Piše: F. B.

Dežulovićevi Bili libri

Foto: simpleinsomnia.

Petak
19.01.2024.

Ne znamo koliko imate godina, slučajni čitatelji, putnici namjernici, ni dokle seže vaše sjećanje, ali evo malog testa sastavljenog od dva jednostavna pitanja.

Pitanje prvo: Sjećate li se gdje ste točno bili u popodnevnim satima 9. srpnja 2001.? Mala pomoć – bio je ponedjeljak, što je neobično, jer se po tradiciji finale wimbledonskog turnira igra nedjeljom, a žensko subotom. Dobro, sad već povezujete – da, to je dan kada je Goran Ivanišević osvojio najveći svjetski teniski turnir. Onda? Sjećate li se gdje ste bili tog ljetnog popodneva?

Drugo pitanje: Sjećate li se ono kad ste prvi put pročitali tekst, romantično-urnebesni esej, junački ep Smisao života u četiri meč lopte Borisa Dežulovića posvećen, jasno, događaju iz prethodnog pitanja?

Stvari su jednostavne, oni koji precizno mogu odgovoriti na prvo pitanje, i na drugo će spremno uzvratiti – da, naravno da se sjećam! Kako se, k vragu, ne bi sjećali. Smisao života u četiri meč lopte antologijsko je djelo koje nadilazi žanrove i, kolikogod skaredno zvučalo, u istom je rangu s Ivaniševićevim podvigom koji također nadilazi i žanrove i maštu i sve ostalo uključujući i onu splitsku feštu sa 150,000 ljudi, bakljama, brodicama i svim ostalim.

Taj tekst, velebni pisani spomenik, nije, međutim, jedini takve vrste u arhivama Borisa Dežulovića. Godine 2011. u biblioteci Jutarnjeg lista izašla je knjiga Diego Armando i sedam patuljaka u kojoj su objedinjeni ponajbolji njegovi tekstovi iz svijeta sporta. Ondje su i Smisao života, Mate Parlov, Zinedine Zidane, Diego Armando Maradona, Josip Katalinski (govorim po sjećanju, jer knjigu sam u međuvremenu posudio, a taj kome sam je posudio, istu mi nije vratio, jer posuđene knjige se iz nekog razloga ne moraju vratiti) i drugi velikani. Uglavnom, riječ je o iznimnoj zbirci koja je 2012. nagrađena Kočićevim perom.

Prije možda pet ili šest tjedana pala mi je šaka i knjiga Bili libar (Telegram, 2022.) i tek što je pročitah, negdje je već objavljeno – Boris Dežulović predstavlja Bili libar 2! Dvojku još nisam pribavio, ali dobro, ovdje ionako imamo posla s jednom od onih rijetkih vrsta autora koji brže pišu i objavljuju nego što prosječan književni červek stigne pročitati. A opet, nije toliko ni do brzine, Dežulović je naprosto odličan pisac, beskompromisan komentator često jezive nam zbilje i čovjek kojemu se vjeruje, a ovdje se, u prvom od tko zna koliko Bilih libara (bit će ih koliko bude trebalo biti), napokon uhvatio u koštac s temom koja ga se tiče na, reklo bi se, najosobnijoj razini. Naime, Dežulović je rođeni Splićanin, svijet je ugledao 1964. – točno iza sjeverne branke na Starom placu tj. u rodilištu s čijih ste prozora iz neposredne blizine mogli pratiti treninge Hajduka -  ili petnaest godina prije nego se Hajduk preselio na Poljud, točnije – Poljudsku ljepoticu.

O čemu bi, onda, u nečemu što se zove Bili libar moglo biti riječi, nego o Hajduku koji je, jasno, veći od života, ali je i prokletstvo s kojim se valja nositi. Reći će vam to i sam autor već u prvoj pripovijesti-ispovijesti dramatično naslovljenoj Kako sam zauvijek završio s Hajdukom. U posljednjih trideset i kusur godina Dežulović je nebrojeno puta zauvijek završio s Hajdukom i još uvijek završava. To je dugotrajan proces, posao za cijeli život – ako to nije prokletstvo, ne znamo onda što je! I drugi klubovi na svijetu, i okolnosti oko njih, dovode ljude do ruba, ali s Hajdukom je drugačije, sve je dignuto na n-tu potenciju – i tragedije i trijumfalna slavlja.

