Sofija Tolstoj: 'Čija je krivica?'

Novela Čja je krivica? Sofije Tolstoj objavljena je 1994. u časopisu Oktobar, točnije – stotinu godina nakon što je nastala. Zbog čega se čekalo toliko dugo? Ne želeći zlorabiti tvoje strpljenje, napaćeni čitatelju i vjerni pratitelju Booksa.hr, pokušat ćemo u što kraćim crtama pojasniti o čemu se ovdje radi.

Prvo, sve dok se SSSR nije raspao koncem 1991. mnogi su rukopisi morali pričekati neka bolja vremena, cenzori su budno pazili da im škarama ne pobjegne kakvo sumnjivo umjetničko djelo, pa su, kako bi se reklo u narodu, puhali i na hladno vjerojatno se vodeći logikom – bolje bunkerirati stotine rukopisa (filmova, kazališnih komada, filmova… bilo čega) koji realno ni na koji način ne bi mogli ugroziti državne interese, nego propustiti jedan nepoćudan. Drugo, Lav Nikolajevič Tolstoj, suprug Sofije Andrejevne Tolstoj, slovio je i slovi za neospornog književnog genija, njegov lik i djelo pomno se njegovani – ne bi bilo lijepo da na Diva iz Jasne Poljane padne bilo kakva sjena.
Ali, što je to tako problematično u noveli Sofije Andrejevne Tolstoj i kakvu bi ona štetu mogla nanijeti velikom ruskom romanopiscu?

Da bismo odgovorili na ovo pitanje morali smo pronaći i ponovo pročitati Tolstojevu pripovijest Kreutzerova sonata (1889) koja je i sama problematična (zapravo mnogostruko problematičnija od novele koju je napisala Sofija) ili je to barem bila u ona davna vremena koncem devetnaestog stoljeća. Ukratko, riječ je o ispovijesti dobrostojećeg gospodina Podzniševa koji svoju mučnu životnu dramu pripovijeda putnicima u vlaku. Mladost mu, blago rečeno, bijaše burna, vodio se uglavnom niskim strastima, bančio, odlazio k prostitutkama i kad je došlo vrijeme da se smiri, skrasi – rečeni Podznišev zaprosi djevojku mnogo mlađu od sebe, oženi se, dobiju djecu i umjesto očekivane mirne luke obiteljskog života sve se prometne u pakao. Gospodin je Podznišev postao bolesno ljubomoran i ta je ljubomora vremenski posve ovladala njegovim umom, u vrlo benignom prijateljstvu njegove glazbi sklone supruge i jednog darovitog violinista, vidi ono čega uopće nema. Uvjeren je da mu njih dvoje nabijaju rogove i potpuno sluđen ljubomorom i osvetničkim bijesom, Podznišev počini užasan zločin.

Sofija, koja je prepisivala Lavova djela (i obavljala mnoge druge poslove za supruga), u dnevniku piše o svojim strahovima da će ljudi u Kreutzerovoj sonati prepoznati njihov brak i u nesretnoj supruzi Podzniševa vidjeti nju, jer i ona je bila vrlo mlada kad se udala za Lava Nikolajeviča. Cenzori su zabranili objavljivanje Sonate, no upravo je Sofija, bez obzira na sve, bila jedna od onih koja je uspjela nagovoriti ih da novela 1891. ipak bude tiskana, pa makar i u trinaestom svesku sabranih djela. Sofija je posvećena književnoj karijeri supruga na svaki mogući način, ali ima potrebu odgovoriti na Sonatu i piše Čija je krivica? (Disput, 2026., prijevod - Sonja Prijić)– svojevrsnu protunovelu Sonati.

Sofijina Ana mlada je djevojka, na trenutke još uvijek zaigrano dijete, voli slikati, čitati mlađoj djeci, jasno je da nema iskustva, niti uopće razmišlja  o braku. No kućni prijatelj njezine majke, imućni knez Prozorski, zaljubi se u njezinu mladost i počne, pod raznim izgovorima, sve češće navraćati na njihovo imanje. Dvostruko je stariji od nje, slatkorječiv, naoko blag i pun razumijevanja, uz sve to knez je uistinu uvjeren kako bi Ana bila idealna supruga, osoba koja bi upotpunila njegov život. Kada se napokon odvaži iskazati svoje osjećaje – nitko nije iznenađen, ponajmanje Anina majka. Cijela ceremonija vjenčanja Ani prolazi kao niz kaotičnih događaja i tek prije odlaska kočijom u novi život, dok se pozdravlja sa svojima, prožima je osjećaj nelagode, svjesna je da zapravo ne zna u kakav točno život odlazi, a njezino djetinjstvo i mladost naprasno ostaju iza nje.

