Gradski kroničari

Pristojni antikvarijati/knjižare, knjižnice imaju policu ili police namijenjene knjigama o gradovima. Možemo ondje pronaći različite naslove, ozbiljna, povijesna djela, ali i knjige gradskih kroničara kakvi su bili Miljenko Smoje (1923. – 1995.) i Zvonimir Milčec (1938. – 2014.). I jedan i drugi desetljećima su bilježili svakodnevicu grada, Smoje splitsku i dalmatinsku, a Milčec zagrebačku, u svojim novinskim tekstovima i prozi pisali su jezikom Splita, odnosno Zagreba, sredina uz koje su ostali vezani cijeli svoj život.

Kao autentičnim predstavnicima forme gradskog kroničarenja kavane, birtije i konobe bili su im uredi što je i logično, jer upravo su to mjesta u kojima se najbolje zrcali priroda, karakter grada – bilo kojeg na kugli zemaljskoj. Biti gradski kroničar naprosto je način života i traje koliko i sam život kroničara, a druge ljubavi i zaljubljenosti uglavnom su vezane uz ovu veliku, dominantnu.

Kako ljubav kroničara prema gradu podrazumijeva mnogo toga, tako podrazumijeva i ljubav i privrženost prema sportskim kolektivima grada – Smoje je tako bio veliki navijač splitskog Hajduka, a Milčec zagrebačkog Dinama. Družili su se, prijateljevali s poznatim osobama iz kulturnog miljea, ali jednako tako i s tkzv. malim, običnim ljudima: konobarima, taksistima, raznim gradskim ekscentricima i legendama, prodavačicama i prodavačima s peškarija i tržnica, vozačima tramvaja, ribarima, barbirima i mnogim drugim sugrađankama i sugrađanima.

Bili su dobri slušatelji, pamtili i bilježili pripovijesti starijih, onih koji su se sjećali kako je grad nekada živio, pisali i o vlastitom djetinjstvu i kako se to već kaže – odrastali zajedno s gradovima uočavajući male i velike promjene koje gradovi prolaze kroz desetljeća, stoljeća, milenije.

Biti gradski kroničar, barem se tako čini, jedan je od najboljih poslova kojima se čovjek može baviti. Vjerojatno je i pogrešno nazvati poslom nešto što te ispunjava zadovoljstvom, a čime se svakako ne bi bavio da nisi prava osoba za takvo što. Smoje, Milčec i njihovi kolege iz drugih gradova, posebice u Americi gdje je svaki grad koji drži do sebe imao i ima svoje kroničare (Herb Caen – San Francisco, Joseph Mitchell – New York itd.), imali su veliki broj stalnih čitateljica/čitatelja koji su im vjerovali, padali na njihov šarm, humor i poistovjećivali ih s gradom. Taj odnos, veza bili su idealni – kroničarima su trebali čitatelji, a čitateljima kroničari. Vrijeme se, međutim, promijenilo.

Internet i društvene mreže izrodili su cijelu vojsku novih kroničara, mediji su se također promijenili, aktualnosti, nove senzacionalne i supersenzacionalne vijesti postale su važnije, utrka za klikovima nije pomela autore starog kova, kolumniste, gradske kroničare, ali ih je svakako gurnula u pozadinu gdje još uvijek pišu u svom ritmu i u sjeni aktualnih grozota prate svakodnevni život grada, pišu o ljudima koje često zovemo malima i običnima, iako su, kad bolje pogledaš, veći i važniji od većine youtubera, influencera, instant zvijezda i zvjezdica.

Na koncu, nekako su se i birtije, konobe, kavane promijenile, dobar dio ljudi kao da se preselio u paralelne, virtualne svjetove i stvarnosti, a onaj stvarni život kao da sve više liči na isječke iz crno-bijelih dokumentarnih filmova ili na prizore s razglednica (kojih nekim čudom još uvijek ima).

Sve Smojine knjige odavno već imam na policama, a Milčeca sam, kao i većina iz moje generacije, upoznao još u ranom čitateljskom dobu kada se pojavio sa svojim prvim romanom za djecu – Zvižduk s Bukovca, jednim od onih koji s pravom nose status kultnog djela. Godinama, točnije desetljećima, poslije u jednom zagrebačkom antikvarijatu našao sam se ispred police gdje su jedne do drugih bile njegove i Smojine knjige. Uzeo sam zbirku tekstova Pozdravi doma koja se prvi put pojavila 1975. (kada i Zvižduk s Bukovca), a onda i 1990. u izdanju Bookovca.

Dakle, koje desetljeće prije literarne ubožnice Booksa u Martićevoj, postojao je Bookovac koji je, naravno, neraskidivo povezan s djelima Zvonimira Milčeca i zagrebačkim naseljem Bukovac (Gornji i Donji) u kojemu je Milčec odrastao.

Na samom kraju knjige Pozdravi doma pronalazim galeriju fotografija (Prva jutarnja kava na terasi Dubrovnik, Proljetni intermezzo na Zrinjevcu, Džimi & co. u Lapidariju na Gornjem gradu, Pivo za Debelog Lojzeka na Cvjetnom, Kava u iličkom izlogu, Stari Kavkaz, Petrica Kerempuh na Opatovini, Trnjanski kontrasti, Mephisto u Zagrebu: ispred kina u Ilici, Krleža na Cmroku, Povratak s tržnice Dolac, Plinska Stara vura, Jarun u očekivanju regate, Uvijek točno vrijeme na Lebarovićevoj vuri, Prometna nezgoda na Masarykovoj, Zimska idila u staroj Vlaškoj, Posljednji fijakeri ispred Esplanade, Mala kavana – povratak u slavnu kavansku prošlost…) iz nekih davnih i ne tako davnih zagrebačkih vremena, a koje savršeno odgovaraju Milčecove tekstove.

Uglavnom, čitajući Miljenka Smoju i Zvonimira Milčeca, o čemu god pisali, uvijek čitate Split i Zagreb, jer malo je toga splitskijeg tj. zagrebačkijeg od ove dvojice slavnih gradskih kroničara.

Probrana djela:

Hajdučka legenda, Zadnja pošta Zagreb, Kronika o našem Malom mistu, Zvižduk s Bukovca, Dalmatinska pisma, Pozdravi doma, Dnevnik jednog penzionera, Dinamovo proljeće, Libar Miljenka Smoje, Pozdrav iz Zagreba, Velo misto (prvi i drugi dil), Galantni Zagreb, Pasje novelete, Posljednji zvižduk, Judi i beštije, Od Zagreba su ljepše samo Zagrebčanke

Ugodno ljeto svima!

F.B., 17. srpnja 2026., Zagreb/Split