O nevoljama zagriženog čitatelja (ŽČ)

Zagriženog čitatelja (ZČ), književnog červeka teške kategorije, svakodnevno i potiho nagriza osjećaj da mnogo toga propušta, ali ne, kako biste možda pomislili, u onom ostatku vremena kojega često nazivaju stvarnim životom. Ne, jer za njega je čitanje bitan dio tog stvarnog života, a tjeskoba koju osjeća dolazi iz strašne, uznemirujuće spoznaje da neće i ne može pročitati sve što bi htio!

Nema toliko vremena, a što je najgore od svega on nema ni konačan popis knjiga koje želi pročitati, jer se ta lista, avaj, iz dana u dan širi, nadopunjava i raste poput strahotna tsunamija (prispodoba je vjerojatno i nespretna i nesretna, svakako pregruba, no u ovom trenutku možda nam i ne treba primjerenija). Ono na što želimo ukazati je sljedeće – knjige pristižu jedna za drugom, tiskare rade punom parom, broj autora/autorica, prevoditeljskog življa i nakladničkih kuća ne smanjuje se, ne opada. Iz perspektive zagriženog čitatelja to je ozbiljan problem, toliko ozbiljan da će u zrelim čitateljskim godinama zavapiti (naglas ili u sebi) – blago onima koji ne čitaju!

I eto ti paradoksa najparadoksalnijeg od svih paradoksa:

Prvo – osjećaj da neće pročitati koliko bi htio, trebao, želio nema onaj koji ne čita, već upravo zagriženi čitatelj.
Drugo – onaj tko ne čita nema problem s nesmiljenom produkcijom knjiga, jer uopće i ne razmišlja o književnosti, ali zagriženi čitatelj, taj nesretnik među nesretnicima, itekako ima.

Samo malo, ako radiš ono što bi htio, a zagriženi, da ne velimo pasionirani, čitatelj to radi – ne bi li onda, k jarcu, trebao biti sretan? Nije li to definicija sreće? Ermh… osjećaji ZČ-a su pomiješani, u jednom kutku svog smušenog bića on se dakako raduje obilju novih naslova, u drugom, pak, caruje žal ponajviše uzrokovan spoznajom što veliku većinu tih knjiga može samo obuhvatiti pogledom (a i to samo u teoriji), ali ih neće pročitati. Čak i da doživi 140. rođendan (šanse za takvo što su između mizerne i nikakve) i da odmah danas počne primjenjivati neku od tehnika brzog ili superbrzog čitanja (što on kao tvrdokorni, old school ZČ ne bi nikako mogao, jer da je žudio za brzinama odao bi se auto-utrkama), još uvijek bi njegovo brdašce pročitanih knjiga izgledalo poput kamenčića u usporedbi s ubrzano rastućim Mount Everestom postojećih, objavljenih knjiga na svijetu.

Od samih početaka svog čitateljskog života prosječan pripadnik ŽČ plemena lutao je po knjižnicama od police do police i uvijek bi potrajalo dok napokon ne bi odabrao dvije-tri knjige. Vrijeme koje prosječan ŽČ provede tumarajući po knjižnicama, knjižarama, antikvarijatima u stalnom je porastu i to za njega, prosječnog ŽČ-a postaje vrlo neugodna smetnja. Kada bi krenuo zbrajati sve te sate provedene u razgledavanju knjiga došao bi do uznemirujućih brojki i stoga je pametnije da to ne čini, jer će doći do jednako uznemirujućeg zaključka – to vrijeme (ili barem njegov dio) mogao sam utrošiti na čitanje!

Tako dakle, rastuća produkcija knjiga glavni je krivac što ŽČ nije pročitao više knjiga, a što dalje vodi do zaključa da ŽČ uopće ne bi trebao obilaziti mjesta na kojima drže knjige. Ali tko bi ih onda obilazio? Zasigurno ne oni koji ne čitaju, jer oni imaju posve druge zanimacije. I kako bi ŽČ onda dolazio do knjiga ako bi prestao obilaziti mjesta na kojima drže knjige? Neka ode na internete i naruči što želi, pa će mu dostaviti – ili neka čita one nepročitane knjige koje mu leže na policama kućne biblioteke.

Kako god okreneš, čini se da je sve veći broj objavljenih knjiga nekako uspio dovesti do toga da zagriženi čitatelj ne pročita ni onoliko koliko bi realno mogao. Sva sreća da oni koji ne čitaju neće ovo čitati, jer bi umrli od smijeha. Dogurali smo, dakle, do više od dva milijuna novih naslova godišnje (u svijetu), a čak ni ŽČ-i ne čitaju dovoljno? Da, a evo i zašto: osim što gube sve više vremena razgledavajući, tražeći, birajući knjige, zagriženi čitatelji sve češće su dezorijentirani, počnu čitati jednu knjigu, skoče na drugu, treću, desetu i neke od njih uopće ne dovrše. Čitanje više knjiga nije neuobičajeno, ali samo ako si discipliniran tj. ako ćeš pročitati svih pet knjiga koje si započeo.

Takva halapljivost i raštrkanost može dovesti do apsurda, može se dogoditi da zagriženi čitatelj nekog travnja ili svibnja ne pročita ni jednu knjigu, pa bi rezultat u zamišljenom nadmetanju između njega i nekoga tko uopće ne čita na kraju mjeseca mogao biti 0:0!

I što učiniti da se život zagriženog čitatelja olakša, pitanje je sad. Da država, primjerice, kroz nadležna ministarstva potiče/podupire one nakladnike koji objave najmanje knjiga? Da knjižnice dignu godišnju članarinu na 120 eura? Da se sustavno obeshrabruje književno stvaralaštvo (novčane kazne za sve autorice/autore koji tijekom pet godina objave više od jedne knjige)?

Raspitali smo i vele da ništa od toga ne bi išlo, ne samo zato što u EU još uvijek postoji šačica entuzijasta koja gaji upravo suprotna uvjerenja i čak pozdravlja programe čiji je cilj poticati na čitanje, i to sve odreda, već i iz razloga što izdavaštvo (navodno) može biti itekako unosan biznis. Već smo htjeli dignuti ruke od svega kad nas je posjetila grupa zabrinutih zagriženih čitatelja i podastrla prijedlog da barem Booksa prestane sa svojim raznoraznim književnim programima i zamjeni ih nekim drugim programima: tečajevi plesa, kukičanja, večeri stand-up komedije, štogod.

Ali, uzvratismo, ta mi i radimo koješta, čak smo jedno vrijeme prodavali voće i povrće, no ipak, književnost je nekako suština našeg postojanja. Neka se svaki ŽČ zagleda u sebe, jer u njima je problem, a ne u izdavaštvu, državi ili literarnoj ubožnici Booksi, neka se vrate počecima, vremenu kada si čitao jednu knjigu, pročitao je i tek onda počeo čitati drugu. Istina, djeluje neizvedivo, ali ako ste mogli jednom i to kao djeca, vjerojatno bi mogli opet – kao odrasli ljudi. Problem je svakako u tebi zagriženi čitatelju.

F.V., 1. svibnja 2026., Zagreb

foto: bluecoomassie