U jednoj drugoj pripovijesti – Tramvaj zvan čežnja, koja se u prvom redu tiče Gzire United, malteškog nogometnog kluba, ali se ipak tiče i Hajduka, Dežulović na dvadesetak stranica uspijeva nadmašiti i samoga sebe. Nemamo ovdje namjeru kvariti možebitnom čitatelju (ili čitateljici, zašto ne?) zadovoljstvo, pa ćemo reći samo toliko da se radi o pripovijesti romanesknog potencijala, krcatoj začudnim, upravo nevjerojatnim detaljima i umijeću da se sve to spoji u jedinstvenu priču.

Spomenut ćemo još i New York Arrowsi žive vječno, pripovijest o Slaviši Žungulu (za prijatelje Steve Jungle), igraču koji je za Hajduk igrao slavnih sedamdesetih, poslije otperjao u Ameriku gdje je igrao mali nogomet, postigao 715 golova i ušao u legendu gdje i danas živi. Jedini je to igrač u povijesti koji je u istoj natjecateljskoj sezoni bio najbolji strijelac u dva različita kluba, dvije različite lige i dva različita sporta.

Dežulovićeve sportske pripovijesti nisu samo nešto se pročita, o njegovim štorijama, neizbrisivim portretima svima znanih i potpuno nepoznatih igrača (poput Ahmeda iz hrasničkog Famosa), priča se na kavama, prepričava ih se i ponovo čita, i svaki put imate osjećaj kao da prvi put čitate, iako gotovo napamet znate svaku rečenicu. U Bilom libru (i svim drugim Bilim librima – koliko ih već bude), on je na domaćem terenu, stvar je osobna da ne može biti osobnija i to više nije onaj svima znani Boris Dežulović, već Broj Jedan, Metuzalem iz Alan Forda koji će vam ispričati sve točno onako kako je stvarno bilo.

Zaključno, nije dovoljno da se nešto čudesno dogodi kao što se, primjerice, dogodilo da Ivanišević 2001. osvoji Wimbledon u trenutku kada ne samo da je bio 125. na ATP ljestvici – bio je 125. i u vlastitom životu, važno je da se to čudo nekako ovjekovječi, zaokruži, da mu se da najfinija pozlata kakvu čudo zaslužuje. Zaboravite internete, youtubeove i umjetne inteligencije, za takve zadaće potreban je Dežulović – majstor za fine & najfinije radove.

Fun fact: Znate li da je baš Boris Dežulović postigao prvi gol na Poljudu? Ne vjerujete? Živa istina - imate sve u Bilom libru, crno na bi(je)lo!

F.B., 19. siječnja 2024., Zagreb

Možda će vas zanimati
Pisma Pukovniku
08.11.2024.

Hodanje je d(r)uga priča

Trčanje je, osim ako nisi aktivan sportaš, najobičnija tortura, nepotrebno i za pripovjedača nesvrhovito mučenje i borba za goli život. Hodanje je, uviđamo, posve druga priča.

Piše: F. B.

Pisma Pukovniku
25.10.2024.

Dvadesetminutni tečaj kreativnog pisanja!

Morate pisati, svaki dan, i morate čitati, također svakodnevno, reći će vam voditeljica ili voditelj radionice kreativnog pisanja, a vi ćete istog trenutka pomisliti: No shit, Sherlock...

Piše: F. B.

Pisma Pukovniku
11.10.2024.

Nobel: Pisci na koljenima, spisateljice smanjile na 102:18!

Akademija je, dakle, za stotinu dvadeset i tri godine pronašla, prepoznala osamnaest književnica vrijednih po mnogima najvrjednije književne nagrade ever!

Piše: F. B.

Pisma Pukovniku
27.09.2024.

Dnevnik o dnevnicima: Tournierov Ekstimni dnevnik

Ono čuveno Sokratovo – "spoznaj samoga sebe", činilo se Tournieru besmislenim zahtjevom kojega mirne duše odbacuje. Stvarnost, kaže, beskrajno nadilazi bogatstvo moje mašte i neprestano me ispunjava čuđenjem i divljenjem

Piše: F. B.

Pisma Pukovniku
13.09.2024.

Komisija za preljube u književnosti (i drugdje)

Ljubavnički odnosi čine se kao nešto uzbudljivo, posve obični ljudi preko noći postaju neka vrsta odmetnika, potajice se sastaju, kradu vrijeme i prostor za sebe, i to u početku uistinu jest uzbudljivo. Samo dokle će biti tako?

Piše: F. B.

Pisma Pukovniku
30.08.2024.

È incredibile!

Mogao je rimski provalnik, kad promisliš, strpati knjigu u torbu, pa je čitati u sigurnosti vlastitog doma, ali ne – čovjeka je ponijelo, prepustio se i izgubio u zanimljivom štivu.

Piše: F. B.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu