Gojira i streličarke iz Južne Koreje

Olimpijske igre, kako ljetne, tako i zimske, jedan su od rijetkih fenomena koji me s godinama nije, kako se ono kaže – pustio. Nije mi dosadio, a mislim da i neće, jer Olimpijske igre su kao nekakav veliki roman u nastavcima kojemu je teško odrediti žanr i s velikim zanimanjem čekaš što će se dogoditi u sljedećem nastavku.

Nismo imali predstavu što će nam Francuzi prirediti, ali nekako smo znali, predosjećali, da će biti za pamćenje. Na žalost, živimo u vremenima kakva već jesu, uvjeravaju nas kako nitko nema vremena za bilo što i kako nam je strpljenje otprilike na razini vinskih mušica, a samo otvaranje OI uvijek traje nekoliko sati, prvo ide mimohod sportaša, a delegacija je dvjestotinjak, pa onda i još spektakularno, raskošno režiran program tijekom kojeg zemlja domaćin pripovijeda svoju priču.

Jasno, najlakše je izvući nešto iz konteksta, narugati se tome na internetima, šerati mimove, međutim to radimo svakodnevno, sa svim, i odavno je već dosadilo i postalo zamorno. Ne velim, nađe se tu i poneka duhovita, pametna zajebancija, no većinom se radi o plićaku koji je postao samome sebi svrha.

Pariška ceremonija otvaranja OI bila je veličanstvena i cijeli Pariz, grad po čijim je birtijama sjedio sav onaj silni umjetnički živalj – književni, slikarski i svaki drugi, pretvorio se u pozornicu. Tradicionalni mimohod pretvorio se u mimoplov – u najrazličitijim plovilima sportske delegacije pristigle iz svakog kutka zemljine kugle, ljuljuškale su se na valovima Seine, a u isto vrijeme odvijao se i onaj umjetnički, pripovjedni dio programa. Čak se i kiša lijepo uklopila u ceremoniju! 

U ovom trenutku program OI tek se zahuktava – plivački i gimnastički dio natjecanja polako se privodi kraju, a Njeno Veličanstvo atletika najavila se dvjema hodačkim disciplinama, na 20 kilometara za žene i muškarce. Ipak, već sad mogu izdvojiti dva događaja koji će mi ostati u pamćenju.

Prvi je ukazanje francuskog heavy-metal sastava Gojira na samom otvaranju. Sve i da niste tvrdokorni fan ovakve vrste glazbe, a sigurno, nadamo se, jeste, morate priznati da je njihova izvedba na prozorima (balkonima) palače Conciergerie, uz svesrdnu pomoć mezzosopranistice Marine Viotti, bacila u sjenu i nastup Lady Gage, pa čak i same Céline Dion na Eiffelovom tornju. Netko će reći, Francuska i heavy-metal, nisu li ta dva pojma u posvemašnjoj i najposvemašnjijoj suprotnosti jedan s drugim!? Ovako na prvu doima se da je tomu tako, no Gojira nije običan heavy-metal sastav, djeluju još od 1996., a ako ste preslušali koji od njihovih albuma ili ih možda vidjeli uživo onda ste se uvjerili da je riječ o natprosječno dobrim glazbenicima, a njihovoj glazbi (baš kao i Olimpijskim igrama) teško je odrediti (pod)žanr, no ako već inzistiramo, možemo reći da je to neka vrsta progresivnog, floberovskog death metala. Nećemo lagati onima koji ih nisu slušali, Gojira nije za one vrlo osjetljivih ušesa, najmekših srdašaca i osjetljivih živaca, ali kao izvođači su odavno zaslužili poštovanje. Na nesuvisle i nepametne optužbe da je njihov nastup bio sotonistički, Joseph Duplantier (vokal, gitara) u razgovoru za Rolling Stone lijepo odgovara:

"It's French history. Beheaded people, red wine, and blood all over the place — it's romantic, it's normal. There's nothing satanic."

 
U slučaju da vam je izmaklo pozornosti njihovo ukazanje na otvaranju pariških OI – svakako pogledajte.

Druga stvar – zaljubio sam se u streličarstvo! Zahvaljujući platformi MAX, svako, ali baš svako natjecanje i svaki sport na OI postao je dostupan. Ne lezi vraže, pogledao sam tako i streličarstvo – sport, kako mu i samo ime kaže, u kojemu je cilj strijelom pogoditi metu, po mogućnosti što bliže njezinom središtu tj. onom zlatnožutom krugu koji nosi najviše bodova – 9 i 10. Streličarke i streličari vrlo su cool čeljad, na stranu luk koji na prvi pogled izgleda komplicirano, natjecateljice i natjecatelji ležerno se odijevaju, nije bitno kakve ste tjelesne građe, pa ni u kojoj ste dobi, sve dok pokazujete određenu razinu umješnosti i rezultate – dobrodošli ste. 

Streličarke i streličari, nekako su najdobroćudniji, najopušteniji i prijateljski se i s poštovanjem odnose jedni prema drugima. Ne kažem da su u drugim sportovima sve sami namćori, ali u streličarstvu baš djeluju kao skupina prijatelja koja je došla na izlet i usput se malo nadmeće, ali bez makar i natruha drame, suza žalosnica/radosnica i svega ostalog što znamo vidjeti u drugim sportovima na OI. Natjecateljice i natjecatelji iz Južne Koreje caruju u streličarstvu. Nije baš da će svaki put pogoditi desetku, daleko od toga, čini se kao da ih možete nadmašiti, ali to je uglavnom samo dojam – na koncu najčešće za bod ili centimetar pobjedu odnesu predstavnici Južne Koreje. I nitko se ne ljuti! Kao da je već i samo učešće na Igrama dovoljno, a tako je, je li, u samim počecima i zamišljeno.

Cure iz južnokorejskog tima, njih tri, došle su na finalni dvoboj protiv Kineskinja sa svojim bijelim šeširima koji uopće nisu bili nekakvi raskošni, već obični šeširi kakve možete ponijeti i na ribolov ili dok krečite kuću, prijateljski se smiješile i na koncu pobijedile. I nije ih afanalo od puste sreće, nego sve onako vrlo cool, lijepo su čestitale Kineskinjama na dobroj borbi, mahale publici, sve easy i leđero kao da je to bio samo još jedan uobičajen dan u uredu, a ne ispunjenje zlatnog olimpijskog sna. Trenutno je u tijeku pojedinačno natjecanje i opet će, mislim, biti isto, opušteno i bez stresa, možda zlatna odličja i ne odu u Južnu Koreju, nitko neće pasti u depru i svi će se u dobrom raspoloženju razići do sljedećeg Svjetskog prvenstva, Olimpijskih igara ili kakvog drugog mitinga.  Nije li to mega-če-če, pa recite sami.

Enivej, dočim se Nadstojnica vrati s odmora na Sejšelima, predložit ćemo joj osnivanje BSK-a – Boooksin streličarski klub - i zatražiti od gradskih otaca da Parkić Nadstojnika Luciana preuredimo u streličarski poligon. Na otvaranje bismo mogli pozvati i Gojiru. Kakvi su, još bi i prihvatili.

foto: Republic of Korea

F.B., 2. kolovoza 2024., Zagreb