Pedeset nijansi crne

Naslovi uglavnom prikrivaju o čemu djela doista govore, no Večernja nelagoda, nizozemski roman Mariekea Lucasa Rijnevelda nagrađen međunarodnim Bookerom, svojim naslovom jasno odaje što nas čeka – intenzivna nelagoda potpuno dominira ovom jednostavno napisanom i emotivno teškom pričom. Pripovjedačica romana, desetogodišnja djevojčica Jas, vodi nas na svoje selo pred Božić i upoznaje nas s roditeljima, starijom braćom Matthiesom i Obbeom te mlađom sestrom Hannom. Tek što smo popamtili likove i naslutili dinamiku obitelji Mulder (u kojoj ni pripreme za Božić ne mogu razblažiti strogost protestantskog odgoja i seoskog rada), već nas dočekuje događaj koji će odrediti i sudbinu likova i razvoj romana: tijekom druženja s prijateljima Matthies propada u led i umire. Smrt najstarijeg sina i najstarijeg brata potpuno preuzima fokus obitelji. Nelagoda ne popušta nego se samo širi i jača, ali kako pastor kaže, a mlada Jas pamti, „nelagoda je dobra, u nelagodi smo ono što jesmo.”

Nije lako pripovijedati o obiteljskoj tragediji jer je teško otkriti (i bolno otvoriti) teme koje ne spadaju u opća mjesta ili u očekivani spektar tužnih emocija. Rijneveld pak uspijeva pružiti začudnu i svježu perspektivu pomoću svoje maštovite i perceptivne mlade pripovjedačice. Jas opsesivno i lucidno primjećuje svakodnevne detalje u koje se utiskuje trauma: prazno mjesto za stolom i netaknutu jaknu na vješalici koje se nitko ne usudi skloniti, način na koji roditelji prestaju dodirivati svoju djecu, rastuću okrutnost brata Obbea prema životinjama, sestrino sanjarenje o odlasku na „drugu stranu”, majčine kulinarske katastrofe, očevo šutljivo povlačenje u rad sa stokom, apsurdnu neadekvatnost vjerskih praksi... Jas gradi mozaičnu sliku kako depresija polako paralizira roditelje, kako postepeno dolazi do raspada obiteljskih veza i kako nebrojeni strahovi pronalaze plodno tlo u zbunjenim dječjim umovima.

U tom vidu Jas nije samo posrednica radnje, nego i glavni lik neostvarive priče o odrastanju. Ona upravo ulazi u godine kad joj pubertet nameće ionako teške probleme vlastita identiteta: odnos prema sebi, status među vršnjacima i vlastita seksualnost postaju pitanja od najviše važnosti, čak fizički imperativi. No te su dvojbe kod Jas posredno, ali snažno distorzirane nerazriješenom krovnom traumom i narušenim obiteljskim odnosima. Nižu se situacije kada nagon za odrastanjem ili naprosto nastavkom života nailazi na neprobojni zid straha i beznađa, a budući da mlada Jas ne zna riješiti nastale tenzije, može ih samo premostiti pomoću mašte. Vječno navučena jakna tako postaje štit od drugih ljudi, potajno udomljene krastače postaju žive lutke njenih roditelja, a tradicionalni način liječenja probavnih problema kompenzira neispunjenu želju za ljudskim dodirom. Rijneveld pritom odlično koristi bliskost pripovjedačice – njezini nam postupci mogu djelovati uznemirujuće ili šokantno, ali istovremeno, iz njezinog kuta, i sasvim razumljivo, čak i tragično neizbježno.

Vječno navučena jakna tako postaje štit od drugih ljudi, potajno udomljene krastače postaju žive lutke njenih roditelja, a tradicionalni način liječenja probavnih problema kompenzira neispunjenu želju za ljudskim dodirom.

Meka perspektiva djevojčice Jas naposljetku je i ono što čini roman posebno tužnim. Grotesknost u pripovijedanju (kao npr. u Pijanistici Elfriede Jelinek) ili naglašenija sentimentalnost možda bi jače podcrtali potresne elemente priče, ali bi i omogućili određenu čitateljsku distancu. Jednostavno pripovijedanje i lakoća povezivanja s Jas čine pak ovaj roman pitkim, ali pritom čitatelja potpuno emocionalno izlažu – kako nam se likovi uvlače pod kožu, tako nam njihova golema tuga ulazi direktno u krv. Večernju nelagodu stoga vrijedi preporučiti, ali i pozvati na oprez: možda je bolje pričekati dolazak ljepšeg vremena prije ulaska u tamni svijet obitelji Mulder.

Kako nam se likovi uvlače pod kožu, tako nam njihova golema tuga ulazi direktno u krv.

Također vrijedi podcrtati i ime Mariekea Lucasa Rijnevelda. Nitko mlađi nije osvojio prestižni međunarodni Booker (1991. godište), a Rijneveld je ujedno i prva rodno nebinarna osoba koja je dobila tu nagradu (početkom godine na Instagramu je objavio da koristi zamjenice muškog roda). No za ovu knjigu važniji biografski podatak jest da je Rijneveld u djetinjstvu također izgubio starijeg brata pa je ovaj roman bio i rastvaranje vlastite traume o kojoj se unutar obitelji nije otvoreno pričalo. Tim je impresivnije što se u romanu Rijneveld uspijeva s razumijevanjem i bez treptaja zagledati u skoro nepodnošljivi ljudski čemer. „U gubitku pronalazimo same sebe i ono što jesmo: ranjiva bića poput očerupanih mladih čvoraka, koji tu i tamo goli ispadnu iz gnijezda i nadaju se da će ih netko pokupiti i vratiti natrag. Plačem zbog krava, plačem zbog triju kraljeva, iz sažaljenja, a zatim zbog smiješne sebe umotane u jaknu straha, a onda brišem suze. Moram reći Hanni da zasad ne možemo otići na drugu stranu.”

S jezom iščekujemo u kakav će nas mrak Rijneveld iduće povesti.