'Škola noći' ili Kristianov ugovor s vragom

Svaki put kad netko spomene ime Karla Ovea Knausgårda možete se kladiti u sto eura da će se prisutni u vrlo kratkom roku podijeliti na dva suprotstavljena tabora. Jedni ga čitaju i slave, drugima ide na živce iako su ga u najboljem slučaju samo pokušali čitati, a gotovo nitko nije ravnodušan. Zašto? Pa vjerojatno zbog toga što je Knausgård jedan od onih autora o kojima naprosto morate imati mišljenje, tj. zauzeti stav i svoje mjestu u jednom od rovova.

On je najobičniji skriboman – jedna je od najčešćih zamjerki upućenih na Norvežaninov račun. Što uopće znači biti skriboman i što je zapravo skribomanija u najužem i malo širem smislu? Sjećamo se svi scene iz Fincherovog filma Sedam (Se7en, 1995) kada detektivi Somerset i Mills upadaju u stan serijskog ubojice i ondje pronalaze stotine bilježnica čije su stranice gusto ispisane, rukopis je sitan, riječi i rečenice nižu se u nepreglednom nizu, a sadržaj je očekivano uznemirujući baš kao i cijela ta scena:

What sick, silly puppets we are, and what a gross stage we dance on. What fun we have, dancing around, not a care in the world. Not knowing that we are nothing. We are not what God intended. (…) On the subway today, a man came up to start a conversation. He was making small talk, this lonely man, talking about the weather and other things. I tried to be accommodating, but my head began to hurt from his banality. I almost didn't notice it had happened, but I threw up all over him. And I couldn't stop myself from laughing.

Bilježnice su, čini se, poslagane bez ikakvog reda, nigdje nema datuma, ali nevažno je – autor nije ni planirao da jednog lijepog dana sve to ponudi nekoj od izdavačkih kuća, niti je njegovo brdo teksta nastajalo s mišlju na širi krug čitatelja. To su tek zidine koje je serijski ubojica izgradio između sebe i društva, a po njegovom skromnom mišljenju ubojstva komponirana na temeljima sedam smrtnih grijeha predstavljaju životno djelo kojim se oprašta od svijeta.

U našim nestručnim očima ovdje je riječ o skribomaniji (i, dakako, cijelom nizu drugih ozbiljnih poremećaja, dijagnoza) u najužem, kliničkom smislu te riječi. On piše kompulzivno, gomila tekst, piše pisanja radi, količina napisanog i sam čin pisanja važniji su od bilo kakve namjere da se reduciranjem i barem djelomično zacrtanim planom proizvede nešto nalik na književni tekst. Ne možemo ne dometnuti – da su umjesto detektiva u stan upala dva nadobudna književna urednika velike su šanse da bi od pronađenog materijala kreirali veliki, senzacionalni serijal, vidjeli bi hit kojega bi reklamirali kao dramatično proširenu Mučninu novog doba.

Ali na što misle književni kritičari kada za nekog autora ustvrde da je skriboman? Vjerojatno to da dotični piše bez prestanka i otprilike sve to i objavi, tekst mu obiluje digresijama, viškovima, ponavlja se, a knjige mu izlaze jedna za drugom, skoro bi se moglo reći da piše brže nego što prosječan čitatelj stigne pročitati. U redu, postavlja se pitanje – što ako bez obzira na sve kvaliteta ne trpi, jer bilo je autora (a ima ih i danas) koje, bez obzira na količinu napisanog i objavljenog, ne možemo optužiti da su objavljivali bezvrijedna djela. Balzac, primjerice, ili Isaac Asimov. 

Gdje je tu Knausgård? Nema dvojbe, riječ je o natprosječno produktivnom autoru – Moja borba objavljena je u šest knjiga (od čega samo posljednja teži blizu tisuću stranica), slijedi ciklus Četiri godišnja doba i napokon serijal započet 2020. romanom Jutarnja zvijezda kojega će činiti ukupno sedam knjiga. Popisu valja dodati još šest ili sedam naslova objavljenih prije i poslije Moje borbe, što je uistinu zavidan broj objavljenih knjiga za autora koji još nije navršio šezdesetu. Istina je da piše i objavljuje u ritmu kojega većina autorica/autora niti može, niti želi pratiti, ali to definitivno ne znači da je netko tko piše pisanja radi.

I Moja borba i Godišnja doba, pa tako i još nedovršeni serijal Jutarnja zvijezda pomno su isplanirani projekti, ritam i stil pripovijedanja su prepoznatljivi. Istina, Knausgårdu treba prostora, ali ne i onoliko vremena koliko bi obično zahtijevala tako opsežna djela. Kako je sam u više navrata govorio, jednom kada zna što želi, piše pet sati dnevno i toga se disciplinirano drži sve do posljednje rečenice. Netko će za isto vrijeme dobiti jedva desetak dobrih rečenica, pa se onda danima vraćati na isto, neprekidno se pitajući bez kojih dijelova teksta može, što je važno, a što se može izbaciti i tako sve dok ne upadne u petlju iz koje uglavnom nema izlaza. Knausgård je i sam bio takav u vremenu prije Moje borbe, no kada je otkrio što stvarno želi/mora pisati – shvatio je da kada bi iz života izbacio sve one naoko nebitne sitnice, ostalo bi vrlo malo toga, ostao bi nekakav mršavi best of vrhunaca/sunovrata kojima zapravo obiluje malo čiji život. Prevedeno na jezik književnosti: u pripovijedanju je počeo prihvaćati sve ono što moraš prihvatiti i u stvarnom životu. Na taj način od viškova je napravio vlastitu, prepoznatljivu estetiku i kod njega to funkcionira baš kao što kod nekoga drugog ne bi funkcioniralo.

