Uroniti u jezik

Nakon pisanja članka U jeziku, između, uz pitanje jezika u književnosti, tema transnacionalnog shvaćanja književnosti još je neko vrijeme ostala uz mene. Zapitala sam se kako jezik formira autora, onda i našu čitateljsku, kritičku i stručnu percepciju o njegovom opusu?

Uvjetno rečeno, arapski jezik u Hrvatskoj i dalje doživljavamo kao „mali jezik“. Pritom se događa kontradiktornost: kako se jezik koji u svijetu ima više od 400 milijuna govornika može proglasiti malim? Kvantitativno značenje u ovom slučaju izostaje, a podrazumijeva se tržišni i geopolitički kontekst koji određuje odnose moći i ukazuje na to da su neki jezici i književnosti veći, odnosno važniji od drugih. Jedva da postoje prijevodi s arapskog na hrvatski, a suvremenu književnost pisanu na tom jeziku gotovo da i ne poznajemo. Nemamo Katedru za arabistiku i imamo vrlo mali broj prevoditelja s arapskog.   

Budući da se pitanje jezika specifično prelama u arapskom svijetu jer je jezik u velikoj mjeri pitanje politike, ideologije i moći, odlučila sam u tom kontekstu razmotriti arapsku književnost. Pritom mi je polazišna točka bila Revija malih književnosti u okviru koje su objavljene tri antologije: Tvoj bol je lakši kad o njemu drugi pričaju (Antologija suvremene književnosti Levanta, 2017.), Ovo tijelo nije kuća (Antologija suvremene književnosti Magreba, 2018.) i Naše trube izazvale su tišinu (Antologija suvremene književnosti Egipta, 2019.). Navedeni izvori još uvijek su najcjelovitija i tematski najraznovrsnija izdanja kada je u pitanju arapska književnost na hrvatskom jeziku.

U tri izdanja revije uključeno je ukupno 33 autorice i autora koje je selektirala Zeina G. Halabi, profesorica arapske književnosti na Američkom sveučilištu u Bejrutu. U predgovoru je istaknula kako je nezahvalno izdvojiti samo neke autore u području tako široka raspona, različitih generacija, između jezika i žanrova, okrenutih prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Oni se različito kreću unutar osobno postavljenih koordinata vlastite multilingvalnosti, dok je povijesno-kulturni i književni prostor vrlo raznolik. Iako su autorice i autori često vezani uz teme arapskog svijeta, bogatu kulturnu tradiciju, ali i suvremenost trenutka, o svemu tome pišu na različitim jezicima, odnosno materijal pod prstima na papiru ili na tipkovnici razlikuje se u jeziku. Neki od njih su u dobrovoljnom i prisilnom egzilu i s prostorne i vremenske udaljenosti promatraju svoje zemlje. Ovisno o generaciji, mnogi su u različitim povijesno-političkim okolnostima sazrijevali kao pisci u prostranstvu od Alžira, Maroka i Egipta, sve do Jordana, Libanona, Palestine i Sirije.

Stari i novi arapski jezik

Marokanski romanopisac, književni kritičar i prevoditelj Mohammed Berrada, čiju priču Udruženje šapata i dodira možete čitati u antologiji, jedan je od najznačajnijih književnih glasova arapskog jezika. On je odrastao u okviru nacionalističkog pokreta koji je poticao učenje arapskog, kao i lokalnog berberskog jezika, povezavši se na taj način s političkim pokretima u drugim arapskim zemljama. „Pedesetih godina prošlog stoljeća nismo mogli nastaviti studij na sveučilištu u Maroku pa smo morali studirati u Iraku, Siriji ili Egiptu. Oni koji su studirali francuski imali su priliku ići na sveučilište u Bordeaux ili u Pariz. Stoga nam je ovaj izbor omogućio da oživimo arapski jezik, koji je, uz berberski, sada službeni jezik u Maroku“, objasnio je u jednom intervjuu.

Također imate priliku čitati još jednu priču, naslovljenu Mladoženja i njegov savjetnik, tuniskog romanopisca i kratkopričaša Habiba Selmija. Iako Selmi živi u Parizu od 1985. godine, nije se okušao u pisanju na francuskom. Ne protivi se odabiru jezika pisaca, ali smeta mu, kako u intervjuu navodi, problematična karakterizacija arapskog jezika: „Nažalost, neki frankofoni pisci u francuskim medijima stalno govore da je arapski 'stari', 'autoritarni' i 'vjerski' jezik. Neki čak idu tako daleko da kritiziraju arapski opisujući ga kao 'mrtvog' i 'potpuno nesposobnog da izrazi brige, pitanja i probleme modernog pojedinca'. Sve je ovo kategorička neistina. Razlog zašto ne pišem na francuskom je taj što volim arapski. (…) Iako dobro vladam francuskim i to je jezik koji koristim u svakodnevnom životu, on ostaje strani jezik kada pišem jer pisanje ne podrazumijeva neutralnu i hladnu upotrebu jezika. Pisanje je putovanje, koristeći jezik iznutra kako bi se dospjelo do svojih najdubljih i najdaljih osjećaja, dojmova, vizija, ideja, strepnji i snova.“

Kao i Selmi, libanonska autorica Hoda Barakat u Francuskoj živi desetljećima. U javnim istupima često ističe kako „piše na arapskom za arapskog čitatelja“. Dobitnica je Međunarodne nagrade za arapsku književnost (International Prize for Arabic Fiction – IPAF), znane i kao arapski Booker. Nagradu je dobila za roman The Night Mail (Dar al-Adab) u kojemu kroz formu pisma donosi priče ljudi u izbjeglištvu. Njezini romani smješteni su u arapskom svijetu i, između ostalog, otvaraju teme koje se tiču ratne traume, posebice tijekom Građanskog rata u Libanonu. „Ono što napišem na arapskom može biti napisano samo na arapskom. On je temelj romana, njegova duša. Također puno pišem na francuskom, razne tekstove, izlaganja, radove, ali ne i romane. Arapski je taj divan jezik u mom grlu. To je egzistencijalan izbor za koji sam se još više vezala otkako sam napustila svoj Libanon“, opisala je u razgovoru s Ivanom Perić.

Mansoura Ez-Eldin i Nael el-Toukhi pisanje na arapskom jeziku smatraju važnim jer jezik nastoje osloboditi od zastarjele percepcije tradicionalno vezane uz Kuran. El-Toukhi smatra da je revolucija u Egiptu pripomogla u redefiniciji odnosa prema arapskom jeziku, istovremeno njegovoj sekularizaciji, kao i razmišljanju o njemu u svjetlu suvremenosti.

U ovom kontekstu treba dodati da nedefiniranim ostaje pitanje o „pravom“ arapskom jeziku, koje zaslužuje poseban prostor za raspravu. Iako se pod tim pojmom uglavnom podrazumijeva fusha, odnosno u značenju na engleskom, moderni standardni ili klasični arapski jezik, dok se drugi arapski vernakulari simbolički smatraju njegovom boljom ili lošijom varijantom.

Zaogrnuti francuskim jezikom

Abdellatifa Laâbija često se ističe kao važan frankofoni glas marokanske poezije. Napisao je brojne pjesničke zbirke, dramske tekstove i nekoliko publicističko-esejističkih knjiga, dobio je i više nagrada u Francuskoj. Materinji jezik naziva „rodnim“ jer vjeruje da jezik nema majku ni oca, a u intervjuu koji sam nedavno vodila s njim naglasio je kako je odluka pisanja na jeziku koji nije materinski znala biti i protiv piščeve volje: „To je slučaj s mnogim piscima koji su rođeni i odrastali u kolonijalnoj situaciji. Povijesno gledano, kolonizacija je bila, između ostalog, poduhvat dekulturalizacije koloniziranih. Jedan od načina bio je odvojiti ih od materinskog jezika i nametnuti im jezik kolonizatora kao jedino sredstvo komunikacije i izražavanja. Treba svakako spomenuti i da su kolonizirani osujetili ovaj projekt tako što su jezik koji im je bio nametnut upotrijebili kako bi kolonizaciju izveli pred lice pravde i razvili odvažnu književnost koja je uzdrmala književno polje kolonizatorske zemlje.“

U antologiji su i stihovi alžirske pjesnikinje Samire Negrouche iz zbirke pjesama Šest stabala sreće oko moje kade i ulomak iz izvedbe Quai 2/1, osmišljene s Marianne Piketty (violina) i Brunom Helstrofferom (kompozicija i teoba). U intervjuu za Arablit ističe da iako sva tri jezika koja se govore u Alžiru smatra materinjim, poeziju i prozu piše na francuskom. Za Libelu je pak napomenula kako, iz svoje perspektive, upravo francuski doživljava neutralnim jezikom, dok je arapski nakon neovisnosti postao ispolitiziran: „Kako sam se obrazovala u polju prirodnih znanosti, jasno je da je struktura mog francuskog vezana uz tu praktičnu primjenu. Ali to nije potpuni razlog, jer sam počela čitati i pisati francuski vrlo rano. Postoje mnogi razlozi koje ne mogu tumačiti kao politički čin iz tadašnje perspektive. To mi se činilo prirodnim, čitala sam alžirske pisce poput Moulouda Feraouna, Mohammeda Diba i Kateba Yacina, i svidjelo mi se što zbog njihove genijalnosti postoji genologija frankofone književnosti koja je u potpunosti alžirska. Ona je dio našeg DNK, i francuski je alžirski.“