Kada na vrlo izravan način shvati da je knez imao žena i prije nje, da je ljubovao i s nekima od radnica s imanja, slika koju je stvorila o bračnom životu nepovratno se ruši. Ne pomaže ni to što knez više nije tako pažljiv, umilan i blagoglagoljiv. Djeca dolaze jedno za drugim, ali knez je i prema njima distanciran, dosadno mu je, nema razumijevanja za nju kao stvarnu, ravnopravnu osobu. Njoj je namijenjena tek uloga supruge koja bi se te uloge i morala držati, a ne izvolijevati kruha preko pogače. Ana, naravno, ne može samu sebe svesti na to, nesretna je i kada se pojavi knežev stari prijatelj, slikar, među njima se razvije međusobna naklonost, a kod kneza nezadovoljstvo i ljubomora.

Čija je krivica? Sofije Andrejevne Tolstoj vrlo je uspio, pametan literarni odgovor na Lavovu Sonatu. U prvom redu, Sofija daje glas ženi unutar braka – kod Lava Nikolajeviča pripovjedač je Podznišev, razjaren i ogorčen muškarac čiji su stavovi o braku, odnosu žene i muškarca, seksualnosti i roditeljstvu, u najmanju ruku problematični, ako ne i skaredni (navodno je veliki Zola, pročitavši Sonatu, izjavio da je riječ o noćnoj mori koju je mogla poroditi samo bolesna mašta, usto i dokaz da je njezin autor očigledno skrenuo s uma). Sofijina novela na suptilan način razotkriva prave probleme u odnosu starijeg muškarca i mlade žene – neravnopravnost prije svega, tvrdoglavu sebičnost i nerazumijevanje muškarca koji sebi po defaultu daje slobodu, a ženu ograničava shvaćajući je tek kao pomoćnu radnu snagu, nekoga čija je zadaća udovoljiti suprugu, učiniti mu život lakšim u svakom pogledu. U Čija je krivica? jasno je da knez uopće ne razumije važnost međusobnog uvažavanja, egoističan je i umišljen što i njega i ženu neminovno čini nesretnima.

Ne želimo ovdje rogoboriti protiv Lava Nikolajeviča, riječ je o velikom književniku, to je neupitno, ali isto tako danas je jasno kako je uloga Sofije Andrejevne Tolstoj bila od velike važnosti za njega – jasno je i da se njihov bračni život u Jasnoj Poljani zrcali u njihovim novelama. Život s Lavom svakako nije bio pjesma. 

Bilo bi pogrešno shvatiti Sofiju Andrejevnu samo kao suprugu velikog Lava N. Tolstoja, bila je talentirana, osim što se bavila Lavovim i svojim književnim rukopisima, zanimali su je i slikarstvo, glazba, fotografija, vodila je brigu o djeci, bavila se dobrotvornim radom, bila sjajna organizatorica raznih događanja i uz sve to očigledno nije pristala da je svede na ulogu koju je u ono vrijeme društvo nametalo ženi. Mnogi povjesničari književnosti danas su na stajalištu da bi književni opus Lava Nikolajeviča bio osjetno siromašniji bez Sofije Andrejevne. Prepisivala je njegove rukopise, bila prva čitateljica, komentirala, ukazivala na greške i nedosljednosti, propuste, a za svoju novelu Čija je krivica? na jednom mjestu u dnevniku bilježi: „Ta će novela dočekati svoje vrijeme, nakon moje smrti.“

Kako je predvidjela, tako se i dogodilo – i evo, danas, svega 130 i nešto godina poslije u prilici smo pročitati njezinu pripovijest i preporučiti je svima. Najbolje bi bilo prije toga pročitati i Sonatu, ne da se duh Lava Nikolajeviča ne bi uznemirio ili uvrijedio, već stoga što je riječ o iznimno zanimljivom i ravnopravnom književnom dijalogu.

F.B., 15. svibnja 2026., Zagreb