Piše: F. B.

Nedolazak Rage Against the Machine i druge Damjanove nesreće

Foto: Scott Penner.

Petak
12.08.2022.

Daleko od jadranskih plaža i plavetnog mora, gore u djedovoj kleti, na 286 metara nadmorske visine, Damjan je dovršavao novi roman. Posljednjih godina svoj poriv za književnim stvaralaštvom držao je na kratkoj uzici vjerujući kako je sve to iza njega. Ne možemo baš svi živjeti u književnosti, uvjeravao je samoga sebe, niti svatko može biti pisac. Po najrecentnijim istraživanjima u Hrvatskoj je svega 48% stanovništva objavilo barem jednu knjigu. Preostalih 52% nisu, a mnogi od njih vjerojatno i ne razmišljaju o tome.

U mnogim stvarima sam u manjini, dumao je dalje Booksin redar, pa, molim lijepo – ovdje sam u većini. Dakako, bilo je to puko samozavaravanje. U nepreglednoj baruštini Damjanove izmučene i nesretne duše, na jednom neuglednom lopoču čučala je žaba istine i uporno kreketala: la-ti-se-pe-ra la-ti-se-pe-ra la-ti-se-pe-ra…

Na koncu je popustio, spakirao stvari u kartonski kufer, otputovao u Zagorje i latio se pera. Živio je asketski, jeo svega tri puta dnevno – ujutro pet friganih jaja sa špekom, za ručak goveđi gulaš, pečenu kokoš ili nekaj u tom stilu, a za večeru tek malo palente s poprženim lukom i vrhnjem odozgo. Pio je domaće vino, ali umjereno, tek dvije do tri boce na cijeli dan. Riječi su se vrlo brzo nizale jedna za drugom kao da na nogama imaju sličuhe, ulanačavale se u rečenice, pa onda i cijela poglavlja. U jednom trenutku postalo mu je jasno da rukopis izrasta u pravi epski roman, te ga je samokritički srezao na 560 stranica.

Onda je sjeo ispred kleti i na miru iščitao sve. Kakav krasan, višeslojan roman! – zacilikao je u sebi. Znao je da možda nije do kraja objektivan, ipak je to njegovih ruku djelo, pa je zamolio susjedu i prijateljicu Lauru da i ona pročita. By the way, svi su mislili da je Laura dobila ime po liku iz glasovitog romana Ante Kovačića, ali to nije bilo točno. Laura je dobila ime po maminoj prabaki, hajdučici i odmetnici koja je u svoje vrijeme haračila po zagorskim bregima.

Nebitno, ovodobna Laura nevoljko je uzela rukopis i pročitala ga za sedam dana.

„Evo“, rekla je dovukavši rukopis u dvije kutije za cipele, „pročitala sam.“

„I, kako ti se čini!?“, skočio je autor Damjan i natočio im po dva deci gemišta.

Laura je otpila gutljaj: „Želiš li istinu ili nacifranu šarenu lažu?“

„Samo suhu istinu, molim“, samouvjereno će Damjan u čijoj glavi je roman izgledao kao raskošna svadbena torta, kao nešto što bi mogao napisati samo Musil da je živ, a pošto nije – evo, muze su za tu tešku zadaću odabrale njega.

„Onda dobro“, Laura je uzela riječ, „kao prvo – taj Strižek mi, kako da kažem, nema karizme, baš nimalo, dosadan je i ništa mu se ne događa, kao da hoda u mjestu, drugo – nema dijaloga, što ne bi bio problem kada bi bilo nečega drugog, bilo čega, vrlo, rekla bih, neprohodno i muljevito štivo, ono, kao da tumaraš po magli i ne nalaziš puta, a magla se nikako ne diže i tako tjednima, ako me kužiš kaj hoću reć…“

„Kužim“, promrsio je Damjan, „ali sad idi, molim te, ne osjećam se dobro, vjerojatno sam negdje pobral omikrona, idi, još ćeš se i ti zaraziti, no, laku noć…“

„Ali, čekaj, ima tu i dobrih stvari, recimo ono kada na sedamdesetak stranica lijepo i do u detalje opisuješ dolazak jeseni i…“

