Šutnja i odgovornost

Šutnja i odgovornost, dvije riječi koje ostaju sa mnom nakon čitanja zbirke (poezije?) Trg, tržnica, nož Martine Vidaić. Čini se prilično neobično, uzmemo li u obzir kako su teme i motivi vezani isključivo uz tržnicu u kojoj su, prema riječima urednika Krune Lokotara, vreva, šušur i ršum. Uz to, sve se odvija tijekom četiri godišnja doba i više desetljeća, stisnutih u jedan dan.

Upravo je spomenuta zbirka autorici priskrbila Nagradu Kamov za 2021. godinu Hrvatskog društva pisaca za najbolju knjigu. Vidaić se, lako je zaključiti, smatra prepoznatljivim poetskim i proznim glasom na našoj sceni. Njezinu kvalitetu potvrđuju respektabilne nagrade (Goran za mlade pjesnike za zbirku Era gmazova 2011. godine i Nagrada Ivan Goran Kovačić za najbolju zbirku pjesama Mehanika peluda 2019. godine), a naklonjena joj je i kritika koja je pozitivno ocijenila njezin prvi roman Anatomija štakora. Nedavno je Naklada Ljevak objavila i roman Stjenice.

Poezija je u uvodnoj rečenici pod upitnikom jer se radi o iznimno zanimljivom hibridnom žanru. Čim se otvori zbirka, primjećuje se prevladavanje obostrano poravnanih odsječaka teksta, odnosno proznih fragmenata koji samo što se ne nagnu na poemu. Kao i u interpretativno potentnom naslovu Mehanika peluda, i u ovom se, u samo tri riječi, ugnijezdila ideja zbirke. Trg postaje tržnicom kada ga ispune voće i povrće u kašetama, vika i galama kupaca i prodavača. Samo je pitanje tko što kupuje i prodaje, i po kojoj cijeni. Nadalje, nož sugerira određenu opasnost i prijetnju, potencijalni sukob. U pretposljednjoj pjesmi pjesnički subjekt kaže: "volim noževe, jer izravno stoje u svojoj namjeri." (str. 62.) Iz naslova iščitavam narativnu minijaturu o svemiru koji postoji tek u gužvi, neskladu, bujanju. Prije svega toga, "svitanje: onaj neumoljivi veznik u kojem čuče lovci. / eno ih, sve svjetlije šute iza krovova." (str. 5.)

Tekst se približava priči u segmentu narativne linije koja je uspješno iskontrolirala i zaokružena, dovoljno nenametljiva da ne oduzima prostor lirskim sekvencama. Pratimo mijenu koju prostor tržnice prolazi kroz tridesetak godina, od osamdesetih godina do dvadesetprvog stoljeća, dok čakavica signalizira kako se nalazimo negdje u Dalmaciji ili pak na Mediteranu. Pjesnički subjekt na trenutke kao da užurbano nastoji prebrojiti gomilu ruku, od radničkih do ubojitih, obuhvatiti i udahnuti scenu kako bi se pamtila. Zatim podrugljivo nabraja vrste cvijeća u duhu dječje brojalice, da bi ona postepeno izgubila lepršavi ton i da bi, parafrazirat ću, zrak postao pun značenja i nervozan. Preplavljen u jednom trenutku bezopasnim kičem, u drugom krvlju i bombama, zadihano govori o životu koji se pred njim smjenjuje u scenama koje evociraju baroknu raskoš, a "sve će se uskoro početi ljuljati: tko uhvati ritam, / ostaje živ." (str. 13.) U takvim prigodama tekst postaje najuzbudljiviji, kada autorica u jedno spaja ozbiljno i zaigrano, tragično i komično.  

