'Pisanje nije samo želja, već ponekad i rad protiv samoga sebe.'

Nikola Šerventić, fotograf, dobitnik je nekoliko regionalnih nagrada, autor koji je izlagao na devet samostalnih i dvadesetak skupnih izložbi, a pojedini radovi uključeni su mu u zbirke Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu i Muzeja grada Zagreba. Njegova najrecentnija izložba, Tri sata, fotografska je serija u kojoj autor dokumentira svakodnevicu koja neprimijećeno prolazi, tihe trenutke koji često ostanu nezabilježeni. Naslov rada referenca je na citat Jean-Paul Sartrea: “Tri sata, to je vrijeme kada je uvijek prekasno ili prerano za sve ono što čovjek kani učiniti. Čudan popodnevni trenutak.” Opis te izložbe učinio nam se kao vrlo solidan most koji povezuje Nikolu Šerventića fotografa i Nikolu Šerventića pjesnika i prošlogodišnjeg dobitnika nagrade za mlade pjesnike Na vrh jezika jer se lirski subjekt iz nagrađenog rukopisa radnog naslova Drugo ime upušta u sličan proces intimnog dijaloga sa svakodnevicom, samim sobom i značenjem.

Drugo ime je konceptualno promišljena i neposredna poetska zbirka u kojoj lirski subjekt, duboko zamišljen nad značenjem riječi, osmišlja osnove nove gramatike svakodnevnog života, onog u kojem smo u stalnoj opasnosti da kroz njega protrčimo, da ga ne primijetimo, da ga zaboravimo, i čini ga prostorom očuđenja, susreta i dijaloga.

S Nikolom smo, povodom festivala Prvi Prozak na vrh jezika na kojemu će mu biti uručena nagrada, razgovarali o odnosu poezije i fotografije, pisanju kao procesu učenja te o nužnosti susreta, ali i distance. Razgovor je vodila Luiza Bouharaoua.

Tko je, kako i od čega živi Nikola Šerventić?

Netko tko je imao dosta sreće pa je u formativnim godinama, nekada pri početku srednje škole, osjetio da je fotografija nešto što ga zanima i da je to mediji gdje bi mogao pronaći svoj prostor, pa mu je danas to i profesija. Fotografiji me prvenstveno privukla ljubav prema likovnosti i svjetlu, i danas je to sličan, doduše nešto produbljen, ali istovremeno i osiromašen odnos. Danas sam otac dvoje djece i radim kao snimatelj/fotograf, a po "noći" pišem poeziju, čitam kada stignem, ponekad je to i u hodu.

Prošle godine si bio finalist nagrade Na vrh jezika, ove godine si je osvojio. Je li riječ o istom rukopisu?

Da i ne, iako više ne. Neke su pjesme naravno ostale u izboru, samo su drugačije posložene po ciklusima unutar rukopisa, a time i dobivaju neko novo čitanje. Većina pjesma su nove i rekao bih bitno drugačije nego iz prošlogodišnjeg izbora.

Kada sam s urednicom Oljom Savičević Ivančević počela raditi na svom rukopisu postavila mi je neobično teško, a kasnije izrazito korisno pitanje o autorskoj namjeri: Što si ovom zbirkom htio postići/reći/istražiti i odakle je krenula, iz kojeg impulsa?

Mislim da na početku nisam ništa htio reći, i dalje mislim da nemam zapravo ništa pametnog ili novog za reći, već samo sebi dopustiti neki novi odnos u životu, s poezijom. Naravno, s vremenom, pišući i učeći pojavila se određena tema i stil; ovdje je riječ o rukopisu koji se neposredno bavi svakidašnjicom, bavi se pisanjem i upoznavanjem poezije ili našeg odnosa, bavi se odnosom mene prema samome sebi, postoji pjesma o jednom hodu, postoji pjesma o nemogućnosti pisanja, pjesme o nekim dolascima i odlascima.

Što si pišući ovaj rukopis naučio i od koga?