Damjan je samo tupo buljio u gemišt ispred sebe. Laura je izašla i tiho zatvorila vrata za sobom. Ona je izašla, ali njezine teške riječi ostale su uz Damjana. Nije ih mogao ignorirati, osjećao se onemoćalo, izudarano, pokislo, gotovo nokautirano. Sutradan se probudio ljut. Izašao je van i nesvrhovito lutao po bregima. Onda se odnekud stvorio Džesi Džejms, hudi pes avlijaner kojega je susjed Štefina puštao da samo tako šalabaza naokolo. Damjan se dao u bijeg, preskočio ogradu i nesretno pao uganuvši pritom gležanj.

Stavljajući rakijske obloge na bolno mjesto zdvajao je nad lošom srećom. Jedina svijetla točka u njegovom životu bio je skori dolazak vokalno-instrumentalne skupine Rage Against the Machine u Zagreb. Eto, barem nešto, tračak svjetlosti u posvemašnjoj kmici. Otići će lijepo na Rejdž, vidjeti Anči i staro društvo, napunit će se energijom i tako osnažen iznova prionuti na rukopis, preraditi ga, proširiti za kojih stotinjak stranica i poslati ravno izdavačima. Ne trebaju mu testni čitatelji, ni njihova mišljenja! Laura neka rađe gleda svoja posla, da, lako je sjedati na tuđu muku. Večerao je, popio dva gemišta i odspavao snom pravednika.

Ujutro se probudio osokoljen, fruštukovao je, pa si napravio kavu i uključio laptop. Sa svih strana vrištalo je:

Rage Against the Machine otkazao europsku turneju! Zack se ne ćuti najbolje, RATM nećemo vidjeti u Zagrebu! Ništa od nastupa Rejđa! Obećanje - ludom radovanje: RATM otkazao sve nastupe u Europi!

F.B., 12. kolovoza 2022., Zagreb

 

Možda će vas zanimati
Pisma Pukovniku
08.11.2024.

Hodanje je d(r)uga priča

Trčanje je, osim ako nisi aktivan sportaš, najobičnija tortura, nepotrebno i za pripovjedača nesvrhovito mučenje i borba za goli život. Hodanje je, uviđamo, posve druga priča.

Piše: F. B.

Pisma Pukovniku
25.10.2024.

Dvadesetminutni tečaj kreativnog pisanja!

Morate pisati, svaki dan, i morate čitati, također svakodnevno, reći će vam voditeljica ili voditelj radionice kreativnog pisanja, a vi ćete istog trenutka pomisliti: No shit, Sherlock...

Piše: F. B.

Pisma Pukovniku
11.10.2024.

Nobel: Pisci na koljenima, spisateljice smanjile na 102:18!

Akademija je, dakle, za stotinu dvadeset i tri godine pronašla, prepoznala osamnaest književnica vrijednih po mnogima najvrjednije književne nagrade ever!

Piše: F. B.

Pisma Pukovniku
27.09.2024.

Dnevnik o dnevnicima: Tournierov Ekstimni dnevnik

Ono čuveno Sokratovo – "spoznaj samoga sebe", činilo se Tournieru besmislenim zahtjevom kojega mirne duše odbacuje. Stvarnost, kaže, beskrajno nadilazi bogatstvo moje mašte i neprestano me ispunjava čuđenjem i divljenjem

Piše: F. B.

Pisma Pukovniku
13.09.2024.

Komisija za preljube u književnosti (i drugdje)

Ljubavnički odnosi čine se kao nešto uzbudljivo, posve obični ljudi preko noći postaju neka vrsta odmetnika, potajice se sastaju, kradu vrijeme i prostor za sebe, i to u početku uistinu jest uzbudljivo. Samo dokle će biti tako?

Piše: F. B.

Pisma Pukovniku
30.08.2024.

È incredibile!

Mogao je rimski provalnik, kad promisliš, strpati knjigu u torbu, pa je čitati u sigurnosti vlastitog doma, ali ne – čovjeka je ponijelo, prepustio se i izgubio u zanimljivom štivu.

Piše: F. B.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu