'Posljednji san': Almodóvarovski Almodóvar

Pedro Almodóvar španjolski je režiser, scenarist i producent, dobitnik svih mogućih filmskih nagrada i priznanja koje je uopće moguće dobiti. Njegov autorski potpis, stil, jedan je od onih kojega gledatelji širom svijeta nepogrešivo prepoznaju. Danas, u osmom desetljeću života, i dalje stvara, radi svakodnevno, a po vlastitim riječima – najteže podnosi onih nekoliko prazničnih dana u godini kada svi njegovi suradnici odu na odmor.

Posljednji san navodi se kao njegova prva zbirka pripovjedaka. Prije osamnaest godina, u izdanju Konzora, objavljena je knjiga Patty Diphusa i drugi tekstovi koju je Almodóvar originalno izdao još 1991., a koja govori o zlatnom dobu madridske underground-scene osamdesetih.

Posljednji san naslovljen je po pripovijesti u kojoj se Almodóvar prisjeća majke: "Mnogo sam naučio od majke, a da toga ni ona ni ja nismo bili svjesni. Naučio sam nešto vrlo bitno za svoj posao, razliku između fikcije i stvarnosti, i to da stvarnost treba biti upotpunjena fikcijom kako bi život bio lakši." Naime, dok je bio još mali, njegova majka čitala je susjedima pisma i odgovarala na njih. Pedro je s čuđenjem otkrio da ono što majka govori nije uvijek vjerno originalu tj. izvornom tekstu. Majčini dodaci bili su ono što je susjede činilo sretnim. Da, odgovorila mu je, istina je da sam malo dodala, nakitila, ali, jesi li vidio kako ih je to obradovalo?

Možda je mnoge druge zaboravio, ali ovu lekciju, Pedro Almodóvar dobro je upamtio – stvarnost treba biti upotpunjena fikcijom kako bi život bio lakši. To je ujedno i jedna od najvrjednijih lekcija u cijeloj knjizi, nešto na čemu svoj rad temelji svaki dobar popravljač stvarnosti – svaki režiser i pisac. Mame uvijek znaju što govore, kaže Almodóvar, i prisjeća se riječi velikog Lorce: "Ljudi misle da su djeca razonoda za jedan dan. Ali to potraje. Dugo."

Meni osobno, jedna od najboljih – vjerojatno najbolja, ako baš moramo mjeriti, jest pripovijest "Gorak okus Božića". Priča govori o glavobolji i tjeskobi koje glavnu junakinju uništavaju cijeli jedan produženi vikend. Dvije prijateljice, partner, dva filma i pjesme Chavele Vargas (1919. – 2012.), legendarne meksičke pjevačice – sve to bilo je nužno za povratak u normalu. Almodóvar je ovdje odmjeren, prigušen, stoji u pozadini priče i režira.

U pričama "Ceremonija ogledala", "Iskupljenje", "Miguelov život i Miguelova smrt", te u "Ivani, uvrnutoj ljepotici", autor na svoj način obrađuje neke velike priče i likove, premješta ih u poznato okruženje pretvarajući ih u posve nove i svoje, almodóvarovske. Osim Drakule, Isusa i Barabe, i Trnoružice, imamo i Miguela čiji život započinje smrću – Almodóvaru se učinilo da su u Fincherovom Benjaminu Buttonu uzeli njegovu ideju. "Miguela" je napisao još koncem šezdesetih, no ima priča i ideja koje se javljaju, iskrsavaju u različitim razdobljima, a Fincher je kao predložak ua film uzeo kratku priču F. Scotta Fitzgeralda objavljenu nekoliko desetljeća prije, početkom dvadesetih.

"Zbogom, vulkane" posveta je već spomenutoj Chaveli Vargas, njezinom neponovljivom i neizbrisivom glasu koji se javlja i u mnogim Almodóvarovim filmovima.

"Sjećanje na jedan isprazan dan" evocira uspomene na Madrid i New York u vrijeme Andyja Warhola, ali isto tako i na onaj postwarholovski New York kojega je Almodóvar doživio početkom devedesetih.

"Oduvijek sanjam da pišem loš roman" – počinje posljednja pripovijest u knjizi – "Loš roman", i teško da vas ovakvo otvaranje neće kupiti. Almodóvar se ovdje bavi razlikama između pisanja filmskih scenarija i pisanja romana, svjestan je da je riječ o potpuno različitim disciplinama i navodi niz primjera – od Bergmana do Tarantina, čita savjete velikih pisaca i još uvijek vjeruje da bi mogao napisati, ako već ne loš roman, onda barem solidan. Čini se da je spreman, mogao bi to biti i veliki roman.

Posljednji san zbirka je pripovijesti, eseja, sjećanja, zabilježaka koje su nastajale kroz desetljeća filmskog stvaralaštva jednog od najznačajnijih europskih filmaša našeg vremena. Pedro Almodóvar je veliki autor i štogod radio to je uvijek – almodóvarovski. Duhovito, sjetno, puno života i, naravno, u jarkim bojama.

U dvije riječi - almodóvarovski Almodóvar!

F.B., 10. siječnja 2024., Zagreb