Salman Rushdie (1947) jedna je od najzanimljivijih književnih figura u posljednjih pedesetak godina. Roman Djeca ponoći (1981) donio mu je Bookera, prijevode na više od četrdeset jezika, a posljedično i svjetsku slavu. Posve drugačiju, neželjenu, vrstu pažnje privukao je romanom Sotonski stihovi (1988). Roman je izazvao val prosvjeda u islamskim zemljama, a na Valentinovo 1989. ajatolah Homeini na teheranskom je radiju proglasio fetvu kojom zbog (po njegovom mišljenju, uvjerenju) uvredljivog prikaza islama i proroka Muhameda u Sotonskim stihovima poziva na Rushdijevu fizičku likvidaciju, knjiga je zabranjena u više od dvadeset zemalja, a Rushdie je dobio dugogodišnju policijsku zaštitu.
Kao posljedica izrečene fetve tijekom godina stradalo je i više prevoditelja i izdavača, a u kolovozu 2022. Rushdie je napadnut nožem i teško ranjen tijekom jednog predavanja u saveznoj državi New York. Izgubio je vid na desnom oku, a 2024. objavio je autobiografsku knjigu Nož u kojoj piše o spomenutom napadu. Na neki način Nož je (neželjeni) nastavak njegove, također autobiografske, knjige Joseph Anton (2012). Od 1975. kada je romanom Grimus započeo svoje književno putovanje objavio je trinaest romana, dvije knjige za djecu, dvije knjige memoara (ili tri ako uključimo i The Jaguar Smile: A Nicaraguan Journey), te dvije zbirke kratkih priča.
Kod nas je većina njegovih knjiga prevedena, a neke i više puta. Djeca ponoći – roman o kojemu ovdje kanimo nešto pribilježiti, u katalogu KGZ-a pronalazimo u izdanjima BIGZ-a (1987, prijevod: Svetozar Koljević, Zoran Mutić), Izvori (2000, prijevod: Lia Paić) i Petrine knjige (2025, prijevod: Marin Popović). Ovaj posljednji sadrži i autorov predgovor iz 2005., a što se tiče prijevoda, uvjeravamo vas da je Marin Popović bio na visini zadatka koji svakako nije bio lagan.
Kao što smo već spomenuli, Djeca ponoći je roman koji će te daleke 1981. biti jedna od većih literarnih senzacija, a njegova autora, koji se u to vrijeme bavio pisanjem reklamnih tekstova, učiniti svjetski poznatim, donijeti mu nagradu Booker (poslije i dva jubilarna Bookera), te mnoštvo drugih priznanja i još više prijevoda. O čemu, dakle, govorimo kada govorimo o Djeci ponoći? Prvo, govorimo o stotinama djece rođene u prvom satu 15. kolovoza 1947. tj. na dan kada je rođena i Indija.
Nacija koja nikada prije nije postojala bila je na pragu osvajanja slobode, katapultirajući nas u svijet koji je bio… posve izmišljen; u mitsku zemlju, zemlju koja nikada ne bi postojala osim trudom nevjerojatne kolektivne volje – osim u snu koji smo se svi složili sanjati – to je bila masovna fantazija. (Nalini Natarajan)
Drugo, govorimo o Saleemu Sinaiju, dječaku rođenom u prvoj minuti prvog sata prvog dana 15. kolovoza 1947., čija sudbina će na taj način otpočetka biti isprepletena sa sudbinom Indije. Saleem je i naš domaćin, pripovjedač, pouzdan onoliko koliko je pouzdano i njegovo sjećanje, a znamo, kao što i Saleem zna, da se na sjećanje ne možemo u potpunosti osloniti, pa kad zašteka valja improvizirati. Naš pripovjedač katkad i slaže, ali se nekoliko stranica poslije pokaje i prizna da nam je slagao. Dogodi se i da nošen pripovjedačkom groznicom prije vremena razotkrije rasplete događaja ili sudbine pojedinih likova, no onda se vraća i priča sve po redu dok priča ne sustigne samu sebe. Svejedno, Saleem je veliki pripovjedač jer je i povijest njegove obitelji velika, raskošna, baš kao i povijest Indije – danas najmnogoljudnije zemlje na svijetu.
