'Ja jesam jedan hibridni zec, pomalo tjeskoban, pomalo zanesen.'

Na desetom festivalu Prvi prozak na vrh jezika knjigu koja je dobila Nagradu Edo Budiša za najbolju regionalnu zbirku priča – Iz kuće po kojoj pada kiša Tamare Bilankov – predstavio je trojac kritičarki koje su se profilirale uz mentorstvo Gabrijele Puljić pod nazivom Slobodnim stilom, a koji su za tu priliku činile Veronika Vrgoč, Petra Kober i Iva Antičević. 

Pitanja za ovaj postfestivalski intervju priredile su Veronika i Petra.

Veronika: Postfestivalski intervju ne može započeti bez pitanja o festivalu, stoga, kakvi su dojmovi nakon festivala Prvi prozak na vrh jezika i promocije knjige?

Dojmovi, te fino uvezane zavjesice na tijelu poslije vala doživljaja. Životno tkanje koje se slaže u želudcu. Neku noć sam sanjala kako sam ruku položila na trbuh, a ona je nježno propala unutra, u tu močvaru dojmova.

Bilo mi je jako lijepo na festivalu i na promociji knjige, jer je festivalska ekipa bila posvećena, pažljiva i zanesena u riječi.

Veronika: Zbirka kratkih priča Iz kuće po kojoj pada kiša izrasla je iz nagrade Post scriptum, nagrade za književnost na društvenim mrežama. Kakva je bila neposredna reakcija publike na mreži? Biste li mogli povući paralele između dvaju medija u kojima sada obitava vaša književnost?

Neposrednost društvenih mreža omogućava autoru specifičnu komunikaciju s čitateljima i to je uzbudljivo. Odmah uočim reakciju ili sa zanimanjem pratim koje reakcije određeni tekst donosi. Ali, taj svijet društvenih mreža specifično je ograničen i stoga ipak osjećam kako je tekst slobodniji kada postane knjiga.

Veronika: Prije mjesec dana zbirka je dobila nagradu Edo Budiša, a na popisima je užih krugova i nekih drugih nagrada. Kakav je osjećaj promatrati „osamostaljivanje“ knjige i kako se sada, sa stanovitim vremenskim odmakom, odnosite prema tekstu?

Sretna sam i zahvalna što se knjiga odvaja od mene kroz afirmacije na književnoj sceni. S vremenskim odmakom napisane priče djeluju mi još stvarnije, jer su se riječi ohladile.

Petra: Kako biste opisali svoj odnos s čitateljima, što očekujete od svoje publike kada pristupa Vašem tekstu, kakve čitatelje očekujete?

Sjećam se kada mi je na prvom predstavljanju knjige Iz kuće po kojoj pada kiša, na KaLibar bestivalu u Pazinu, prišao jedan, meni nepoznat, nasmijani dečko sa željom da mu potpišem svoju knjigu, a ja sam u strahu pogledala prema Kruni Lokotaru, uredniku i mentoru knjige, koji me je potom ohrabrio da znojnom rukom ispišem prvu posvetu. To je bilo nestvarno, zapravo, to je bio moj Hollywood moment, jer sam u tom činu ostvarila svoj odnos s čitateljskom publikom. Netko, tko pritom nije moj prijatelj ni brat, je kupio moju knjigu s, nadam se, namjerom da je pročita. Vau.

Tako bih ja opisala svoj odnos s čitateljima.

Veronika: U zbirci ste se oslanjali na realistički prikaz stvarnosti, znanstvenu fantastiku pa čak moduse basne i bajke, uvodite različite likove neobičnih imena i oni, čini nam se, zajedno žive u kući po kojoj pada kiša. Što biste rekli da je krovna ideja zbirke ili motiv koji se provlači u svakoj priči, ako on postoji? Da zagrabimo malo u začudni svijet teksta – što je zajedničko prasici Stone i djevojčici blago istraumatiziranoj Ivanom Goranom Kovačićem?

Odrasla sam u neboderu od 16 katova, gdje svaki kat ima pet stanova – kat je kvart, neboder grad. Stanovnici nebodera međusobno su odvojeni betonskim kvadratima, ali snažno povezani armiranim pravokutnikom. Oko naših prozora kriještali su galebovi, a na prašnjave balkone su nam se uporno useljavali golubovi. Veliki susjed s petog kata, koji je neovisno o godišnjim dobima uvijek nosio samo potkošulju, hranio je golubove u dvorištu ispred zgrade. Previše ih je hranio, prešao je onaj prag u dogovorenom odnosu pa se na njegove pokrete ptice više uopće nisu uznemiravale. Ja sam mu to zamjerala, jer sam se bojala kako će ptice sada pomisliti da smo svi zajedno prešli taj stečeni prag. Glasno sam stupala ulazeći u zgradu i mrko gledala susjeda. Sjećam se jednog jutra kada me, jedna od njegovih ptica, na putu prema školi pokakila po majici. Oči su mi se napunile suzama i ja sam tu gestu shvatila osobno.

Preko jednog takvog dječjeg emotivnog hrbata pala sam i upala u moduse bajke, na svakodnevnoj razini.

Krovna ideja zbirke stoga je pisati o stvarnosti kroz prizmu mog unutarnjeg svijeta, koji je zahvaljujući košmaru nebodera, majčinoj hrabrosti i proživljenoj tragediji te slobodi duha mog tate, već u djetinjstvu postao sklon magijskom realizmu.

Prasici Stone i djevojčici koja je uznemirena Ivanom Goranom Kovačićem zajednička je borba za ženska prava u često politički te religijski istraumatiziranom svijetu.

