'Uvijek je potrebno i važno pisati poeziju. Za pjesnika to je najvažnije.'

Pjesnički festival Goranovo proljeće naša je najstarija manifestacija sa snažnim simboličkim kapitalom u pjesničkom polju u Hrvatskoj. U njezinom okviru dodjeljuju se nagrade Goranov vijenac za cjelokupni pjesnički opus i izniman doprinos hrvatskom pjesništvu, kao i Goran za mlade pjesnike. Tako je ona nedavno dodijeljena Vesni Biga i Patriku Gregurcu u Lukovdolu, na rođendan Ivana Gorana Kovačića, prvi dan proljeća i prigodno na Svjetski dan poezije.

Nagrada Goran za mlade pjesnike posebna je dionica za predstavljanje neafirmiranih pjesničkih glasova. Pomogla je predstaviti mnoge mlade pjesnikinje i pjesnike, poput Marije Dejanović, Monike Herceg i Gorana Čolakhodžića, koji su danas aktivni u domaćem i regionalnom književnom polju. U natječaju mogu sudjelovati pjesnikinje i pjesnici koji nisu stariji od 30 godina i nisu objavili knjigu poezije. Nagrada uključuje objavu nagrađenog rukopisa u uglednoj biblioteci Novi hrvatski pjesnici, u izdanju SKUD-a Ivan Goran Kovačić. Naziv biblioteke govori i o njihovom novom statusu, što daje dozu poticaja za nastavak stvaranja, možda i svojevrsno opterećenje. Uz nagrađene rukopise, prema mišljenju žirija pohvaljuju se i tri rukopisa. Nerijetko su i dobitnici nagrade prethodnih godina bili pohvaljeni na natječaju, poput već spomenute Marije Dejanović i Tomislava Augustinčića, što je vrijedna činjenica koja inače nije uobičajena praksa na lokalnim natječajima. Goranovo proljeće provodi i natječaj za literarne radove učenika osnovnih i srednjih škola, čime se potiče stvaranje od najmlađe dobi.U okviru Goranovog proljeća provodi se i natječaj za literarne radove učenika osnovnih i srednjih škola, čime se potiče stvaranje od najmlađe dobi.

Na ovogodišnji natječaj za nagradu Goran za mlade pjesnike pristiglo je ukupno 60 rukopisa. Žiri u sastavu Damir Radić, Davor Ivankovac i Mateja Jurčević jednoglasno je najboljim proglasio rukopis Špaga Patrika Gregurca. Uz nagrađeni rukopis pohvaljen je i rukopis Dječak pred žetvu Josipa Čekolja, stoga smo s dvojicom mladih pjesnika razgovarali o važnosti priznanja za njihove karijere i o temama koji se tiču pjesništva u Hrvatskoj.

Patrik studira Dramaturgiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Kao scenarist, glumac i redatelj sudjeluje u studentskim i profesionalnim kazališnim i filmskim projektima. Autor je dječjih i lutkarskih predstava. Uzme li se u obzir dramaturško zaleđe, ne čudi kako se, kao što stoji u objašnjenju Mateje Jurčević, Patrikov rukopis izdvojio kao „idejno i konceptualno intrigantan autorski pothvat s duboko promišljenim unutarnjim vezama među glasovima koji supostoje u tekstu, međusobno surađujući ili se sukobljavajući. (…) Rukopis Špaga spoj je tradicionalnog i modernog izričaja, suvremene lakoće i arhaično-mistične apokaliptičnosti koja počiva na dvojnosti svega. Nesputan u izboru motiva, unoseći dozu dramskog sukoba i gotovo teatarski oblikujući tragično lice subjekta, Patrik Gregurec stvorio je hibridni tekst u kojem je naglašen proces samoidentifikacije kroz odnos s Drugim, s njim i njom, a s osnovnim ciljem spoznaje sebe.“

