'Na vrh jezika' i 'Prozak' za Čekolja i Katalinić

Dobitnica nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis u 2021. godini je Marija Katalinić za zbirku satiričnih priča Kraljevstvo koje to nije (radni naslov). Dobitnik nagrade Na vrh jezika je Josip Čekolj za ciklus poezije Dječak pred žetvu, izvijestili su na Facebooku.

Žiri su ove godine činili Kruno Lokotar i Marko Pogačar, a nagrade će autorima biti uručene tijekom festivala Prvi prozak na vrh jezika.

Marija Katalinić je rođena u Slavonskom Brodu. Živi u Zagrebu. Piše prozu. Bila je finalistica nagrada Sedmica i Kritična masa, kratke priče Gradske knjižnice Samobor i satire Gradske knjižnice Slavko Kolar u Čazmi. Iako ne piše pjesme, Gradska knjižnica u Šibeniku joj je 2021. godine dodijelila pohvalu za najbolji neobjavljeni haiku.

Josip Čekolj (Zabok, 1999.) odrastao je u Donjoj Stubici. Prvostupnik je kroatistike te etnologije i kulturne antropologije. Trenutno pohađa diplomski studij kroatistike i povijesti ranoga novog vijeka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Sudjelovao je na književnim festivalima Stih u regiji, Rukopisi i Susret riječi. Ciklus pjesama Vreme bokčije objavio je u časopisu Poezija (2021.). Autor je slikovnice Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom (Mala zvona, 2020.). Ciklus akrostiha Rukovet noćnih putovanja nastao je u sklopu Revije malih književnosti te je objavljen u antologiji Vrijeme misli (Kulturtreger, 2021.). Pjesnički rukopis Dječak pred žetvu pohvaljen je na Goranovu proljeću 2022. godinu.

Natječaji Prozak i Na vrh jezika trajno su otvoreni - sve informacije o njima možete pratiti na Facebooku.

U nastavku prenosimo ulomak iz Marijine priče Crvenkapica te Josipove pjesme Žubor vremena i Znojna postelja. 

CRVENKAPICA (ulomak)

Jednom ne tako davno, početkom novog milenija, nekoliko godina iza završetka rata, u Kraljevstvu koje to nije, Klucija je krenula u više razrede osnovne škole. Baka je živjela u šumi u u kojoj su nestanci struje bili češći nego posjeti vlastite obitelji. Kako se baka nije duže vremena javljala na telefon, majka je natjerala Kluciju da ode provjeriti je li baka mrtva.

Klucija je pitala majku – Zar tamo ne živi strašni vuk?

Majka je odgovorila – Samo čagljevi. Na ti štap. I rastjeraj ih!

Klucija je uzela štap, tj. dršku od metle koju joj je majka svečano predala. Klucija je trebala baki ponijeti otvoreni paket napolitanki i ibuprofene. Pogledala je u svoje cipele – to su bile muške vojne čizme od bikove kože, broj 46. Mogla je nositi to ili sandale koje su bile tri broja manje, a koje su dobivene od lijepe tete. Nju su prije nekoliko godina nazvali „izbjeglica iz Bosne“. Možda ih je i mogla nositi da joj te sandale, kao i ružičastu majicu s cvjetićem njezina majka nije proslijedila mlađoj braći. Svi ostali su u razredu njezine braće imali slične majice pa je bilo čudno kad neki dečko ne bi dobio stvari starije sestre, osim grudnjaka i gaća. Klucija je mogla drukčije nabaviti nove stvari, no radije je takvu ponudu odbila. Bilo joj je žao krtica koje bi njezin otac lovio i derao za krzno, mada je bilo toplo i vodonepropusno. Stoga je bila sretna kad joj je tetka poklonila crvenu kapicu nakon što se vratila iz Kraljevstva Njemačke s tim, hrpom žalopojki i novim suvenirom – mužem broj 2.

Čim je krenula, spotaknula se i pala. Jauknula je. Majka je istrčala van rekavši kako je baš sad saznala da Juan vara Juanitu i da nema vremena za njezine gluposti.

Klucija ju je upitala – Mama, mama, zašto nemamo nove patike?

Majka je rekla – Juan nije otac djeteta. Čekala sam 65 epizoda da to saznam. Ne sad, drago dijete...

Klucija ju je ponovno upitala - A zašto nemamo auto?

Majka je rekla – San Jose ima amneziju. Vidiš da radim! Ne ometaj me!

Kad se ustala, majke više nije bilo. Krenula je prema šumi. Ugledala je cvijeće pokraj puta. Pomislila je – Ako ga iščupam s korijenjem, mogu ga za zamijeniti za čitave čizme. Dok je ona tako bjesomučno čupala, prišao joj je vuk. Rekao joj je – Nemoj ovdje lutati sama. Morat ćemo ti zvati roditelje.

ŽUBOR VREMENA

travanjske kiše

spuštaju se s bregova i odnose nam zemlju s vrta,

odnose površinski pepeljasti sloj, samotno sjemenje i kapljice našega znoja

travanjske kiše

spuštaju se uz žubor, udaraju o blato kao o bubanj,

odnose sjećanja na nečije ruke koje su gurale prste u ovu zemlju

travanjske kiše,

izbrisane zemlje, izbrisane povijesti, izbrisane obitelji

ZNOJNA POSTELJA

blijed kao lapor,

blijed kao zemlja od koje su te oblikovali

bojiš se vlastitih snova,

rastvaraju te, ostavljaju te golog pred samim sobom

u snu postaješ tek lapor,

kugla u koju su urezali nepristojne riječi i nepristojne misli

vraga je teško uhvatiti za šiju,

želiš ga protresti i ispitati tko ti nalijeva vodu

noću u oči, koja rijeka prima takve poput tebe, koja zemlja oprašta takve snove