Možemo li pobjeći od smisla?

Miroslav Ćurčić regionalnoj se književnoj javnosti do sada predstavio s dvije knjige, zbirkom priča Smrt u Bašaidu (2017.) i romanom I šampioni umiru, zar ne (2019). Njegovo posljednje djelo, roman U Klivlendu je sve po starom, objavljeno je prošle godine u izdanju Partizanske knjige.

Roman počinje kada Hana Saher iz Milwaukeea polijeće za Frankfurt preko kojeg leti za Beograd. Porijeklom Srpkinja, Hana je psihologinja koja je čitav svoj život provela s majkom Martom u SAD-u. Odlazak u Srbiju majčina je velika želja koja za Hanu ne dolazi u obzir, ali kada Marta doživi moždani udar, Hana mijenja svoju odluku te se otiskuje preko Atlantika, noseći sa sobom i nekoliko stvari koje je majka pripremila za put, a među njima i popis grobova koje bi trebala posjetiti. Jedno ime na tom popisu, ispostavi se, pripada još uvijek živoj osobi, a kada tog muškarca, Adama, i pronađe, Hana počinje otkrivati detalje iz prošlosti svoje majke za koje nije znala. Pritom, struktura teksta i način građenja radnje blizak je nekim postupcima koje je Ćuričić koristio u svojim ranijim djelima, a prvenstveno se to odnosi na aluzije te karakterne i događajne nabačaje kojima se konstruira pojedini lik, a koji postaju sve konkretniji kako tekst napreduje, dok se postepeno isprepliću veze među tako oblikovanim likovima.

Ova kritika, pak, poći će drugim smjerom te će gotovo sve karte odmah na početku baciti na stol, skrivajući možda tek jedan adut za kraj. Intencija romana U Klivlendu je sve po starom jest manifestiranje besmisla, tj. izostanka, odsustva smisla. Istovremeno, ovo je roman suprotnosti, pri čemu ih se ne nastoji nadići i povezati ili pak dekonstruirati, nego naprosto ih obesmisliti, razliku među njima učiniti irelevantnom. Njih se nastoji lapidarno ispisati, ne pokušavajući ući u srž, u čemu donekle odzvanja zavjet jednog od likova: „Uživao sam u zamišljenim zapletima. Te minijature nikada nisu prestale. Otkrio sam da me one ništa ne koštaju. Ali da stavim na papir, da kopam još dublje u sebe? Nikada više. Za pisanje me veže samo bol.“

Pritom se mogu prepoznati razne, naoko manje teme preko kojih tekst kao da pretrčava. Jedna od njih je ljubav – ljubav koja to zapravo, u okviru ovoga teksta, nikada i nije. Ona oscilira između strastvene fizičke i duhovne zaluđenosti koja iscrpljuje voljenu osobu te se stoga neumitno pretvara u patološku ljubomoru, nekad konačno i u smrt, te hladne fizičke potrebe, nečeg na razmeđi zabave i lako zadovoljive privremene potrebe. Jedna od tema je i položaj žene u društvu, pri čemu su žene prošle emancipacijski put od onih koje bježe i skrivaju se pred ljubomornim partnerima, do onih koje umjetničkim performansom prekidaju kazališni kič u kojem je predstava svedena na blago pornografski spektakl s jasno definiranim ulogama koje pripadaju muškarcu, odnosno ženi. Na simboličkoj razini potonje je pak konotirano i potpunim izostankom figure Hanina oca, koji niti je spomenut ili natuknut, a niti je potreban ni bitan.

Pisanje i umjetnost, kao što je već i iz prethodnog vidljivo, također su tangencijalne teme ovog teksta. Pisanje, u čijoj je osnovi osobna taština, a konačni domašaj i recepcija djela izvan su autorova domašaja; ili pak pisanje koje je primarno motivirano komercijalnim uspjehom i probitkom. Svi ovi fenomeni ocrtani su konstantnim alteracijama vlastitih dihotomija, pri čemu razlike među njima, što su naglašenije, tim više gube smisao. Ne na način da se te razlike hegelijanski nadilaze, već tako da se oba potencijalna vida iterativno prokazuju kao suprotnost onoga čime se predstavljaju. 

Najeklatantniji primjer toga jest upravo jedna zanatska figura (ili umjetničko djelo?), propeti konj kojeg Đimi Tonik, usputni ljubavnik, poklana Hani. Iako naoko figura zastrašujuće snažne životinje u pozi apsolutnog otpora, konj je zapravo začuđujuće submisivan: „Gledala je u životinju koja je izgledala kao da njišti, jedino što nije bilo zvuka. Usta su joj bila razjapljena i zubi su se videli. Prednje noge su bile visoko podignute, kao da su nudile kopita na pregled.“ Isto se može reći i za sve likove u romanu, najjasnije za Adama koji je inicijalno aluzivno prikazan kao strastveni ljubavnik i veliki umjetnik, no koji je istovremeno i osvetoljubivi ljubomornik, u kojem su drugi vidjeli više nego što je možda zaista bilo (ugledni kritičar, naime, njegov je roman u konačnici pokopao), mizantrop kojem pažnja ipak godi.