Osim toga, poimence se ističe nekoliko likova iz mase. Možda su to oni kojima smo i sami usputno svjedočili, redovita postava tržnice, poput Vuke, žene koja radi na ulazu u javni WC. Pjesnički subjekt sve ih pažljivo promatra, proučava lica, kretnje, okolinu. Na njihovom primjeru vidljive su posljedice tranzicije, promjene koje nerijetko prošetaju pokraj nas, smjena ljudi, generacija, vrijeme koje neumoljivo teče. Vuka je zamijenjena strojem, automatom: "je li itko primijetio da na ulazu u zahod umjesto / njene neobjašnjive glave metalni stroj sad pljucka / nešto mnogo racionalnije?" (str. 56.) Pogledamo li unatrag, nesumnjivo smo i na vlastitoj koži osjetili koliko smo krhki, zamjenjivi.

Pjesnički subjekt na više se mjesta obraća Isadori, pokazujući joj taj mikro svijet kašeta, štandova i prodavača. Neuobičajeno ime može se povezati sa slavnom Isadorom Duncan, kojoj često tepaju kako je majka suvremenog plesa, pogotovo ako znamo da je u tekstu uvijek prati referenca na ples. Baš kao što se Isadora zalagala za slobodu i traganje za nečim novim, izvan konvencionalnog izraza, nadaje se kako se pjesnički subjekt na neki način poistovjećuje s njom u ideji slobode. Ne želi se pokoriti kakvom izvanjskom autoritetu i postavlja pitanje o pozicijama koje zauzimamo u najporaznijim trenucima nemira i rata, u vremenu gubitka ljudskog dostojanstva: "isadora, zašto nismo mogle plesati po nalogu stroja?" (str. 62.)

Jezik u zbirci čini bujica riječi koja je dinamična i eksplodira u bojama, mirisima i teksturama. Pomno promišljena interpunkcija i izostanak velikih slova diktiraju ujednačen ritam. Odolijeva se mogućnosti upadanja u pretjeranu narativnost na štetu liričnosti. Iako bez klasične strofe i stiha, stihovi su napeti unutrašnjim ritmom, asonancama, aliteracijama, ponavljanjima, nabrajanjima. Uz to, zanimljiv odabir opkoračenja dinamizira tijek misli i rečenica.

Opsegom nevelika zbirka u sebi krije začuđujuću metaforiku, kako društveno-političke, tako i mijene u ljudskoj prirodi. Između prve i posljednje pjesme u kojima se pojavljuje šutnja, one nerijetko poprimaju nadrealistički ton. Možda je najzanimljivije to istaknuti na motivu djevojčice, potom djevojke sa slamnatim šeširom. Ona nije postala ono što je htjela, postala je žena koja stavlja riblje ljuske na zjenice kako bi joj oči šutjele. Zamislimo li da ima velik obod, odabir slamnatog šešira kao motiva čitam kao pokušaj skrivanja, tromosti, odustajanja. Šutnja nikako nije učinkovita strategija za preživljavanje.

Često krpamo, popravljamo, nasumično prekrivamo rane ("pliva izgubljeni popis za dućan: / ako se sjetiš: korektor / ne zaboravi: flaster", str. 47.), umjesto da ih zavijemo, isplačemo, naučimo nešto iz njih, pokušamo spriječiti njihov povratak. Upravo u tome leži opasnost koju negdje u kostima osjeća i pjesnički subjekt kada zaziva Isadoru. Što ako se ovaj dan zaokruži i sutra dođe neki nalik njemu? Niječemo nasilje, žmirimo nad nepravdom i ignoriramo je. U zbirci nam se zamjera kolektivna šutnja i kritizira se prešućivanje nasilja i zločina, poziva se na preuzimanje odgovornosti kako se prošlost ne bi ponovila ("dok su bili mrak, nije bilo razlike između čovjeka i / krumpira, ali sad sve je privlačnije od ljudi, na kojima / mrak nikad do kraja ne nestaje", str. 7.)

Sagleda li se zbirka u kontekstu autoričina opusa, gotovo se moglo i osjetiti da će nam nakon ove zbirke servirati roman. Treba pohvaliti autoričin ples između poezije i proze, vješto stapanje atmosfere šarenila i straha, u kojoj ništa nije onakvo kakvim se čini, pri čemu nas upozorava na opasnosti od vječnog vraćanja istog (ili istome). Zaslužen Kamov.