Josip studira kroatistiku i povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Iza njega su dva pjesnička rukopisa, Junaci i zmajevi u zalasku i Dječak pred žetvu, a zanimljivo je da je objavio slikovnicu Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom. Autor rado poseže za eksperimentiranjem s temama i formom. Primjerice, ciklus akrostiha Rukovet noćnih putovanja nastao je prošle godine u sklopu Revije malih književnosti, u kojem su izdvojene početne rečenice romana, važne autoru, potom razlomljene u početne riječi stihova. Pjesme su nastajale svojevrsnom strujom svijesti, asocijativnim nizom, što je bila njegova interpretacija zadane teme ograničenja. Prošle godine objavljena je fantastična kratka priča S druge strane rijeke u zbirci U ritmu jeze – ponor plesova u Malim zvonima, a u budućnosti bi se i češće volio vraćati fantastici i radi na proznim tekstovima koji su odmak od svega navedenog. Trenutno je u užem krugu za nagradu Na vrh jezika.

Prvo smo im postavili pitanje o značenju ove nagrade za njihovu daljnju karijeru.  

„Prepoznajem nagradu Goran za mlade pjesnike kao najvažnije priznanje za poeziju koju pjesnik do 30 godina u Hrvatskoj može zaslužiti. S obzirom na to, ova mi nagrada puno znači. Rečeno je već na nekoliko mjesta da je to svojevrsna ulaznica u svijet pjesništva, još trebam saznati što to znači, ali osim praktičnih stvari, najviše od svega, ljudski i mekano, dobivam osjećaj prihvaćenosti i potvrdu da nisam lud“, odgovorio je Patrik. Treba dodati kako mu je pohvaljen rukopis Špekec u izdanju Goranovog proljeća 2020. godine.

„Nekoliko puta sam započinjao i brisao odgovor na ovo pitanje. Ukratko, pohvala na Goranovu proljeću poručuje mi da je rukopis kvalitetan te da se trud i rad na pjesmama isplatio. Pohvala žirija koji čine afirmirani pjesnici i književni kritičari svakako godi. Vjerujem da je Goranovo još uvijek za mnoge najpoznatija pjesnička manifestacija na prostoru bivše Jugoslavije, stoga se neću žaliti što je odsad mogu spomenuti i u svojoj biografiji. O tome koliko je književna nagrada potrebna ili nije za afirmaciju autora u Hrvatskoj, već se puno pisalo zadnjih godina. Svakako to nije jedini put, ali nagrade i pohvale su uvijek dobrodošle“, naglasio je Josip.

Svakako se radi o važnom i vrijednom priznanju za dosadašnji rad, pogotovo ako su te pozitivno vrednovali tvoji kolege. Imamo neku vrstu povjerenja u zbirku i u njezinu kvalitetu, s obzirom na žiri koji je stručan i vjerujemo profesionalcima. Odabirom pobjednika preusmjerava se interes stručne javnosti i publike na neka druga imena.

Što se tiče prvih spisateljskih koraka, ulaska u svijet pjesništva i interesa za materiju, za Patrika je presudna bila upravo knjiga, točnije, strip: „U srednjoj sam pročitao Sandmana od Neila Gaimana i to je bilo to. Možda je malo neobično što sam, recimo to tako, poželio pisati nakon što sam pročitao strip, a ne recimo Krik i bijes, ali nešto se dogodilo. Iako, taj trenutak i godine nakon toga, mogle bi se nazvati spisateljskim čučanjem ili spisateljskim spavanjem, nikako spisateljskim koracima. Za korake mi je trebalo neko vrijeme, a mogu reći da mi je tu studij na odsjeku Dramaturgije na ADU uvelike pomogao, u smislu dubljeg promišljanja svog pisanja što je, u retrospektivi, rezultiralo otvaranjem prema potencijalnim čitateljima, odnosno gledateljima, odnosno – koracima.“

Josip je počeo pisati zahvaljujući Modroj lasti, književnim natječajima za osnovnoškolce i srednjoškolce i učiteljici hrvatskog jezika koja je vodila literarnu grupu: „Nikad nisam previše propitivao trebam li ili ne pisati, pisanje se kao moja zanimacija nametnulo vrlo rano. Naravno da sam tijekom godina napisao hrpu loših tekstova, i proznih i pjesničkih. No nekako sam spletom okolnosti uvijek imao dobre prijatelje, učitelje i profesore koji su mi ukazivali i na dobre i na loše strane mojih radova. S obzirom na to da je ovo zaista najčešće pitanje i vjerojatno uvijek slično odgovaram na njega, ovog puta ću onda iskoristiti priliku da spomenem svoju učiteljicu hrvatskog jezika i voditeljicu literarne grupe iz Donje Stubice Katu Vidiček, koja me mnogo tome naučila i pomogla mi da steknem samopouzdanje kako bih nastavio pisati i slati radove na literarne natječaje. Nedavno sam baš razmišljao o tome kako bi bez nje moj spisateljski put vjerojatno bio mnogo teži, možda ga ni ne bi bilo.

Želim istaknuti važnost učitelja i profesora koji izdvajaju svoje slobodno vrijeme i rade s učenicima izvan uobičajenih okvira školskih obveza. Ukratko rečeno, moji 'prvi spisateljski koraci' nastali su slučajno, ali nastavili su se zahvaljujući potpori i trudu moje učiteljice Kate. Bilo je još mnogo osoba koje su mi kasnije pomogle i poticale me na daljnje pisanje, ali učiteljica Kata je svakako prva i stoga najznačajnija.“

Josip je izdvojio jednu zanimljivu temu, a to je da moraš jednostavno pisati, izbaciti iz sebe i dobre i loše tekstove, neprestano razvijati vještinu. Iduće pitanje bilo bi, a od koga dobiti povratnu informaciju? Kako znati da je nešto dobro? Kome se obratiti da bi nešto bilo objavljeno?

„Postoji jako puno načina za objavljivanje poezije. Da, internet i sve to. Postoji argument da  su internet odnosno društvene mreže loše za poeziju jer kad scrollaš news feed možeš pročitati objavu pjesme Tina Ujevića uglavnom između sponzoriranog oglasa za jednu od banaka; i reklame za vjenčanice, jer je netko koga ne poznaješ u tramvaju pričao o vjenčanju i tvoj mobitel je bio dovoljno blizu da misli da i ti želiš kupiti vjenčanicu. Sravnjivanje svega na istu razinu može djelovati obeshrabrujuće, ali više nisam siguran koliko je to pravedan argument. U svakom slučaju, na društvenim mrežama postoje kvalitetne stranice koje objavljuju i bave se poezijom, njih svi znamo, a šire, postoje sjajni portali od koji je jedan svakako Utjeha kaosa.

Što se tiče nedigitalnih oblika, tu sam, priznajem, puno slabiji i nisam siguran kako se dođe do objave poezije ili knjige. Znam i upozoravam da postoje razni natječaji i konkursi koji se izgleda isključivo bave antologijama, a to izgleda ovako: oni vam se jave, vi im pošaljete pjesmu, oni to stave u širokopojasnu balkansku antologiju i jave ti mailom kasnije da će se knjiga printati, ako svaka autorica ili svaki od autor kupi knjigu. To je ekvivalent navlakuše u kojoj ti nigerijski princ pošalje mail u kojem kaže da mu treba tvoj broj kartice, i tvoj novac, on će ti sve vratiti trostruko. Ali ne mislim da je danas puno drugačije nego prije interneta. Koliko god to bilo teško, na trenutke bizarno i nelogično, zadatak i odgovornost svjesnog pisca uvijek je bio i ostaje isti: izboriti se za relevantnost“, rekao nam je Patrik.

Ostati relevantan danas je vrlo značajna stvar, za onoga kome je do toga stalo. Pritom je prijava na natječaje dobar trening za kontinuitet pisanja i svojevrsno odmjeravanje snaga. Neki od natječaja koji uključuju neobjavljene pjesničke rukopise za mlade pjesnike su spomenuti 'Na vrh jezika', književna nagrada 'Milivoj Cvetnić', nagrada u okviru Pjesničkih susreta u Drenovcima i nagrada Grada Karlovca 'Zdravko Pucak'. Tu su časopis Poezija, online časopis Enklava, portali Kritična masa, čovjek-časopis, u regionalnom kontekstu strane.ba i festival Rukopisi.

U nagrade šireg opsega, dakle one koje imaju širi zamah i nagrađuju rukopise neovisno o formi, odnosno nagrada su za najbolje neobjavljeno književno djelo (roman, zbirka poezije, zbirka kratkih priča, dramska djela itd.) su književna nagrada 'Albatros', književna nagrada 'Drago Gervais' koja se dodjeljuje svake druge godine i Nagrada 'Post scriptum' za književnost na društvenim mrežama, izdvojimo ovom prilikom. Usporedimo li taj broj s tekućim natječajima za kratku priču, ipak ostaje dojam kako je prilika za poeziju ipak manje nego za kratku priču.

S druge strane, mnogostrukost izbora potencijalno smanjuje kvalitetu tekstova, a čitateljima otežava orijentaciju: „Prilika za objavljivanje poezije danas ima mnogo, možda čak i previše. Od studentskih književnih časopisa do književnih portala. Odlično je što postoji mnogo prostora za mlade autore da objave svoje radove. No ponekad mi se čini da se čitatelji izgube u svim tim časopisima, zbornicima, portalima, stranicama na društvenim mrežama itd. Ne znam koliko radovi mladih autora zaista dopiru do čitateljske publike od koje bi dobili kvalitetne, poštene i iskrene povratne informacije. Iz vlastitog iskustva znam koliko je važno slati radove različitim žirijima i uredništvima, stoga trebamo cijeniti što danas imamo toliko mogućnosti, ali sve te natječaje i objave moramo promatrati kao proces u kojem možemo napredovati i poboljšati kvalitetu svojih tekstova“, objasnio je Josip.

Ako već postoje prilike, ne možemo se ne zapitati koliko se poezija čita i prati. Unatoč očitoj dostupnosti poezije, često se u javnom diskursu može čuti kako mladi danas ne čitaju, a nisu ni zainteresirani za poeziju. Na Booksi smo prethodno pisali i razgovarali o tome kako su se i koliko čitateljske navike i interesi promijenili, srušivši neke dosad uhodane stereotipe.

„Mislim da mladi danas čitaju više nego ikada, barem na razini teksta, u smislu dopisivanja, vijesti i slično. Svijet postaje sve tekstualniji, a činilo mi se da će dolaskom interneta postati vizualniji. Čak ni memeovi, oni najbolji, ne mogu proći bez teksta. Poezija ima taj problem da je slična kazalištu, na ovaj način: kada ideš u kazalište nije isto kao kada ideš na film. Nešto je živo ispred tebe i sve je moguće. U oba slučaja, poeziji i kazalištu, kontrola je iluzija. U kazalištu iluziju kontrole dobivamo vjerujući autorskom timu predstave da su uredili predstavu tako da se ništa neće raspasti, a kod poezije iluzija kontrole se ispoljava u obliku zatvorene knjige, sa zaštitnim koricama sa svake strane. No gledatelj i čitatelj znaju da se radi o iluziji, znaju da na predstavi u bilo kojem trenutku nešto može poći po zlu što bi zahtijevalo promjenu percepcijskog mehanizma gledatelja, što gledatelju uglavnom čini neku vrstu neugode, a kada se otvori zbirka poezije iluzija sigurnosti korica nestaje i počinjemo čitati nešto što nam, u najboljem od svih svjetova, potrga i presloži duh. To može biti strašno za čitatelja koji uglavnom čita poruke, vijesti i slično.

Teško mi je danas zamisliti nekog srednjoškolca da uzme Guar Anke Žagar, zavali se u naslonjač i čita rosnu životinju, između učenja za test iz povijesti, četiri moguća, ali malo vjerojatna ljubavna interesa i beskonačne besplatne zabave koju nudi internet; ali mislim da bi nekome i prije 15 godina bilo teško zamisliti isto takvog jednog srednjoškolca pa bi se taj iznenadio, ako bi mi zavirio u sobu.