Hana je podjednako kontrastan lik, no njezina „druga strana“ konstantno ostaje neizrečena, tek naznačena, možda i stoga što je ona primarni fokalizator te čitateljev inicijalni prozor u svijet romana. Na jednom se mjestu, primjerice, usput aludira da je unatoč svim svojim vezama isključivo s oženjenim muškarcima, koje je preferirala jer su granice odnosa tu bile jasne, možda ipak nekad stvarno voljela, ali se taj karakterni motiv niti u jednom trenutku dublje ne razrađuje. Ćuričić pak, da ne bi bilo zabune, nikada neće prikazati jednu stranu pa je onda njezinom suprotnošću apsolutno negirati. Njegov je postupak suptilniji te oba elementa dihotomije paralelno supostoje, otkrivajući više svojih faseta kroz drukčije perspektive različitih fokalizatora, ali baš na taj način i zbog toga niti jedan od njih ne može biti onaj istiniti, apsolutno postojeći.

Da je ovaj roman svojevrsna manifestacija izostanka smisla donekle je – onoliko koliko je to istina – konotirano na strukturnoj i stilskoj razini. Tempo pripovijedanja iznimno je brz i dinamičan, dominiraju kratki opisi i dijalozi te kratka poglavlja, kroz knjigu se doslovce može trčati. Drugim riječima, u romanu se desi štošta, ali se ne dogodi ništa. Istovremeno, ovakvo tumačenje kao da uporište dobiva i na simboličkoj razini – s jedne strane, već spomenuti Adam je bivši student filozofije, koji studij nikada nije završio, već se manje ili više neuspješno posvetio pisanju i zaposlio kao domar. Osim toga, svi odnosi među likovima u romanu, od kojih svaki krije klicu mogućnosti da se razvije u nešto više i nešto smislenije, postepeno hlape ili se abruptno prekidaju, ali u svakom slučaju, u konačnici zamiru i iščezavaju, neovisno o njihovu prethodnom intenzitetu i potencijalnoj značenjskoj važnosti. Kao što Hana rezimira odlazeći od Adama, tada još ne znajući da je to bio posljednji put da se vide: „Bilo joj je čudno što nije pitao za njene planove. Sledeći susret s njom ili nije očekivao ili ga je podrazumevao.“ 

No sad je vrijeme da izvučemo već najavljenog asa iz rukava i spomenemo posljednju bitnu temu u ovom djelu, a to je vrijeme. S jedne strane i ova je tema naoko relativizirana, pa čak i kolokvijalizirana – u razgovoru između Baltazara i Hane, kada se ponovno sretnu u Beogradu, uspostavlja se opreka vremena na Zapadu, koji ne želi pamtiti prošlost (u čemu se može iščitati i kolonijalna kritika, ali i kritika konzumerizma i kapitalizma), dok je u Srbiji nemoguće pomaknuti se naprijed i zamisliti budućnost. No, kako god se okrene, vrijeme u oba slučaja stoji, ništa se ne dešava, smisao nije moguć. Ali istovremeno, u istom tom razgovoru ova se ideja, kao i na još par mjesta u romanu, suptilno i za likove nesvjesno podriva. Naime, Baltazar je u Beograd iz SAD-a došao na četrdesetu godišnjicu mature, ljudi iz njegova razreda su se promijenili, on sam se izrazito promijenio – taj razgovor zapravo služi kao svojevrsni memento mori, podsjetnik smrti u toj naoko mrtvoj i bezvremenoj prirodi.

Vrijeme je u konačnici to koje je neumitno, nepokolebljivo i neosporno – za likove kao takvo neprimjetno ili polusvjesnim strahom potisnuto, za čitatelja baš zbog naglašenog odsustva – uočljivo. Zadnje rečenice u romanu kao da to naznačuju: „Izgledalo je kao da beže, ali sve je bilo pusto. Ona je osluškivala ujednačeni zvuk motora. Ponašali su se kao da se ništa nije desilo.“ Bili to strah od prošlosti, nemogućnost budućnosti ili pak svijest o prolaznosti – kako ih uostalom uopće razgraničiti – bježati se može, ali pobjeći nikako. No upravo u tom bezizlaznom besmislu istovremeno počiva neizbježnost, štoviše svojevrsna prinuda smisla jer život se događa i prolazi, ne pitajući nas ništa i ne dozvoljavajući da ga spremimo i krenemo iz početka s nekim drugim likom.

Prisutna je u tom smislu i svojevrsna strukturna ironija. Roman koji u svakom trenutku nastoji potrti smisao, nadjačavajući i Elvisovu pouku pri kraju teksta kako: „U životu postoje samo retki trenuci koji su za pamćenje. Preostalo vreme smo u potrazi za njima. Nadam se da ste Vi ulovili neki takav“, time što će Hana baciti Đimijevu skulpturu konja u gorući kontejner, u konačnici je tu pred nama, u mojim i vašim rukama, fizički prisutan. Samo njegovo postojanje kao da je zadnja stranica knjige jer kao što se sve u njemu opisano za likove zaista dogodilo – Adam jest doživio ljubav i napisao roman, ma kakvi oni u konačnici bili – tako je i on nepobitno tu. To je završni obrtaj ironije, mali izazov vremenu, život.