O čemu još govorimo kada govorimo o Djeci ponoći? Govorimo svakako i o magijskom realizmu – okruženju u kojemu i najnevjerojatnije pojave doživljavamo kao posve normalne, uobičajene i logične. Za primjer možemo uzeti Saleema koji još kao dječak otkrije da ima moć ući u bilo čiju glavu i vidjeti što se ondje zapravo događa. Na taj način, telepatski, uspijeva pronaći sve pripadnike generacije djece ponoći, obratiti im se i sazvati neku vrstu parlamentarnog zasjedanja koje se odvija u njegovoj glavi. Doznat će uskoro da je i svako od te djece obdareno (ili prokleto) drugačijom vrstom moći. Premda rođeni u istom satu, djeca ponoći nisu jedinstvena, svatko povlači na svoju stranu – slično je ili isto i s Indijom u kojoj su se kroz povijest razlike često činile nepremostivima.
Saleemova priča je poput goleme rijeke i na kojoj god se obali našao teško ćeš vidjeti onu suprotnu, ali u osnovi je to povijest njegove obitelji koja se proteže od kolonijalnih vremena, preko borbe za neovisnost koja jest bila uglavnom nenasilna, ali je ipak odnijela brojne žrtve, pa sve do podjele na Indiju i Pakistan, i novih sukoba sedamdesetih u kojima se Istočni Pakistan odvaja i postaje Bangladeš, te vremena represije, tj. izvanrednog stanja koje Indira Gandhi uvodi 1975. Upravo u to vrijeme izvršen je i strašan udar na djecu ponoći – zatvoreni su i sterilizirani. Dijelovi romana Djeca ponoći jesu i potresni i tužni, no Rushdie je autor koji vrlo vješto humorom, ironijom, akrobatskim pretjerivanjima u značajnoj mjeri uspijeva razblažiti i najgorči okus koje pojedine epizode mogu ostaviti. Koristeći se istim sredstvima uspijeva se i narugati, kritizirati i postaviti pitanja na koja nije moguće ponuditi jednostavne odgovore.
Djeca ponoći su roman koji je s pravom odmah po objavljivanju prepoznat kao istinski dragulj postkolonijalne književnosti, s ovom knjigom Rushdie je izrastao u velikog autora, pripovjedača čija mašta ne poznaje granice. O čemu onda govorimo govoreći o Djeci ponoći? O mnogo toga, govorimo o jednom bogatom, složenom književnom djelu koje, evo, ni poslije četrdeset i pet godina ne stari, govorimo o neprocjenjivoj važnosti pripovijedanja kojim kroz priču o životu i sudbini jednog Saleema Sinaija možemo iščitati i priču o životu cijele jedne velike, mitske zemlje koja, kako je to lijepo rekla Nalini Natarajan, nikada ne bi postojala osim u snu koji smo se svi složili sanjati.
Čak ako ste i pročitali Djecu ponoći prije petnaest, dvadeset ili više godina, pročitajte je i u ovom novom, svježem izdanju, a ako još niste – sad je pravo vrijeme!
Usput rečeno, Salman Rushdie stariji je od Indije svega 57 dana.
F.B., 17. travnja 2026., Zagreb
foto: Melissa
Jedno od značajnijih otkrića u životu čitatelja je kada prvi put shvati da određenog autora/autoricu najradije čita u prijevodu točno određenog prevoditelja/prevoditeljice.
Anderson je inspiriran Vinelandom iscijedio novu, svoju priču koja se može odigravati u vrlo bliskoj budućnosti, osjetno je smanjio broj likova spustivši cijelu stvar na nekoliko ključnih odnosa i motiva koje će gledatelji moći razumjeti.
Od nekoga tko je u svijet kinematografije zakoračio filmom Eraserhead očekivali biste nepristupačnog osobenjaka, a onda, suočeni sa svjedočanstvima onih koji su ga poznavali, shvatite da Lynch nimalo nije ličio na svoja djela.
Ne vjerujem da je Knausgård i u jednom trenutku tražio odgovor na pitanje što današnji čitatelj želi, mislim da je njega prije svega zanimalo – što on sam želi, o čemu želi pisati i ima li hrabrosti i umješnosti učiniti to.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.