Mislim da je došlo do začaranog kruga, ili je taj začarani krug uvijek postojao. Ovako to meni izgleda: poezija je za samo odabrane ili čudake – neću je čitati – većina ljudi ne čita poeziju – neki ljudi iz nekog razloga počnu čitati poeziju – ostanu u manjini – zato što većina ljudi ne čita poeziju poezija postaje samo za odabrane ili čudake. Ali ne kažem da mladi trebaju više čitati. Mlade treba pustiti na miru. Uvijek će biti onih koje književnost zanima više od drugih, i to su naši čitatelji i naši pisci, a mogu zamisliti i nekog tko se više ne broji u mlade, a odjednom počne manijakalno čitati, što sigurno nije nemoguće i što je sigurno lijepo“, naglasio je Patrik.

Josip je istaknuo kako pokušava ne brinuti o takvim problemima: „To je samo jedna od 'moralnih panika' vezanih uz današnje mlade. Svako doba zamjera mladima nešto drugo. Naravno da mlađe generacije danas čitaju mnogo manje nego generacije naših roditelja, ali vjerujem da je glavni razlog tome što je našim roditeljima knjiga bila glavni medij prijenosa znanja, iskustva i zabave. Ne smijemo zaboraviti da su još generacije naših djedova i baka (govorim iz točke svojeg naraštaja) uglavnom bile polupismene ili nepismene, nažalost često im je obrazovanje bilo onemogućeno ili nedostupno. Sumnjam da su moji (pra)djedovi i (pra)bake nakon teškog rada na zemlji navečer razmišljali o poeziji ili treba li čitati poeziju ili trebaju li mladi biti zainteresirani za poeziju. Oni su imali svoje načine zabave i prenošenja znanja, prije svega usmene, usmena književnost za njih je ono što će kasnije tiskana knjiga postati njihovim unucima. Ne znam koliko je ljudi danas i zašto zainteresirano za poeziju, ali znam da će kao i svaka druga umjetnost nastaviti postojati, samo u različitim oblicima. Ne trebamo se bojati za poeziju. Uvijek će biti onih koji se zanimaju za književnost.“

Budući da smo spomenuli razliku u akademskoj pozadini među našim sugovornicima, zanimalo nas je i koliko se studij „miješa“ u razmišljanje o književnosti i jeziku i koliko se akademsko znanje (ne)svjesno reflektira u poeziji.

„Kroz studij na odsjeku Dramaturgije dobio sam razna teorijska i praktična znanja, ali možda je za mene najvrjedniji rad s mentorima. Jedinstvena stvar vezana uz odsjek Dramaturgije na ADU je to što je moguće imati konzultacije s našim najvrjednijim piscima i dramaturzima, kojima je zaista cilj da studenta osposobi, i poetski i mentalno, za umjetnički rad. Takav način studiranja je, koliko sam shvatio, rijetkost u svijetu što se tiče umjetničkih akademija i u tom smislu taj studij je za mene neprocjenjiv. Takva vrsta prijenosa iskustva miješa se s direktnim iskustvom umjetničkog rada, za koji je student ipak sam odgovoran, u smislu traženja suradnika i snalaženja u praktičnom umjetničkom radu, što uključuje od pisanja preko proba pa do slanja tekstova na natječaje i slično. Vrlo formativno. Što se tiče samog rukopisa Špaga, u recimo dijaloškim dionicama tog teksta, a pogotovo u strukturi, može se jasno raspoznati utjecaj dramskog pisanja. Sve su zbirke na neki način dramaturški oblikovane, bez toga ne ide, a mislim da mi studij dramaturgije na razne načine dodatno osvještava tu činjenicu, što mi omogućuje da s tom činjenicom radim“, istaknuo je Patrik.

„Sigurno. Akademsko znanje se reflektira u mojoj poeziji, no to dolazi podsvjesno. Dok pišem, nikad ne razmišljam o tome što sam pročitao ili naučio na fakultetu kako bih to primijenio u svojim tekstovima. Znanje se mijenja, iskustva se mijenjaju, pisanje se mijenja. Zanimljivo mi je što je novostečeno znanje o jeziku jednako kao i znanje o književnosti utjecalo na moje pisanje. Da nije bilo studija kroatistike i etnologije, moje pjesme bi zasigurno bile mnogo drugačije, vjerojatno i lošije“, dodao je Josip.

Patrik je izdvojio važnost mentorskog rada. Prednost natječaja ovakvog tipa jest mogućnost suradnje s urednikom na rukopisu prije njegove objave. U tom procesu može se puno naučiti, pogotovo dopadnu li vas vješte i iskusne uredničke ruke.

Što se tiče poezije i njezine budućnosti, pa i zašto ju je važno pisati danas, Patrik je zaključio: „Uvijek je potrebno i važno pisati poeziju. Za pjesnika to je najvažnije. Već sam spomenuo internet i već to sve znamo, ali sada bih govorio o tome u smislu komunikacije. Postoje razni načini komunikacije, i gotovo da svake godine dođe nešto novo što može biti medij za izražavanje odnosno komunikaciju. Svejedno, mislim da je umjetnost i dalje najkvalitetnija vrsta komunikacije, a poezija u umjetnosti zaista ima posebno mjesto. U zadnje vrijeme svi smo shvatili snagu fake newsa, predlažem da se, retroaktivno, taj izraz kritički pošteno i analitički precizno nalijepi na sve što smo do sada uzimali zdravo za gotovo kao vijest bez fake, jer kad se malo prokopa dođe se do saznanja da se od prvih novina na svijetu do danas, u manipulativnom smislu, svakako može govoriti o znatnoj količini fake newsa i to nije nova stvar. Hoću reći da komunikacija razmjenom informacija nikad nije bila istinita. Ali ono što se komunicira putem umjetnosti, putem poezije, nikad nije bilo lažno. Jer se poezija ne bavi informacijama, nego se bavi svime drugim – onime što se ne može pročitati.“

„Vjerujem da je poezija jednako važna u svako doba, pa tako i u naše. No ne usudim se tvrditi ništa više od toga. Bojim se da bih pretjerivao kad bih rekao da poezija mijenja svijet na bolje ili da može spasiti svijet u kojem trenutno živimo. Još uvijek vjerujem da poezija, umjetnost općenito, razvija suosjećanje i toleranciju među pojedincima, narodima i kulturama. Tvrditi nešto više od toga, bila bi samo romantizacija figure pjesnika i njegova rada. Kao što sam već ranije rekao, ne bojim se za poeziju. Uvijek će biti onih koji stvaraju umjetnost i onih koji uživaju u umjetnosti.

Za mene je poezija, prije svega, umjetnički prostor u kojem je autorski glas slobodan i tajnovit. Proza ne dopušta ili ne trpi toliku slobodu i tajnovitost. Poezija nam dopušta vječnu nedorečenost. Zanimljivo mi je slušati tuđe interpretacije mojih pjesama jer u čitanju poezije svatko unosi vlastito životno iskustvo u tekst, nastoji ga povezati s lirskim glasom i na taj način popunjava one nedorečene praznine. Poezija mi stoga omogućuje da osobno iskustvo pretvorim u univerzalno. To je i jedan od glavnih razloga zašto pišem poeziju“, rekao nam je Josip.

Što se općenito tiče vrijednosti nagrada za književno polje, pogotovo u kontekstu mladih, izdavači i čitatelji upoznaju se s novim glasovima, autorima i knjigama. Raduje nas svaka prilika da slavimo književnost i o njoj razgovaramo. Pritom se autore upisuje u mapu književnog polja, on na neki način, barem privremeno, nalazi svoje mjesto. Svaka nagrada je priznanje za određeni rad i trud, smjerokaz koji pokazuje aktualna poetička strujanja i interese. O brojnim parametrima ovisi kako će pjesnikov daljnji put izgledati, prvenstveno o njegovim ambicijama i željama, a nije naodmet niti naći se na pravom mjestu u pravo vrijeme.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Fotografija Josipa Čekolja: Sanjin Kaštelan.