Utjecaj muza na domaću prozu

Razgovarajući s umjetničkim življem, doznali smo ponešto i o suvremenim muzama koje se od onih drevnih, antičkih, razlikuju u mnogočemu. Prvo, danas se ne zna koliko točno muza ima u svijetu umjetnosti, pa smo našu potragu suzili na one među njima koje su odgovorne za domaću nam prozu.

Odmah nam je replicirano da nisu muze ni za što odgovorne jer sva odgovornost je na spisateljicama i piscima, a one su tu da ih u odgovarajućem trenutku, trenucima, hite u dobru volju. To jest – nadahnu, iako, rečeno nam je i to, ima slučajeva gdje su i muze nemoćne. Džaba ti je nadahnjivati nekoga tko se ne da nadahnuti. Jasno, naši mladi istražitelji na terenu u više navrata izrazili su želju da izravno porazgovaraju s muzama, no svaki put su bili ismijani jer da neće muze sa svakim divanit. Nemaju one vremena ni za svakog autora, a kamoli za obične, dokone ljude, pa makar to bili i ljubopitljivci iz Bookse.

I tako, sve što smo doznali, doznali smo od nekolicine za razgovor raspoloženih, autorica i autora. Na ekskluzivan intervju s nekom od muza morat ćemo još pričekati. Ovdje ćemo sada podastrijeti dio razgovora s jednim od pisaca i malo upozorenje – materijal je sirov i na trenutke uznemirujući:

Hajmo odmah u glavu - je li moguće napisati roman, zbirku priča ili nešto bez pomoći muza?

Slušajte, teoretski je moguće, ali ako u potpunosti izostane upliv meduza… bože mene, muza, veliko je pitanje hoće li vam ijedan ozbiljan izdavač objaviti rukopis. Iskusan izdavač tj. urednik odmah vidi ako je nešto rađeno bez tehničke podrške muza i istog trena vam vraća rukopis. I još nešto, svi uvijek govore u množini – muze, a općepoznato je da muze rade jedan na jedan, dakle, jedan autor – jedna muza. Razumijete? Mislim, neće meni u isto vrijeme doći šest muza da me nadahnjuju, dođe ti jedna i to ako imaš sreće.

Koliko muza je u Hrvatskoj zaduženo za prozu?

Ne znam stvarno, to vam nitko živ ne može točno reći. Navodno ih je osamnaest, a sedam ih je najpoznatijih i one vam sve žive u Splitu (Mertojak i Brda), Kaštelima i jedna je, mislim, u Omišu. Ja osobno surađivao sam s Mašom, Belmom i Andrijanom. Preostale četiri od ovih najpoznatijih su Ivana, Martina, Vedrana i Meri.

Zanimljivo, a recite, kad vas posjeti muza – to valjda mora biti dobar osjećaj?

Heh… ne nužno. Uvriježilo se mišljenje da su muze uvijek kul, ali nisu, znaju i one biti loše volje. Evo, na primjer, muza Andrijana je uvijek mrzovoljna i stroga, često psuje, a kad popije – bolje ti je da te nema. Ono, dobacuje uvrede, vrši stalni presing i tako sve dok ozbiljno ne počneš raditi na rukopisu. Belma i Maša su drugačije. Jednom prilikom, natipkao ja pedesetak stranica i evo ti Belme, pročita i kaže – ne valja ovo ništa, vidiš kako ti se ovdje sve počinje raspadat, nema veze, morat ćemo sve ispočetka – ali sve ti to kaže nekako prijateljski, u dobroj volji i sa smiješkom. Na lijep način ti ukaže na sve što je problematično, pa se onda zajedno s njom možeš smijati glupostima koje si napisao i koje definitivno ne drže vodu.

A muza Maša?

Muza Maša te nadahne za jednu, najviše dvije stranice dnevno. I onda kaže – dobro, idemo sad do Bookse na kavu.

I poslušate je?

Daaa, muze se moraju slušati, to se zna. Maša je specijalist za takozvanu stvarnosnu prozu, a da bi pisao stvarnosnu prozu moraš biti u doticaju sa stvarnošću. Dakle, moraš izlaziti, imati nekakav život, a ne samo čmrljiti doma, čitati i pisati. Čak i kad ti se ne ide u tamo nekakvu krajnje sumnjivu špelunku, Maši se baš ide – i onda odete. Ne želite da vas muza napusti, razumijete?

Je li istina da se pisci koji rade s muzama snishodljivo odnose prema kolegicama i kolegama koji slabije ili nikako ne surađuju s muzama?

Pa, dobro, zna i toga biti, ali imate vi pisaca, i to odličnih pisaca, koji uopće ne žele raditi s muzama, i ne samo da ne žele, nego ismijavaju sve nas kojima je to normalno i koji čvrsto vjerujemo da bez muze nema svrhe pisati. Evo vam Roško – njega muze faktički opsjedaju, ali on ne želi imati posla s njima, već ih tjera kao da su galebovi – iš, iš, bižte ća od mene. Neki kažu da je to zato što je iz Šibenika, a Šibenčani, navodno, tradicionalno nisu u dobre s muzama. Ja mislim da nije zbog toga, Roško je specifična vrsta, čudnovati kljunaš.

Za kraj, pojasnimo našim čitateljima na koji se to način muza ukaže autoru?

Ništa, muza se samo pojavi. Ili se ne pojavi. Autor tu nema nikakvog utjecaja, mislim, ne mogu ja dozvati muzu ili triput izgovoriti njeno ime, i eto nje. Nije ti muza Bubimir. One zuje naokolo u tom varljivom prostoru između stvarnosti i fikcije, promatraju što se događa i onda odlaze na intervencije tamo gdje one misle da je pametno intervenirati. Naravno, kod pjesnikinja i pjesnika je drugačije. Oni su s muzama od ranog djetinjstva i to je jedan posve drugačiji svijet. Jesmo sad gotovi?

Samo još nešto – kako će mladi autor danas-sutra prepoznati muzu? Po čemu?

Mislite ono – muza Maša obično nosi crni, lepršavi šos – ne, ne ide to tako. Kad se muza pojavi, autor naprosto zna da je to ona, iako, ima i slučajeva lažnog predstavljanja. Dođe neka cura i kaže – e, bok, ja sam muza – ali ti znaš da nije. Mogla bi biti, ali realno nije.

F.B., 27. siječnja 2023., Zagreb

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.