Nobelovu nagradu za književnost ove godine dobila je južnokorejska spisateljica Han Kang (1970) i tako postala tek osamnaesta dobitnica književnog Nobela. Osamnaesta od 1901. (nagrada nije dodijeljena 1914., 1918., 1935., 1940., 1941., 1942. i 1943.), a sve ostalo pripalo je piscima.
Akademija je, dakle, za stotinu dvadeset i tri godine pronašla, prepoznala osamnaest književnica vrijednih po mnogima najvrjednije književne nagrade ever! Premalo? Iskreno, moglo je i gore od ovoga. Tek od početka devedesetih Akademija je ozbiljnije počela obraćati pažnju na spisateljice, sve do tada i dodjele nagrade Nadine Gordimer 1991., autorice su na ovom popisu bile rijetkost, gotovo u okviru statističke pogreške. Najte kaj zamerit, Akademijo, ali tako ispada. Evo pogledajte i sami...
Prvih osam godina uredno su nagrađivani muškarci, sve cijenjeni i vrijedni književnici i osim dvojice – svi s brčinama, a većina i s bradom. Prva spisateljica ukazuje se 1909., riječ je o Šveđanki Selmi Lagerlöf (1858-1940) i to je bilo baš krasno i zgodno, da se malo prošara.
Onda je zavladala prva velika suša za autorice, zaredalo je petnaest autora, da bi se, posve neočekivano – poput jednoroga, tj. jednorogice, 1926. ukazala Talijanka Grazia Deledda (1871-1936) i smanjila rezultat na 23:2. Godine 1927. Nobela je pobrao Francuz Henri Bergson (24:2), a potom šok i nevjerica – odmah 1928. eto još jedne autorice, Sigrid Undset (1882-1949) smanjila je rezultat na podnošljivih 24:3! Pisci zasukaše i ufitiljiše brkove i netko od njih dometnu: Opa, počeli smo se, čini se, i šamarat! – što se smatra jednom od najboljih literatur-pošalica svih vremena.
U Akademiji su i sami uvidjeli da je ovo s Undset bio ipak korak previše, pa su shodno tome uslijedile mirne godine bez čudesa i neugodnih iznenađenja. Narednih osam Nobela dobili su autori i u ovom nikad zvanično objavljenom književnom ratu spolova povedoše, ako dobro zbrajamo, 32:3! Bilo bi i sigurnih trideset Nobela razlike da se netko nije dosjetio jadu i ljeta gospodnjeg 1938. dodijelio nagradu Pearl Buck. Šuška se, nije provjereno, kako se mislilo da je Pearl muško ime, da je žena – valjda bi onda bila Pearla, ali s Američanima nikad ne znaš i tako spisateljice, kao iz inata smanjiše na 32:4.
Muškarci, i ne samo pisci, već i druga muškadija, težaci, mornari, pekari, pa i profesori i drugi uglednici, osjetili su se vrlo jadno i poniženo, nisu mogli dokučiti zbog čega im netko podmeće klipove i čime su, k jarcu, zaslužili takav tretman. Za koga uopće radi ta Akademija!? Za čije babe zdravlje!?
Pred sam rat i godinu prije njegova svršetka spisatelji povedoše kontra spisateljica 34:4, ali nova diverzija uslijedila je već 1945. kada se, opet neko pametan, dosjetio Gabrijele Mistral (1889-1957) koja življaše nakraj svijeta, u duguljastom Čileu, i nju nagradiše. Dobro, graknuše muškarci, i ne samo literati, već i sva druga muškadija, ako nam nastavite ovako bacati pijesak u oči, nećemo se više igrati i tko sjedi u toj jarčevoj Akademiji!? Komedijaši, ženoljupci!?
Nema govora, pretjeralo se baš onako momački, pet autorica u svega trideset i devet dodjela, fakat je to preveć i srdžba muškaraca posve je razumljiva. Da se primiri nastala gungula i nezadovoljstvo odabraše u Akademiji dvadeset uglednih muževa u nizu, sve jednog za drugim, među njima se nađe i naše gore list Ivo Andrić, i tako autori povedoše 54:5 u velikom literarnom natjecanju kontra spisateljica.
