Poezija dijaloga i raznolikosti

Život Arapkinja bio je skriven iza zidova sve do 19. stoljeća. Iako je postojala bogata usmena tradicija narodnih priča i pjesama koje su se prenosile s koljena na koljeno, one su bile poznate samo zajednici u kojoj su i kružile. Poeziju su, na tematskoj, jezičnoj i strukturnoj ravni, najveće promjene zahvatile u vrijeme dinastije Abbasida (750. – 1258.), kada se artificijelnosti tradicionalne kaside (tzv. staroarabljanske ode, duge „pjesme s ciljem“ unaprijed zadanog rimovnog obrasca nejedinstvena sadržaja) suprotstavljaju kraći fragmenti oslobođeni shematičnosti, izostavljajući jezične arhaizme. Napuštaju se beduinske teme za koje su karakteristični motivi nomadskog života u pustinji i uvode se teme životnih užitaka, vina, ljubavi i lova. Još jedan značajniji val promjena unose modernističke reforme egipatskog vladara Muhammada Alija (1805. – 1848.) koji je poticao putovanja mladih u Europu, osnovao niz škola u kojima se prevodilo s francuskog jezika na arapski i podržao uspostavljanje tiskare u egipatskom Bulaqu.

U drugoj polovici 19. stoljeća ženski glasovi postupno se oslobađaju, oživljava se tradicija salonske rasprave, pri čemu je izuzetno važnu ulogu u njezinom promicanju odigrala egipatska princeza Nazli Fazl, a žene se osnažuju i za pisanje i objavljivanje poezije. U 20. stoljeću autorice su se radikalno odmaknule od poetike klasičnog razdoblja i autorica kultnog statusa poput al-Khanse ili Layle bint Lukayz. Prije urona u temu, treba imati na umu kako se suvremeni feminizam na arapskom poluotoku danas ipak različito tumači od zapadnoga. Primjerice, Susan Muaddi Darraj, Amerikanka koja je podrijetlom Palestinka, opovrgava zapadnjačku percepciju o tome kako arapske žene ne znaju što je feminizam i problematizira liberalni feminizam kao glavni smjer feminističke borbe.

Dakako, veliki utjecaj na transformaciju arapske poezije imale su i brojne turbulentne promjene koje je sa sobom donijelo 20. stoljeće, prvenstveno društvene i političke promjene, ratovi i borbe za nezavisnost zemalja diljem arapskog svijeta. Arapska poezija na Zapadu doživjela je uzlet kroz djelovanje mahjar pjesnika, odnosno pjesnika egzila koji su emigrirali u Europu i Ameriku na prijelazu u 20. stoljeće. Tako se, zahvaljujući pisanju arapske dijaspore, poezija postepeno afirmira na Zapadu. Nakon toga, objavljivane su mnoge knjige koje nastoje približiti arapski i anglofonski svijet. Jedna od njih je i antologija The Poetry of Arab Women: A Contemporary Anthology (2001.), uredila ju je američka spisateljica palestinskog podrijetla Nathalie Handal, a otvorila je kanal za upoznavanje autorica koje su ostajale više ili manje nepoznate zapadnjačkoj publici. U njoj se nalaze 83 pjesnikinje različitih generacija koje su svojim djelovanjem obilježile književnost arapske, ali i zapadne književnosti 20. stoljeća.

U sažetom obliku antologija je stigla i do nas. Pod nazivom Glasovi arapskih žena (2018.), u izdanju nakladnika Shura publikacije, na hrvatski ju je prevela i uredila kritičarka, pjesnikinja i spisateljica Darija Žilić. U ovom izboru je 39 autorica od kojih su neke u dobrovoljnoj emigraciji, dok su neke iz svojih zemalja bile prisiljene otići iz političkih razloga, a sve ih veže osjećaj izmještenosti i iskustvo života na razmeđi dviju ili više kultura i jezika. Palestina, Sirija, Kuvajt, Saudijska Arabija, Jemen, Libanon, Irak samo su neke od zemalja za koje je većina autorica u trenutku pisanja vezana gotovo isključivo sjećanjem. Uz uvod koji daje važan konceptualni okvir za čitanje zbirke, pogotovo čitatelju kojemu je žensko arapsko pjesništvo prvi put u rukama, Žilić je napomenula kako su se autorice uspjele izmaknuti iz nepovoljnih društveno-političkih okolnosti, zahvaljujući elitnom okruženju koje je omogućilo školovanje u Francuskoj ili SAD-u i povezivanje sa zapadnom tradicijom.

