Kako je sve počelo

Dugo vremena mislilo se da je  pripovijedanje, pisanje težak porok, što u neku ruku jest istina, ali kada se znanost ozbiljnije uhvatila ovog fenomena na vidjelo je izašla prava tj. cijela istina. Naime što, sve te ljude koji su po prohladnim sobičcima počeli nemilo mrčiti papir ispunjavajući ga potpuno ili djelomice izmišljenim pričama, nešto je ipak potaknulo na ovu, samo na prvi pogled, nesvrhovitu rabotu. Tko ili što ih je potaknuo!? Kako to najčešće biva, sve je započelo pukim slučajem.

Još u pradavna vremena, tisućama godina prije nego što su izmišljeni radio, televizija, pa onda interneti i društvene mreže, na svijetu nije bilo previše zabave. Kršniji momci odlazili su u lov ili ratničke pohode i kada bi se vratili cijelo selo tj. pleme bi ih slavilo, tapšalo po leđima i ljudi su im govorili da svaka im čast na neviđenoj hrabrosti i slično. I djevojke su se redom zaljubljivale u njih. Navečer se priredila neka vrsta zabave, napeklo se svega, udarilo se u bubnjeve i zaplesalo, a onda bi netko posjeo te hrabre momke oko logorske vatre i ponukao ih da potanko ispričaju kako je sve bilo. Svi ostali, staro i mlado, također bi se natiskali oko vatre i u svečanoj tišini čekali da hrabriše počnu s pričom. Jasno, među okupljenima bili su i oni manje kršni i ne tako hrabri momci, oni kojima se nitko nije divio i na koje djevojke uopće nisu obraćale pažnju.

Hrabri ratnici-lovci našli su se u neobranom grožđu, jer koliko god bili srčani i vješti u boju i lovu na veprove, divlje tetrijebe i druge opasne životinje, toliko ne bijahu vični pripovijedanju. Vrlo šturo i nemaštovito ispričali bi svoje dogodovštine, a okupljeni su svejedno s velikim oduševljenjem upijali svaku njihovu riječ, te ih opet tapšali po leđima, pitali ih šta će popit i govorili da svaka im čast i bravo, momci – bravo, junaci!

Žgoljavi i ne tako hrabri momci uočili su da je ljudima više stalo do priče, nego do samih junaka i junaštava, i drugo, još važnije – uočili su koliko su hrabriše bili loši pripovjedači. Njihove priče bile su neslavno kratke i da im ljudi nisu postavljali masu pitanja i potpitanja, a ljude je zanimalo sve živo i neživo, te priče ni na što ne bi sličile. Kržljavi i ne tako hrabri momci jasno su vidjeli priliku i odlučili je iskoristiti. Junačka djela i hrabrost jesu bili na cijeni, ali prava potražnja bila je za pripovijestima koje zapravo nije imao tko isporučiti.

Jedan od kržljavih momaka, zvali su ga Onaj Koji Dangubi, bio je u dobrim odnosima s Tisuću Medvjeda, vrlo hrabrim, ako ne i najhrabrijim ratnikom-lovcem u cijeloj županiji. Družili su se i prijateljevali od ranog djetinjstva, samo, eto, životni put odveo ih je na različite strane – Tisuću Medvjeda postao je veliki ratnik-lovac, a Onaj Koji Dangubi tumarao je po vrištini i razmišljao o svemu.

„Hej, Tisuću Medvjeda, prijatelju stari, kad sljedeći put krenete u lov – povedite i mene.“

Tisuću Medvjeda toliko se smijao da se zagrcnuo i umalo umro od smijeha: „Idi k jarcu, Dangubo, ta gdje da te vodim, pa ti ni zeca ne možeš uloviti, ni poštenu voluharicu, a da vidiš razjarenog vepra ili medvjeda – srce bi te ostavilo istog trena. Prijatelj si mi i ne želim te nositi na duši.“

„Istina je što govoriš, što se tiče bilo kakvog lova ili sukoba s drugim ratnicima – tu sam, priznajem, vrlo tanak. Gnušam se svakog oblika nasilja i da je po mome, svi bismo jeli samo zelenjavu tj. voće i povrće, ama svejedno me povedi.“

„A koja mi korist od tebe, ondje, frende, gdje se krvca lije – tebi mjesto nije.“

Onaj Koji Dangubi objasnio je kako vidi svoju ulogu: „Tisuću Medvjeda, nema govora – ti si veliki baja, to nitko ne spori, ali kad treba ispričati, prepričati kako je sve bilo, e tu si slabašan kao i svi ostali ratnici-lovci. Je li tako?“