I točno kad se trebalo otići na okruglih pedeset Nobela razlike, dogodi se te 1966. nevjerojatno nešto. Nobela dodijeliše Shumelu Y. Agnonu (sigurno ste ga čitali, ili?), ali dodijeliše ga i njemačkoj poetesi i dramaturginji Nelly Sachs (1891-1970). Bile su to vrckave šezdesete i Akademiju je malo ponio sveopći taj hipi-duh, pa umjesto jednog dodijeliše dva Nobela. Dva u jednoj godini!? Vi mora da se šalite gospodo! Škandal, škandal – klicahu muževi kojima je napokon baš lijepo krenulo i onda – pljus, šamarčina! Na semaforu je stajalo neugodnih 55:6. Žene su počele petavati roge muškarcima na ulici i pokazivati im šest prstiju i to im je jako teško palo. Još malo i postat će predmet sveopće sprdnje ako se ovako nastavi.
Srećom prevladao je razum, Akademija se otrijeznila, uslijedio je niz od dvadeset i pet Nobela za vrijedne i uistinu kvalitetne književnike sa svih strana svijeta. Poslije dugo vremena pisci su mogli odahnuti, protiv vazda neugodne reprezentacije spisateljica vodili su 80:6. Nekako je sve leglo na svoje mjesto, pa su se i opustili, počeli se šaliti na svoj račun prisjećajući se vremena kad su bezrazložno strahovali.
Kad, ne lezi vraže, osvanuše grube devedesete i eto ti Nadine Gordimer (1923-2014) koja življaše baš nakraj svijeta, u Južnoafričkoj Republici, i tko je te 1991. mogao i pomisliti da će to biti početak kraja za autore. Već 1993. nagradiše Toni Morrison (1931-2019), zli jezici reći će da su i ovom prigodom mislili da Toni ne može ne biti muško (da je žena, valjda bi bila Tonka ili Tonkica), a 1996. i poljsku poetesu Wislawu Szymborsku (1923-2012)!
Kao melem na ranu legoše sedam uzastopnih Nobela za autore, no bijaše to, kako se voli reći, tek labuđi pjev. Spisateljice nahrupiše kroz napukle tisućugodišnje zidine i počeše hametice uzimati Nobele: Elfriede Jelinek (1946) – 2004., Doris Lessing (1919-2013) – 2007., Herta Müller (1953) – 2009., Alice Munro (1931-2024) – 2013., Svetlana Alexievich (1948) – 2015., Olga Tokarczuk (1962) – 2018., Louise Glück (1943-2023) – 2020., Annie Ernaux (1940) – 2022. i Han Kang (1970) – 2024.!
Muškarci, spisatelji, ali i svi drugi, zašutješe, u sebi svejednako mišljahu – nastavi li se ovim tempom za svega dva ili tri stoljeća spisateljice bi se mogle opasno približiti. Ni danas već nije ugodno vidjeti tih 102:18 na semaforu. Ostala je, doduše, još jedna malešna utjeha – spisatelji su znali dobiti i 25 Nobela zaredom, a spisateljice još uvijek ni 2 u nizu. Ali čekajte samo, već 2025. i to bi se moglo dogoditi, a ako tomu fakat bude tako, ne znamo… neka onaj posljednji ugasi svjetlo.
Selma Lagerlöf (1858-1940) – 1909.
Grazia Deledda (1871-1936) – 1926.
Sigrid Undset (1882-1949) – 1928.
Pearl Buck (1892-1973) – 1938.
Gabriela Mistral (1889-1957) – 1945.
Nelly Sachs (1891-1970) – 1966.
Nadine Gordimer (1923-2014) – 1991.
Toni Morrison (1931-2019) – 1993.
Wislawa Szymborska (1923-2012) – 1996.
Elfriede Jelinek (1946) – 2004.
Doris Lessing (1919-2013) – 2007.
Herta Müller (1953) – 2009.
Alice Munro (1931-2024) – 2013.
Svetlana Alexievich (1948) – 2015.
Olga Tokarczuk (1962) – 2018.
Louise Glück (1943-2023) – 2020.
Annie Ernaux (1940) – 2022.
Han Kang (1970) – 2024.
Vrijednu Kang možete čitati na hrvatskom: Vegetarijanka (HENA, 2018., prijevod – Mirna Čubranić) i Ljudska djela (HENA, 2019., prijevod – Mirna Čubranić).
F.B., 11. listopada 2024., Zagreb
Trčanje je, osim ako nisi aktivan sportaš, najobičnija tortura, nepotrebno i za pripovjedača nesvrhovito mučenje i borba za goli život. Hodanje je, uviđamo, posve druga priča.
Ljubavnički odnosi čine se kao nešto uzbudljivo, posve obični ljudi preko noći postaju neka vrsta odmetnika, potajice se sastaju, kradu vrijeme i prostor za sebe, i to u početku uistinu jest uzbudljivo. Samo dokle će biti tako?
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.