Šestu nagradu Fric za najbolju knjigu neprevedene fikcijske proze u Hrvatskoj u 2021./2022. godini dobila je zbirka priča Trojica za Kartal (Sarajevski Marlboro remastered) Miljenka Jergovića.
Žiri u sastavu Jagna Pogačnik (predsjednica), Tomislav Brlek, Hrvoje Klasić, Dragomira Majhen, Čedo Prodanović, Igor Vikić te Dubravka Vrgoč u obrazloženju nagrade navode sljedeće:
"Priča o knjizi ovogodišnjoj dobitnici nagrade Fric započinje 1994. godine kada je obavljena zbirka priča Sarajevski Marlboro koja je promijenila sliku prozne scene kao prva cjelovita prozna knjiga u kojoj su se tzv. 'stvarnosni' događaji počeli tretirati kao pogodna literarna građa i smanjivati dihotomija između fikcijske i faktografske priče. Dvadeset i devet priča funkcioniralo je kao katalog ljudi i događaja koji su u jednom trenutku podvrgnuti eroziji velike povijesti, odnosno rata koji je zadesio Sarajevo. Priče se fokusiraju na pojedinačnu tragediju koja funkcionira kao metafora globalnog stanja, ali i mapiranje jednog grada i njegovog mentaliteta. U autopoetičkom tekstu Bilješka uz priče, na kraju knjige koju je žiri odlučio ove godine nagraditi Fricom, stoje sljedeće rečenice: 'Između mene i tog vremena stoji jedan odrastao i već zreo čovjek, kojemu je godina upravo onoliko koliko mi je bilo usred tog rata. Taj čovjek sam ja, kao što sam i onaj čovjek bio ja'."
U finalu su se našli i romani U kasno ljeto Magdalene Blažević, Yesterday Namika Kabila, Niotkuda s ljubavlju Đorđe Matića, Stjenice Martine Vidaić i zbirka priča Izvještaj o generaciji Dalibora Šimprage.
Da podsjetimo, Booksina kritičarka Dunja Ilić pročitala je U kasno ljeto i zapisala sljedeće:
"Kada sam pre skoro dve godine pisala o Svetkovini, debitantskoj zbirci priča Magdalene Blažević, pitanje koje se nametnulo bilo je: kuda će autorka poći dalje, da li će i na koji način transformisati svoj karakterističan poetski stil i senzualnu, ali košmarnu tematiku, tako da kreiraju novo delo. U kasno ljeto roman je objavljen ove godine, originalno u Hrvatskoj (već je dostupan i u bosanskom i srpskom izdanju). Ako su slike poput one po kojoj je „sunce velika zrela jabuka“ (str. 14.) u Svetkovini gradile mnoštvo pojedinačnih sudbina, a potom i čitav svet ruralne Bosne u kome se žene porađaju usput i gde je nasilje normalna stvar, iste ovakve slike u romanu U kasno ljeto usmerene su pre svega ka jednom cilju – priči o ratnoj pogibiji četrnaestogodišnje devojčice Ivane."
Pažljivo se pozabavila i s romanom Stjenice:
"Šta je to što ovaj roman već na prvi pogled čini zanimljivim? Ispripovedan u dahu, bez poglavlja i pasusa, roman Stjenice priča je vredna HBO serije o nestabilnoj ženi koja, nakon što je prvo doživela saobraćajnu nesreću, sada ostavlja sveću da gori i odlazi iz stana kako bi se upustila u niz pikarskih avantura koje će je ponovo povezati s porodičnom prošlošću i rodnom kućom čije je renoviranje davno započela."
O romanu Niotkuda s ljubavlju Dalibor Plečić zaključio je:
"Matićev roman dobro predstavlja parafraza De Spinozinog citata iz Etike, onog kog koristi i pripovedač u samom romanu, a koji je prikladan za kraj i ovog teksta: „Čovjek je razlog postojanja drugog čovjeka, ali ne i njegove esencije i stoga dvojica mogu biti različiti u esenciji, ali moraju biti različiti u egzistenciji, zato ako egzistencija jednog od njih prestane, egzistencija drugog neće nužno prestati, ali ako esencija jednog može biti uništena, i proglašena lažnom, esencija drugog će biti uništena također“. (str. 121.) U konačnici, čini mi se da se ova knjiga može čitati kao poruka rodnom mestu ("ljubavno pismo rodnom gradu", kako ističe u blic intervjuu): da zapravo nije bitno niti što je rodno, niti što je mesto, da nije bitno što je njegova egzistencija možda prestala jer dok je god esencije onih što su ga napustili, biće i njegove esencije. Dokaz tome je što će na njegovu adresu stizati uvek pisma niotkuda, ali ne zaboraviti nikako: s ljubavlju."
Izvještaj o generaciji pažljivo je iščitala Sara Tomac:
"Usprkos pesimističnom viđenju života srednjih godina, Izvještaj o generaciji zapravo je neočekivano zabavno štivo. Ponajviše to duguje Šimpraginom osjećaju za suptilnu ironiju te dinamiku pripovijedanja. Iako priče izlaže dokumentaristički, uključivanjem pristranog pripovjedača, metatekstualnim komentarima te dinamičnim dijalozima autor stvara izrazito prohodno, gotovo lepršavo i razigrano štivo. Nerijetko je prisutna i određena teatralnost i melodramatičnost u opisima i usporedbama, no ona doprinosi zanimljivosti izraza. Konceptualna zaokruženost i duhovitost pronalaze se i u kratkim izrekama, epigrafima koje prethode svakoj priči, od kojih većina ima otvoren kraj te je čitatelju, često u najzačudnijem ili najintrigantnijem dijelu radnje, dano tek naslutiti što će se s likovima dogoditi. Valja spomenuti i Šimpraginu maštovitost i jezičnu nadarenost, pa tako, primjerice, mnoga imena likova zvuče ujedno svakodnevno i čudnovato."
Prvi dobitnik ove nagrade bio je Damir Karakaš za roman Sjećanje šume, da bi potom uslijedila Crvena voda Jurice Pavičića, Schindlerov lift Darka Cvijetića, Vošicki Marka Gregura te Ja sam Damira Uzunovića.
Izvor: Književna nagrada Fric.