Naučio sam da je pisanje ne samo želja, već ponekad i rad protiv samoga sebe, i to saznanje mi je dovoljno. Što se tiče ljudi od kojih sam učio, zaista ih je mnogo, navest ću one koji su mi najbitniji: od Handkea sam naučio da odsustvo emocije može proizvesti emociju, jezgrovitost izraza od Gudelja, Dragojević mi je pokazao što je jezik i što poezija može biti. Od Olge Tokarczuk da ne treba bježati od pisanja, od Annie Ernaux da ne treba bježati od sebe, od Becketta da ako ne vidim smisao, trebam pisati o besmislu. Volim jezične igre Ernst Jandla i Gertrude Stein, izravnost Carverove svakidašnjice, naučio sam od Szymborske da je dobro posjedovati koš za smeće ispod radnog stola. Nekako mi se sada čini da nije pošteno ne spomenuti neke utjecaje koji nisu književni: Tool, dopustit ću si pretjerivanje, svaka nota im je poezija, volim Hanekeovu distanciranost i nježnu melankoliju Vashti Bunyan.

Prva riječ u tvom rukopisu "zamisli" najavljuje dvije konstante u rukopisu. Prva je praznina/tišina, prostor za promišljanje i introspekciju, a druga je obraćanje "drugome" . Gotovo paradoksalno tvoja intimna i introspektivna poezija gotovo je uvijek “ti/mi”, a rjeđe “ja”? Iskustvo čitanja tvog teksta vratilo mi je davno zaboravljen osjećaj bivanja samom s drugima kojeg sam imala kao djevojčica, s tim da ta samoća nikako nije usamljenost ili nepripadanje već prostor za prisnost, misao i maštu. Dijalog mi se u tvom rukopisu čini kao nenametljiva nužnost?

Da, dijalog dođe kao nenametljiva nužnost, a možda ponajviše iz razloga jer upoznajem sebe kao nekoga tko piše, a prije nije pisao. Mislim da mi je bilo potrebno mnogo vremena da samome sebi to priznam i prihvatim novu ulogu. Ono što sam pisao do određenog trenutka, pisao je jedan čovjek, i ako ću imati dovoljno sreće, pisat ću ponovno, ali tada će to pisati netko drugi, i dijalog između njih se mora ostvariti, kao što se morao ostvariti s onim koji nije pisao.

Za očekivati bi bilo da će susret fotografa i pjesnika rezultirati poezijom koja je fokusirana na vizualno, ali tvoje su pjesme u ovoj zbirci izrazito misaone i jezično orijentirane. Ima li nešto iz fotografije što si, ipak, prenio u poeziju?

Uvijek mi bude zanimljivo i neobično drago kada mi netko za stih komentira; super ti je ova slika, ponekad se zabunim i pomislim na fotografsku sliku. Fotografija naravno može biti poetična, isto kao što i poezija može biti slikovita, pa čak i likovna. Mislim da nisam pretjerano unosio fotografiju u poeziju, ipak sam želio upoznati poeziju kao nešto meni novo, kao mediji jezika.

Kada krenem razmišljati o sličnostima i razlikama fotografije i poezije, uvijek pomislim da to nisu toliko različiti mediji koliko bi se na pravu moglo zaključiti. Oboje mogu (ali i ne moraju) nastati opažanjem, jednim pogledom.

Fotografija ima lijepo opipljive alate. Koji su ti, trenutno, najvažniji alati u poeziji?

Nastojim ne ukrašavati jezik, pazim da uz imenicu stoji jedan pridjev, po mogućnosti ni jedan.

U pjesmi Popis stvari, svojevrsnoj metafizičkoj to do listi, kažeš: "pronaći mjesto gdje poezije nema / i tamo je pisati, da bi potom u pjesmi “sjediti u prvom redu” ponovio sličnu misao: mogao bih tada / kao ona sada / biti daleko od poezije / biti najbliže". Zašto je distanca nužna za poeziju?

Rekao bih da je za svaki oblik izražavanja potrebna distanca. Nešto što je unutra predajem papiru i ta predaja se odvija na više razina. Prvo je valjda onda kada nešto što je unutar imenujemo, zatim kada to imenovano dobije zadovoljavajuću formu, i na kraju kada to unutarnje predajemo nekome drugome na čitanje. Tada pjesma prestaje pripadati meni: postaje nešto distancirano od mene, ali paradoksalno i dalje postoji osjećaj da je to nešto moje.

Kad već govorimo o daljinama, koja je budućnost Drugog imena?

Za sada je budućnost rad s urednicima, čemu se izrazito veselim jer tu nemam nikakvo iskustvo. Mislim da je to i najvrjednije dio ove nagrade; rad s iskusnim, afirmiranim urednicima i naravno – zbirka kod relevantnog izdavača.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.