Sve ostalo je na čitatelju – ne treba gubiti vrijeme na nešto što te živcira, već čitati ono što ti odgovara, što ti leži, ono s čim se možeš povezati.

Uglavnom, pročitali smo Školu noći (OceanMore, 2026., prijevod Anja Majnarić), četvrtu knjigu iz serijala započetog Jutarnjom zvijezdom. Ne odstupajući od svog načina pripovijedanja, Knausgård ovdje ispisuje pripovijest o Kristianu Hadelandu, liku koji se u tragovima spominje u prethodnim knjigama ciklusa. Valja odmah reći, Škola noći nije pupčanom vrpcom povezana s Jutarnjom zvijezdom, Vukovima iz šume vječnosti i Trećim carstvom, barem se tako u ovom trenutku čini, ali svakako pripada književnom svijetu, univerzumu kojega je Norvežanin izgradio u Jutarnjoj zvijezdi. Premda se može čitati kao samostalan roman, sama autorova odluka da ga uvrsti u ciklus kao četvrtu od sedam knjiga posve sigurno nije neosnovana.

Osamdesetih godina prošlog stoljeća Hadeland dolazi iz Norveške u London studirati fotografiju. Mladić je fokusiran na uspjeh, uvjeren je da će jednog dana dosegnuti vrh i ostaviti pamtljiv trag iza sebe, samo je pitanje hoće li imati strpljenja. Težak je karakter, druge ljude jedva podnosi, uključujući i vlastitu obitelj – kada se prvi put vrati provesti praznike doma, načuje razgovor između oca i majke i shvati da otac jedva može podnijeti njegovu narcisoidnost. To ga toliko ozlojedi da se bez pozdrava iskrade iz kuće, i to usred ozbiljne krize koju u kući priredi jedna od njegovih starijih sestara. Odlučan je u namjeri da sa svima iz obitelji zauvijek raskine odnose. Ne podnosi ni kritike na svoj rad – kada jedan od gostujućih predavača, slavni ratni fotograf, ocijeni njegove fotografije nedorečenima, danima ostaje doma ne odlazeći na predavanja. 

Jedina osoba koja barem donekle može zaokupiti njegovu pažnju je Nizozemac Hans, čudan tip, otvoren, prijateljski nastrojen i prepun neobičnih teorija o svemu i svačemu. Kristian više naslućuje, nego što stvarno osjeća ili zna da bi od Nizozemca mogao izvući nešto za sebe i vjerojatno ga zbog toga podnosi.

Slučajan susret s beskućnikom, susret koji ni po čemu nije trebao biti važan, u trenutku preokrene život Kristiana Hadelanda naglavce. Stvari su poslije nekoliko dana otišle k jarcu i mladić se nađe u situaciji iz koje ne vidi izlaza. U očaju se obrati Hansu i ovaj na neobjašnjiv način rješava dramu, vraća mu njegov život kao da je sve to najobičnija igrarija, ali jasno da nije. Godinama i godinama poslije, Kristian je čovjek srednje dobi, sve ono o čemu je sanjao – ostvarilo se, postao je jedan od najslavnijih i najcjenjenijih fotografa čije radove izlažu u velikim i važnim svjetskim galerijama. Uspeo se na vrh i zapravo je najbolje vrijeme za naplatu dugova, jer ništa nije besplatno, a račun koji će stići najviši je mogući.

Je li to cijelo vrijeme negdje u sebi znao? Je li trebao znati? Hans koji je nestao nedugo nakon što mu je pomogao, pronalazi ga poslije tridesetak godina i uvjerava – naravno da si znao, Kristiane.

Školu noći Knausgård svjesno gradi na jednom od najiritantnijih karaktera u cijelom svojem dosadašnjem opusu. Njegov Kristian Hadeland lik je s kojim čitatelj teško može suosjećati. Možemo ga razumjeti, barem u izvjesnoj mjeri, jasno je što ga pogoni (ambicija), ali ne i opravdati njegove postupke. Iritira li nas samo zbog toga što je takav kakav jest ili i činjenica da je njemu ponuđen onaj u književnosti bezbroj puta opjevani ugovor s vragom tj. nadnaravnom silom koja može ispuniti svaku želju (i to skupo naplatiti)? Čak i kada odbacimo nadnaravne elemente, ostaje suha istina da su postojali i postoje umjetnici koji su spremni odbaciti sve suvišno, jer su uvjereni da samo tako mogu prijeći granice koje je nužno prijeći da bi se dosegnuo oblik besmrtnosti kojega je moguće dosegnuti.

Slijedeći tragove Christophera Marlowea (Doktor Faust) i F.M. Dostojevskog (Zločin i kazna) Karl Ove Knausgård ispisuje dosad vjerojatno najmračnije poglavlje Jutarnje zvijezde. Preporuka, kako za njegove pristaše, tako i za one koji će to postati ovog ljeta.

F.B., 28. kolovoza 2026., Zagreb