'Želje Tunižana ostale su iste: sloboda i ponos'

Chokri Mabkhout (1962.) je lingvist, doktor književnosti, urednik i prozni pisac, dobitnik najprestižnije međunarodne nagrade za arapsku književnost Arab Booker za roman Talijan (2014.). Objavio je i roman Baganda (2016.) te zbirku priča Gospođa predsjednik (2015.). Doktorirao je arapski jezik i književnost te je od 1987. predavao na Sveučilištu u Manoubi na kojem je od 2004. do 2011. bio dekan Fakulteta književnosti, umjetnosti i humanistike, a zatim i rektor od 2011. do 2017. Osnivač je časopisa Akademia posvećenog akademskim temama te kulturnog časopisa Al Fikr al Jadid ('Nova misao').

Mabkhout je gost Booksine Revije malih književnosti koja je ove godine posvećena Magrebu. Od 3. do 7. prosinca u Zagrebu, Rijeci i Dubrovniku gostovat će autorice i autori iz Maroka, Alžira, Tunisa i Libije. U sklopu Revije bit će objavljena i antologija suvremene književnosti Magreba naslova Ovo tijelo nije kuća.

Intervju je s francuskoga prevela Ivana Ivančić.

***

Talijan je vaš prvi roman. Kako je išao proces pisanja, je li bilo kakvih dilema, nesigurnosti?

Roman Talijan pisao sam iz intelektualne i emocionalne potrebe. Njegovo pisanje bila je svojevrsna katarza u kojoj sam pripovijedajući izbacio svoje strahove, sumnje i nejasnoće nastale nakon 14. siječnja 2011. u post-revolucionarnom Tunisu. Roman kao književna vrsta omogućuje da se dosljedno izrazi sumnja i razmotre kontradikcije. On mi je svojim višeglasjem i mogućnosti stvaranja oprečnih, fiktivnih svjetova, pružio priliku da analiziram strahove i sumnje te bolje razumijem tunisku stvarnost. 

Za taj ste roman osvojili i najprestižniju međunarodnu nagradu za arapsku književnost Arab Booker. Nagrada je stigla samo tjedan dana nakon što je vaš izdavač doznao da je roman zabranjen u knjižarama diljem Ujedinjenih Arapskih Emirata. Zašto je bio zabranjen i je li vas to iznenadilo?

Iako je cenzura sama po sebi napad na slobodu govora, ja je promatram sa sociološkog aspekta i na nju gledam kao na tuđe čitanje mog romana. Da, to je reakcionarno, konzervativno čitanje, ali ono potiče na razmišljanje o pitanjima koja sam postavio u tekstu. Cenzor nije imao hrabrosti jasno navesti razloge zabrane, ali očito je da je Talijan osudio konzervativno društvo koje ne vjeruje u osobnu slobodu. Likovi iz romana tragaju za slobodom, slobodom da odlučuju o vlastitom tijelu, političkom slobodom te slobodom da osude diktaturu lažnih pobožnika i vjernika općenito. Talijan je dakle bio svojevrsni napad na sadašnji sustav vrijednosti i dominantnu ideologiju u arapskom svijetu.

Kakva je to ideologija, na čemu se temelji?

Ta ideologija zasnovana je na oduzimanju političke i seksualne slobode te korištenju religije kao opravdanja za te postupke. Osuda diktature u romanu usko je povezana s naporima likova da se oslobode njezinih okova. Cenzura romana proizašla je iz arapske društvene i kulturne dinamike između konzervativnih snaga i novih liberalnih tendencija. Napominjem da je ona ukinuta odmah nakon objave rezultata nagrade arapski Booker zahvaljujući učenim i utjecajnim ljudima iz Ujedinjenih Arapskih Emirata.  

Radnja romana smještena je u Tunisu, između perioda tridesetogodišnje vladavine Habiba Bourguiba (1957–1987.) i 24 godine koje je na vlasti proveo Zine El Abidine Ben Ali (1987–2011.). Za one koji nisu upoznati s poviješću Tunisa, kako biste opisali taj period?

Bilo je to prijelazno razdoblje puno nade i strahova. Izabrao sam ga jer podsjeća na prijelazno razdoblje nakon tuniske revolucije u kojem se jasno ističu isti politički akteri i intelektualne tendencije, kao da se na tuniskoj političkoj i društvenoj sceni nakon više od dvadeset godina diktature Bena Alija ništa nije promijenilo. Želje Tunižana ostale su iste: sloboda i ponos. 

Spomenuli ste već da vas je 2011. godina i post-revolucionarno stanje u Tunisu ponukalo da počnete pisati roman. S kakvim ste se, u tom pogledu, kontradikcijama i promjenama susreli?