„Pa jest, najveća mi je tlaka kad traže da pričamo o pohodima i dogodovštinama. Radije bih se s najvećim veprom hrvao nego trkeljao uprazno.“

„E, a vidiš, nije ti to uprazno, ljudi vole kad im se potanko ispripovijeda sve, to im nekako, ne znam, ispuni dušu i srce. A ti nisi jak na jeziku, ispričaš samo puke osnove, ne znaš kako nakititi priču. Zato moraš mene povesti – ja sam prvak svijeta u trkeljanju, mogu lamatati jezikom do zore.“

Da, u tim davnim vremenima, plemenita vještina pripovijedanja zvala se – trkeljanje, što u današnje vrijeme ne zvuči slavno, ali pustimo sad to. Tisuću Medvjeda pristao je povesti Onog Koji Dangubi u lov. Prvo – frend mu je, pa neka mu bude, a drugo – ovaj će ga lišiti obveze da prepričava ljudima kako je sve bilo. Umjesto njega, te zamorne zadaće uhvatit će se Onaj Koji Dangubi.

Ovaj pradogovor između dvojice prijatelja pokazao se kao pun pogodak. Kada su se vratili iz lova i kada su seljani posjeli ratnike-lovce oko logorske vatre, Tisuću Medvjeda rekao je: „Dajem riječ svom pajdi, Onaj Koji Dangubi sve će vam natenane ispričati.“

Seljani u početku bijahu skeptični, no kada je Onaj Koji Dangubi počeo trkeljati svi su se namah pretvorili u jedno veliko, divovsko uho. Slušajući ga i sami ratnici-lovci nisu mogli vjerovati kroz što su sve prošli i kakve su to neviđene avanture doživjeli. U suštini, otišli su u lov i donijeli nešto divljači da se ima što hititi u kljun kad nastupi zima, dakle ništa spektakularno, za njih je to bio, što bi se reklo – još jedan dan u uredu, ali u interpretaciji Onoga Koji Dangubi taj uobičajeni lovački pohod izrastao je u priču epskih razmjera, priču koja se poslije mjesecima prepričavala, a samoga pripovjedača molilo se i kumilo da svake subote navečer iznova priča kako je to bilo kad su ono išli u lov.

Onoga Koji Dangubi prozvaše – Onaj Koji Slavno Trkelja, i drugi kržljavi, slabašni momci ugledaše se na njega, pa su i oni s ratničko-lovačkim družinama odlazili u pohode i vraćali se s torbama prepunim nevjerojatnih priča. Dočim se pojavilo pismo, priče su se stale bilježiti, a majstori trkeljanja ubrzo su shvatili kako nema potrebe izlagati se pogibelji i odlaziti u ratničke i lovačke pohode, već mogu i sami izmišljati priče. Biti vitez, ratnik, lovac i baja bilo je cool, ali isto tako, možda još i više, na cijenu su došli i oni koji pogonjeni maštom mogu lijepo trkeljati o svemu što ti srce poželi.

E sad, što je starije – kokoš ili jaje, tj. pripovijedanje ili potreba ljudi za dobrom pričom, teško je nepobitno dokazati. Mi smo nekako skloni zaključiti da bi pripovijedanje u svim oblicima odavno iščezlo kada ne bi bilo potrebe za čitanjem, odlaskom u kino, na koncerte ili gledanjem televizije. Drugim riječima rečeno – kakve veze ima što se nešto dogodi, ako o tome ne postoji priča koja će se poslije generacijama prepričavati, čitati, i kada Netflix otkupi prava – gledati. A priče nema bez onih koji znaju slavno trkeljati.

Svjetska prvenstva u nogometu igraju se od 1930., ali pravi smisao i vrijednost dobila su tek kada su se počela prenositi na televiziji i kada je, malo poslije, izašao prvi album sa samoljepivim sličicama.

Jasno, onaj ključni iskorak dogodio se kada su nasljednici Onoga Koji Dangubi tj. Onoga Koji Slavno Trkelja shvatili da ni sami stvarni događaji nisu nužni – priča se može izmisliti dok lješkariš ispred djedove kuće u Zagorju.

Ex Nadstojnik Lucian bi rekao – na manje kršnoj čeljadi svijet počiva. Booksa se ograđuje od takvih promišljanja i ishitrenih zaključaka.

F.B., 12. svibnja 2023., Zagreb

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.