Uron u engleski jezik

Nasuprot neutralnom shvaćanju francuskog jezika Samire Negrouche stoji spisateljica, esejistica i profesorica Laila Lalami. Rođena je i odrasla u marokanskom Rabatu, a upisala je doktorat iz lingvistike na Sveučilištu u južnoj Kaliforniji, kada se i prebacila na pisanje akademskih radova na engleskom jeziku. Zanimljivo, Lalami je počela pisati na francuskom jer je to bio jezik koji joj je otvorio vrata svijeta književnosti. Međutim, nakon što je osvijestila na koji način je francuski postavio okvir njezinom pisanju, tu odluku morala je preispitati.

Nije mogla zanemariti povezanost jezika s moći, sa sposobnošću govora, pripovijedanja, sposobnošću da se kontrolira priča: „Ako kontrolirate priču, vi kontrolirate svijet... Dakle, postoji ona neravnoteža moći koja utječe na način na koji se priča pripovijeda, a postoje slučajevi u kojima pisanje kao da želi zadovoljiti stranu maštu o zemlji, više nego što ona govori o tome kakva je država zapravo. Dakle, drugim riječima, postavlja temu, a to je marokanski lik ili marokanski susret, u kontekst načina na koji bi ga francuski čitatelj mogao pročitati.“ Kako bi se bolje razumjelo što Lalami podrazumijeva pod takvim kolonijalnim pogledom na književnost, vrijedi pročitati njezinu priču Vrijeme se mijenja koja je zastupljena u antologiji.

Youssef Rakha je pisac, esejist i fotograf rođen u Kairu, gdje živi i radi. Piše na arapskom i engleskom i u Reviji imate priliku čitati njegovu poeziju. Rakha je uronio u engleski jezik jer je osjetio potrebu za distancom i promjenom, želio je pobjeći od poznatoga, sa svim implikacijama i prizvucima koje ono nosi. Uz to, kaže, pisanje na engleskom daje mu veću slobodu, odmak od svakodnevice i mogućnost za stjecanje novih spoznaja.

Egipatska književnica Ahdaf Soueif, koja o egipatskom društvu i polici piše u medijima na Zapadu, pretpostavljala je, kako navodi za Egypt Independent, da će i fikciju pisati na arapskom: “Ali kada je došao dan i kada sam završila diplomski, magistarski i doktorski studij engleskog jezika, okrenula sam se pisanju. Iznenadila sam sebe što nisam mogao napisati narativ na arapskom. Moj arapski je i dalje dobar za pisanje izvještaja ili pisma, ali očito nije radio ono što sam željela kada je u pitanju pisanje fikcije.”

Sudeći prema izdvojenim primjerima, jezik pruža osjećaj doma i sigurnosti, sredstvo je kritičkog odmaka i prostor slobode. Prisvojiti neki jezik pitanje je osobnog izbora, ujedno politički statement. Učiniti ga svojim određeni je emancipacijski čin. Navedeni autori aktivno prevode s arapskog na druge jezike i obrnuto, što je također značajno jer su na taj način medijatori između kultura. Što se tiče arapske književnosti, pred njezinim protagonistima, spisateljicama i piscima, kritičarima i stručnjacima još su mnoga neodgovorena pitanja. Neka od njih načeo je u intervjuu za Booksu Chokri Mabkhout, a tiču se nedostatka mreže specijaliziranih knjižnica i problem pada čitanja, kao i usporenog tempa kojim se prevodi, što ovisi o interesu stranih izdavačkih kuća na anglofonom Zapadu. Dok ovi primjeri prkose pojednostavljenom pokušaju kategorizacije, u opusu predstavljenih autora otvaraju se neiscrpni slojevi za istraživanje funkcije jezika. Tako kompleksna situacija zaslužuje posebnu pozornost i izazov je daljnjem proučavanju arapske književnosti.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.