Petra: U zbirci se vrlo često bavite različitim psihološkim stanjima pojedinca i odnosom društva i društvenih normi prema izdvojenim pojedincima. Biste li to povezali s osobitošću svoga stila ili pak s društvenim kontekstom u kojemu pišete i smještate svoje priče?

Mnogo i živopisno sanjam. Mislim kako sam to naslijedila od pokojne babe Jelice. Fascinira me, iskreno i opetovano, činjenica kako u snovima mi osmišljavamo, reprezentiramo te isijavamo svakog lika i svaku pojavu. Dakle, mi smo i svoji noćni negativci, njihove rečenice zapravo su naše maslo. Razmišljajući te pišući o tome kako sam dakle ja i odsanjani doktor koji operira bez anestezije, Dostojevski koji radi kao host u porođajnoj klinici za bogatu klijentelu, žena koja maltretira druge žene koje su možda ljepše od nje, štakor koji slasno gricka male bebe, unosim se u psihološka stanja svojih grotesknih likova.

Stvorene likove potom smještam u društveni koncept, koji se u mojim pričama, najčešće samo malo razlikuje od potpune stvarnosti. Čini mi se, kako se uz taj mali odmak potpuna stvarnost još jasnije nazire.

Petra: Iako su vaši likovi hibridi životinja, mitoloških bića i ljudi ipak u sebi imaju stvarne segmente vezane uz tjeskobu, usamljenost i otuđenost. Jesu li to problemi modernog društva na koje želite skrenuti pozornost?

Važno mi je istaknuti da ja vjerujem u koncept rehabilitacije, pojedinca i društva. Ako pišem i govorim u ime lika koji se otuđio ili koji sabotira sebe i/ili druge, ja zaista vjerujem da mu se može i treba pomoći. Vrlo često moji likovi ne doživljavaju zasluženi happy end, ali nadam se kako čitatelji povrh toga imaju potrebu poželjeti im dobro.

Problemi modernog društva su raznoliki i kompleksni. Želim skrenuti pozornost na otuđenost koja ne samo da je posljedica modernosti već je trajna tegoba čovjeka koji pronalazi i gubi svoju humanost kroz neumoljivu surovost prirode, slatkorječivost tehnologije te kroz vlastite slabosti i bolna očekivanja.

Ja jesam jedan hibridni zec, pomalo tjeskoban, pomalo zanesen.

Petra: U svojim pričama nerijetko na komičan način progovarate o teškim temama iz suvremenosti ili distopijske budućnosti. Kako biste opisali odnos komičnog i tragičnog i njihovu ulogu u svojim tekstovima?

Kada je likovima teško i kada provode svoje deluzije putem kojih ulaze u tragično, i dalje povremeno mare za sitnice, a te sitnice tada se čine toliko apsurdne da zapravo postaju komične naravi.

Petra: Jedna je od provodnih tema zbirke ženski identitet. Kakav je odnos prema tradicionalnim ulogama žene u patrijarhatu i kako vi u svom pisanju to problematizirate, vidite li to kao potencijalni problem i u budućnosti?

To je problem sadašnjosti. Ženski identitet je nažalost ovisan o različitim političkim, religijskim te svjetonazorskim tumačenjima, a to ne smije biti tako. Ženski identitet treba biti društveno ravnopravan te u svojim izražavanjima intiman proces individue.

Petra: Spomenuli ste u razgovoru da smo dodale nove dimenzije tekstu i stavile naglasak na druge segmente u usporedbi s prethodnim čitateljima, biste li rekli da je i čitanje, kao i pisanje kreativan proces, je li se nekada dogodilo da vas neko čitanje ili interpretacija vašeg teksta iznenadi i da čitatelji upišu nešto novo u svijet koji ste stvorili?

Čitanje je apsolutno kreativni proces. Čitatelji, bez obzira na napisane riječi, sami iznova stvaraju likove te upotpunjavaju fiktivne svjetove vlastitim interpretacijama. Propuštanjem teksta kroz sebe čitatelj kreira autentični niz značenja. Zato je svako čitanje vrijedno i značajno.

Veronika: S obzirom na tematsku polivalentnost, broj likova, dinamičnost i brojnost svjetova koje gradite, razmišljate li o kratkim pričama kao o nečemu u čemu želite ostati još neko vrijeme ili ste spremni za opširniji oblik narativne proze?

Mislim da još uvijek osjećam, upravo zbog tematske polivalentnosti, kako je forma kratke priče za moje spisateljsko izražavanje optimalna. A opširniji oblik narativne proze možda uslijedi kada na ludoj čajanki međusobno upoznam iščašene likove. S bijelim zecom.

Tamara Bilankov (Split, 1988.) nakon završetka srednje škole profesionalno se bavi novinarstvom, a od 2009. do 2010. radi kao glavna urednica programa Splitske televizije. Magistrirala je na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te Odsjeku za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Trenutno se školuje na poslijediplomskom studiju na Radboud Sveučilištu, u Nizozemskoj, za RITHA tehničara (praktičar za edukaciju darovitih). Od 2015. radi kao edukatorica na raznim filmskim i umjetničkim radionicama u okviru udruge Blank. Od 2016. radi kao profesorica filma, videa, animacije i vizualne komunikacije u Školi za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok. Izlaže na mnogim skupnim izložbama te sudjeluje na stručnim radionicama i seminarima. Dobitnica je nagrade za najbolju kratku priču Muzeja anđela 2021. godine. Dobitnica je nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2022. na temelju koje je objavljena zbirka priča Iz kuće po kojoj pada kiša (Jesenski i Turk, Zagreb, 2023.). Ta knjiga dobila je nagradu Edo Budiša za najbolju zbirku priča regionalne proze objavljenu 2023. godine. Članica je Hrvatskog društva interdisciplinarnih umjetnika. 

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.