Da, post-revolucionarni kontekst u kojem se našao Tunis bio mi je velika motivacija. Iako je to bila građanska revolucija, na vlast je došla trojka koja je pripadala vjerskoj desnici. Zaintrigiralo me to proturječje tuniske revolucije te sam krenuo razmišljati o političkoj neučinkovitosti tuniske ljevice. Islamisti su došli na vlast usprkos tome što su reakcionari po vjerskoj ideologiji. Za mene je to značilo neuspjeh revolucije i uspjeh suprotno usmjerene desnice koja nije sudjelovala u tom lijepom, progresivnom i građanskom pokretu. Zbog toga se u fiktivnom svijetu romana postavlja pitanje o neuspjehu ljevice. Smatram da se odgovor na to pitanje krije u nezainteresiranosti ljevice za slobodu pojedinca. Aktivist koji nije slobodan ne može zahtijevati slobodu društva.

Talijanovo pravo ime je Abdel Nasser, lik koji cijeli svijeti vidi kao produžetak samoga sebe – moglo bi se reći da je amblem narcizma. Je li to karakteristika zajednička korumpiranim dužnosnicima, političkim vođama i biznismenima, karakteristika koja im pomaže da prisvajaju moć, a odbacuju odgovornost?

Zapravo, glavni lik romana predstavlja cijelu jednu generaciju ljudi koji se silno žele osloboditi od konzervativnog društva i diktatorskog karaktera političkog režima. Smatram da se jedan politički režim može zamijeniti drugim, ali da korumpirani dužnosnici, političke vođe i poslovni ljudi na ovaj ili onaj način nastavljaju vladati. Bit revolucije nije u tome, iako je svaka revolucija u određenom smislu predodređena za izdaju. Smatram da je revolucija proces oslobađanja od potlačenog tijela, govora koji nameće Orwellov Big Brother te osobne i društvene imaginacije. U tom pogledu nije riječ o možebitnom narcizmu Abdela, nego o odmaku od društva i njegovih prisilnih vrijednosti. 

Tunis je jedna od rijetkih zemalja u arapskom svijetu u kojoj postoji prepoznatljiv LGBT pokret. Neki su kritizirali vaš roman zbog opisa jednog sporednog lika, za kojeg se daje naslutiti da je gay i perverznjak. Što kažete na to?

U romanu zapravo nema LGBT likova. No u drugom dijelu romana koji će izaći sljedeće godine uveo sam politički utjecajnog homoseksualca kako bi proanalizirao odnos između seksa i moći.

Bili ste rektor Sveučilišta u Manoubi. Kakvo je stanje obrazovnog sustava u Tunisu, koji su glavni izazovi s kojima se suočavate?

Obrazovanje se suočava s problemima i izazovima nametnutim novim svjetskim trendovima u tom sektoru koji sve više poprima oblik trgovačke robe. Ali zbog nedostatka nacionalnog projekta koji bi objedinio sve Tunižane, obrazovanje nažalost krpa kraj s krajem. To pak ne sprječava sveučilišta u njihovim naporima da ovisno o raspoloživim financijskim sredstvima i dalje pružaju obrazovanje i provode istraživanja.

Bili ste i voditelj Tuniškog međunarodnog sajma knjiga. Kakva je situacija u izdavačkoj industriji u MENA regiji, je li teško osigurati prijevode knjiga na engleski i druge jezike, ako se ne radi o već poznatim i etabliranim autorima?

Izdavačka industrija u regiji suočena je s mnogo problema po pitanju autorskih prava, poštovanja knjižarstva i kvalitete, osobito u pogledu sadržaja. Na to se nadovezuje problem raspačavanja zbog nedostatka mreže specijaliziranih knjižnica i problem pada čitanja. To pak nije utjecalo na izobilje nekoliko književnih vrsta, osobito romana i eseja, u kojima se danas opisuju korjenite promjene u samoj regiji.

Što se tiče učestalosti prijevoda s arapskog na druge jezike, osobito na engleski, tempo je spor ili ne postoji. Nemam jasnih obrazloženja zašto je tome tako. Pronalaze li engleske (francuske, njemačke itd.) izdavačke kuće dovoljno interesa za izdavanje publikacija na arapskom jeziku? Stvaraju li im stereotipi o arapskom jeziku određenu antropološku sliku koja ne potiče interes za arapsku književnost? Je li problem u lokalnom tržištu koje guši svaku želju za upoznavanjem drugih kultura drugačijih od zapadne? Ili arapska književna djela jednostavno nisu dosegla tu razinu koja je potrebna da bi ih se prevodilo? Iskreno, ne znam.