'Ljubav i smeće': Priče o običnim ljudima nesalomivog duha

Ivan Klíma češki je književnik rođen 1931. (14. rujna navršit će 93 godine), proživio je i nadživio mnoge nesreće i režime, zbog židovskog podrijetla deportiran je u koncentracijski logor Terezin i iz tog pakla na zemlji izašao poslije tri godine. Nije se dobro proveo ni s novim poretkom, izbacili su ga iz partije, a kada se 1970. poslije kraćeg boravka u SAD-u vratio u ČSSR, kao kritičaru režima onemogućeni su mu javni nastupi, dospio je na listu zabranjenih autora i tako je ostalo sve do 1989., pada komunizma i cijepanja, podjele bivše zajedničke države na Češku i Slovačku.

Knjige je objavljivao u samizdatu, ali i u inozemstvu, a tako je bilo i s romanom Ljubav i smeće koji je prvo objavljen u samizdatu (negdje se navodi 1986., a negdje i 1987.), u inozemstvu 1988., a u Češkoj 1990. – u vrijeme kada su češke tiskare vjerojatno danonoćno radile ne bi li iz mrtvih na svjetlo dana izvukle svu silu zabranjenih djela.

Progon književnika, povlačenje, zabrana ili uništavanje njihovih djela jedna je od omiljenih disciplina ekstremnih političkih stranaka ili pokreta koji se po svojoj prirodi odmah po dolasku na vlast žurno žele obračunati sa svakim onom/onim/onima koji bi ih kritizirali, propitivali ili im se naprosto željeli narugati. Brutalno razračunavanje s opozicijom, neistomišljenicima i nepoćudnim pojedincima provodili su i provode autokrati, diktatori, samozvani doživotni vladari koji uz pomoć policije, vojske, pokorenih institucija i medija represijom i obmanama žele sebe i svoju stranku/pokret po svaku cijenu održati na vlasti. Slobodni demokratski izbori se ili ukidaju ili se pretvaraju u lakrdiju, a jedna od omiljenih meta po pravilu su književnici i neovisni mediji. Tako je bilo u Hitlerovoj Njemačkoj, ali, naravno i u ČSSR-u što su osjetili i Klíma i mnoge druge njegove kolegice i kolege.

Da je strah od pisane riječi prisutan i danas, i to čak i u, navodno, razvijenim zapadnim demokracijama možemo vidjeti na Floridi – na stranicama američkog PEN-a možete proučiti spisak zabranjenih knjiga u ovoj i svim drugim saveznim državama. 

Ono što je svakako dobro jest činjenica da svaki od ovakvih režima prije ili poslije neslavno propadne, a knjige prežive i vrate se na police kao što su se vratile i knjige čeških autora, među njima i naslovi Ivana Klíme.

Ljubav i smeće jedna je od njegovih najčitanijih knjiga, prvo vani, a onda i u Češkoj gdje je doživjela šesteroznamenkastu nakladu. Zabranjeni češki pisac zaposlio se kao komunalni radnik i u društvu šarolike skupine ljudi koje je sustav izigrao, porazio i bacio na koljena, čisti ulice Praga od smeća kojega ima u, čini se, neograničenim količinama. Posao je takav, jednoličan i ne pretjerano zahtjevan, i pisac ima vremena promisliti o svemu, kako o sebi, svojem životu, odnosima s drugim bliskim ljudima – teško bolesnim ocem, ljubavnicom i suprugom, beznadnoj ulozi pisca u okolnostima kakve jesu, ali isto tako i o životima svojih kolegica i kolega s kojima svakog dana krstari gradom.

Svi oni, i Venuše – gospođa britkog jezika, i bivši pilot, i boležljivi mladić nesretno i trajno zaljubljen u glazbu, i izumitelj čiji izumi nikada nisu prihvaćeni, i vremešni mornar sklon utapanju tuge u alkoholu – i sam pisac, jednom u prošlosti imali su bolje karte u rukama. Imali su nadu i dobre šanse da ostvare ponešto od snova, ali nisu imali sreće, vrijeme i okolnosti nisu im išli na ruku. Od nadanja i snova ostalo je tek ponešto žeravice koja se polako gasi ispod pepela, naslaga vrlo sumorne stvarnosti. Međutim, ljudi su, mogu barem pričati, ispredati pripovijesti iz svojih života, a te pripovijesti su i dirljive i duhovite, često bizarne i nevjerojatne.

U nekoliko fragmenata (cijeli roman sačinjen je od fragmenata i Klíma se pitao hoće li ta fragmentarnost smetati čitatelju, a što se nije pokazalo točnim) pisac promišlja o Kafki o kojemu upravu piše, o njegovom životu, ljubavima i onomu o čemu je pisao.

Ipak, više nego bilo čemu drugom, Klíma najviše prostora daje ljubavi – jednoj vrsti ljubavi prema ženi s kojom ima dvoje već odrasle djece, i drugoj prema dugogodišnjoj ljubavnici. Stvar je komplicirana, na trenutke se čini i bezizlazna, ljubavnica ima sve manje strpljenja, očekuje od njega da se napokon opredijeli tj. napusti suprugu. Pisac je predugo u procijepu, shvaća da je kukavica (baš kao što, avaj, većina muškaraca i jest u ovakvim slučajevima) i da nije u mogućnosti presjeći ovaj dugogodišnji čvor, pa odugovlači koliko još može. Premda se ova drama može učiniti sporednom, daleko je od toga i nekako se uklapa u sve ostalo što se ne može razriješiti.

Klíma je Ljubav i smeće pisao u posljednjim godinama ČSSR-a i nemilosrdnog režima koji je izazivao trajnu tjeskobu u mnogome sličnu onoj koju možemo osjetiti u Procesu ili Dvorcu. Kafkina prisutnost u romanu nije slučajan izbor – kako je Klíma mogao doživljavati i živjeti izobličenu stvarnost, nego kao noćnu moru, mučan i svake humanosti lišen proces kojemu se nije nazirao kraj.

Srećom, kraj je došao samo godinu nakon što je njegov roman objavljen u inozemstvu. Kolikogod imao pravo na to, Ivan Klíma u Ljubavi i smeću nije sumoran, niti sumorni tonovi dominiraju na njegovim stranicama. Kao i kod većine čeških autora, i kod njega se osjeća i smisao za humor i nesalomivost duha. Istina, Ljubav i smeće roman je koji je naišao na odličan prijem kod najšireg kruga čitatelja, no u neku ruku je i književnost za književnike, one koji i sami lutaju uskim prostorom između stvarnosti i fikcije.

Mateja Pavlic (još jednom – Pavlic, a ne Pavlić ili Pavlović ili Pavljučenkova), inače naše, tj. Booksine gore list, i ovaj put se iskazala kao vrsna i tankoćutna prevoditeljica s češkog.

Preporuka!

F.B., 4. rujna 2024., Zagreb