glasi kako smo ubili vijayu lakshmi, jasno je da autorica, koristeći množinu, smatra da bismo kao kolektiv trebali preuzeti odgovornost za tragediju.

Jedna od naših najnagrađivanijih pjesnikinja i dramatičarki je Monika Herceg koja poseže za motivima disfunkcionalne obitelji, klasne nejednakosti, težinom života u ruralnoj sredini, što je rasuto diljem Početnih koordinata (2018., reizdanje 2021.). U zbirci se radi i živi od zemlje, uz intimno-obiteljske motive i slikoviti imaginarij ruralnog krajolika. Dok se osluškuje zemlja i rade sezonski poslovi, selo je prožeto grubošću („njihovo siromaštvo koje je prošupljivalo zube / zatrpavao je ilovačom i gurao / među kosti uginule stoke / kao i grube debele ruke njene majke / pune žirova i lješnjaka / prepelica koje misle da su žene“ u pjesmi Tetošenje ili „čaplje premještaju rujan / s jedne strane jezera na drugu / prateći sunce narezano u trskama / dok glasne žene peru odjeću / u mrzloj vodi do koljena / rastvarajući se kao ježavke kestena“ u retcima Rane jeseni). U pjesmi Zbližavanje sa zemljom „žuljevi su danima stršili iz dlanova / i bilo je teško pravilno zarasti / bez topline“.

Uz Herceg, još jedna naša višestruko nagrađivana pjesnikinja je Martina Vidaić. Za prvu zbirku pjesama Era gmazova dobila je 2011. godine nagradu Goran za mlade pjesnike, Mehanika peluda nagrađena je 2019. godine Ivanom Goranom Kovačićem za najbolju zbirku pjesama u dvogodišnjem razdoblju, a knjiga Trg, tržnica, nož 2021. godine nagradom Janko Polić Kamov Hrvatskog društva pisaca. U Mehanici peluda autorica prepušta glas nizu likova koji neposredno progovaraju o vlastitom iskustvu, u monologu koji uzemljuje njihovu svakodnevicu u neobičnim scenarijima koji nam također često izmiču iz vidnog polja (Beskućnik pred prozorom restorana, Sobarica koja je diplomirala na Thomasu Hobbesu, Radnica istrošenih koljena, Blagajnica u lunaparku, Gastarbajter na sredini ljestava, Testamentum ratarice i drugi).

Autoričin interes je na likovima s margine, poput radnice u tvornici prerade ribe u kojoj je predvidljivost svakog dana zaglušujuća („kad se vratim, drugi će još biti mrtvi / Odlučno leći ću u krevet, / izbrojiti koliko vrijedi moj dan: / pedeset kovanica (…) Sutra / kidat ću glave, kidat ću glave / Jednoga dana / glave ću kidati.“, str. 16), dok beskućnik kroz prozor restorana promatra ljude kako jedu („Gledam ih savršene, / željne da tako ostane zauvijek Kamo sreće, / jedenje je emotivni čin, i hrana koju žvaču / godi mom jeziku: / čekam ih, ja, njihov užas pred životom“., str. 10). „Također, zbirkom cirkulira niz, uglavnom, krhkih životinja – leptiri, zečevi, telad – što markira ranjivost, napuklost modernog svijeta. Zato se, zbog te napuklosti, ženski subjekt manifestira ujedno kao ispaćen i jak, slomljenog tijela i oštrog rezona; istom logikom, pjesnički iskaz lavira između lamentacije i manifesta“, zaključuje Lucija Butković. Toliko smo otupjeli na bolnu i poražavajuću svakodnevicu, izgubili svijest o drugome, predali smo se automatizmu i cikličkom ponavljanju rutinskih poslova, da smo strahotama koje čujemo jedan dan zgroženi, drugi dan ih zaboravljamo. Kao što će u jednom trenutku Vidaić zapisati u glasu prosjaka koji nalikuje crnom mačku: „Volim ravnodušnost ljudi, / jer volim kad je istina blizu“ (str. 28).

Kritičko propitivanje stvarnosti spomenute autorice uklopile su u svoju poetsku praksu. Komadići stvarnosti utiskuju se u poeziju, više ili manje eksplicitno ili preoblikovano u metaforičnosti jezika. I u ostalim zbirkama se primijeti interes za marginalizirane teme, posebice kod Herceg i Vidaić. Recimo, u Lovostaju. su i dalje žene koje su u krajnje nesigurnom položaju u pjesmi koja dijeli svoj naslov s naslovom zbirke: „Ovaj tjedan bušit će zidove, / tražiti njihovu pukotinu / Temperature su ispod nule, / u njoj smrznut strah / da mlijeko neće poteći / Takvi dani kad se ljudi ljušte uz pistacije, / na blagajnama šutke upadaju / u četvrtine kruha / i nema se kome priznati / Jaki mraz / prekrio je jutros / mrtve košute, / iako je lovostaj“. U zbirci Trg, tržnica, nož pratimo protok vremena na prostoru tržnice u tridesetak godina i posljedice tranzicije na običnim ljudima. U vatrometu okusa i mirisa tržnice, ali i neizvjesnosti i tjeskobe vremena, socijalno su ugrožene figure poput Vuke, zaštitarke javnog WC-a na tržnici, dok Gracijela prodaje vlastito meso, trpi nasilje i poniženje.

Pažljiva artikulacija društvenih problema omogućuje da nas tuđa iskustva izmaknu iz udobnosti vlastitog „Ja“ i približe drugome. Nezavidnu društvenu zbilju živi Marinelin subjekt, koji govori iz pozicije svjedokinje, progonjen nesigurnostima i traumama jer je zapela u svojoj poziciji, bez mogućnosti napretka, čezne za nekom vrstom svjetlosti. Iako izbor ove četiri autorice sužen za ozbiljnije zaključke, ipak može dati smjer u kojemu se o ovoj temi može razmišljati. Spomenute teme vežu se na feminističku borbu, temu tijela i žensko iskustvo jer autorice svoje stihove koriste kao socijalni komentar na položaj žena u društvu, što u konačnici, signalizira i probleme društva općenito. Kao što i naslov jednog ciklusa u zbirci Autobus za Trnavu govori, što nakon ciklona, koliko je upropaštenih života potrebno da bi se nepovratno zaštitila ženska prava?

U Mehanici peluda Posjetiteljica dućana rabljene robe primjećuje: „Iskopala sam brecht-košulju koja kaže: / zločin je govoriti o cvijeću kraj toliko boli / Neosjetljiva sam, osjećam to u džepovima, / šakama to mrvim u sitno, // i stereotip blagajnice strese se / od dodira onog što kažu kovanice, / no pogled joj, prazan, ostaje uperen ravno u raj“ (str. 25). Što nam preostaje, nego govoriti i pisati o boli, savjesno, odgovorno i glasno, kako nas je učio Brecht, kako nas uče Marinela, Sanja Baković, Monika Herceg i Martina Vidaić. 

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.