Vrijednost zbirke je neupitna, s obzirom na to da u tako širokom zamahu predstavlja veliki broj autorica i različitih poetika, što je rijetka prilika u Hrvatskoj. Prevoditeljica dr. sc. Tatjana Paić-Vukić objasnila je kako se s arapskog mnogo više prevodilo u Jugoslaviji, kada su i objavljivane antologije suvremene arapskog pjesništva, upravo zbog studija arabistike u Sarajevu, Beogradu i u Prištini. U našim knjižnicama danas se još može naći pregled iranske poezije kroz stoljeća Budi biser, biser budi – antologija perzijskog pjesništva od 10. stoljeća do naših dana u kojoj je, kako stoji u predgovoru, posebna pozornost posvećena pjesnikinjama različitih generacija „koje su zbog negdašnjih konzervativnih društvenih okvira ostajale na margini interesa ili rubovima perzijskog pjesništva“. Arapska poezija uglavnom je objavljivana sporadično i tijekom godina rasuta po različitim književnim časopisima, a može se čitati u tri izdanja Revije malih književnosti, kao zasad najcjelovitiji i tematski najraznolikiji prikaz arapske književnosti na hrvatskom jeziku.

Pjesnikinje koje stvaraju u okviru kulture Zapada važno je promatrati kao dio arapske kulture, dio zapadnjačke kulture i kao zaseban kanal komunikacije koji je još u procesu stvaranja. Koje su to arapske teme, a koje zapadne, kako se one miješaju u poeziji i koliki je zapravo upliv jedne teme u drugu, pitanja su koja su se vrtjela tijekom čitanja zbirke. Dominantne teme su u prvom redu ženski pogled na svijet, dom, majčinstvo, domovina, podrijetlo, zapinjanje u udaljenoj poziciji, osuđivanje rata i političkih okolnosti, traženje prostora za sebe unutar patrijarhalnog i zapadnjačkog društva. Pjesme su pisane slobodnim stihom, duljine do maksimalno dvije stranice. Osim što se u većini pjesama može primijetiti sklonost narativnosti i duljem stihu, zbog eksperimenta s tzv. arapskom prose poem, često pjesnički subjekti simbolički progovaraju u prvom licu jednine ili množine.

Naomi Shihab Nye jasno je vezana uz arapske teme, i kada se izrijekom spominju neki gradovi i mjesta ili izreke (poput Ya Allah!, ya ani), kao i spominjanjem rata u Hebronu. Na arapske motive naslanja se i D. H. Melhem u pjesmi Dječak u bolnici kada mapira gradove Baalbek i Bejrut, zatim dabke (arapski narodni svečani ples) i dolke (slatki kolač). Jordanska pjesnikinja Munia Samara ima nešto drugačiji pristup. Odriče se dugog stiha i pripovjedačke manire i predstavljena je s nekoliko kraćih pjesama koje u zgusnutim slikama s motivima cvijeća aludiraju na arapski krajolik.

Autorica koja je zagovarala promjenu u okruženju koje se nije tako lako mijenjalo bila je Nazik al-Malaika, jedna od prvih koja je koristila slobodan stih, čime je pokrenula poetičku revoluciju u čitavoj arapskoj književnosti, ponudivši alternativu klasičnoj formi arapske kaside. Stihovi njezine poznate pjesme Kolera (1947.) opisuju tešku epidemiju kolere u Egiptu u kojoj ponavljanje riječi „smrt“ izaziva jezu, dok njezino odvajanje zarezima sugerira prijelaze i ritmična zapinjanja na kojima čitatelj zastaje. Osim poezije, bavila se i teorijskim i istraživačkim radom, uz mnoga imena koja će ovdje biti spomenuta.

Pjesnikinja Palestina Fadwa Tuqan zaslužila je titulu zbog hrabrog i kontinuiranog stvaranja poezije otpora izraelskoj okupaciji. Neimenovani lirski subjekt u ime kolektiva, u prvom licu množine, približujući se molitvenom tonu, zaziva za dar slobode i svjetla. Etel Adnan jedna je od najcjenjenijih autorica iz arapskog svijeta koja je pisala na francuskom. Razmišljanja o ratu u refleksivnoj pjesmi dugog stiha s jakim opkoračenjima zaključuju zbirku: „Mi smo ožalošćeni ratni / veterani, imamo / napisana žalovanja na mnogim kostima. Uvijek pisanje, / ono bilježi tihi glas / koji preskače generacije da bi dosegao vječnost u krvi.“ (str. 101).

Fizička distanca ne jamči psihološku. Lisa Suhair Majaj nostalgično i nježno govori o svom domu Jeruzalemu: „Mi brišemo tvoju prašinu s naših nogu / svako jutro, dižemo se iz naših kreveta izmoreni / dugom udaljenošću. / Putovali smo da bi stigli do tebe. / Vidjeti kako možemo sačuvati i slomljena dna posuda, / spajajući fragmente zajedno / uzduž okrhnutih linija da te zapamtimo. / Jeruzalem, mi smo ptići / koji plaču za gnijezdom!“ (str. 80-81). Naznaka prostora daje se u stihovima Elmaz Abi-Nader („prelazim Mediteran“, „drugi su otišli u Pariz“) koja se također ne može izmaknuti sjećanjima: „U toj harmoniji sjećanja, / ne vidim svoje vlastito lice, / koje se prži i rashlađuje. / Ne mogu započeti.“ (str. 21). U nekim slučajevima, sjećanje nije nužno negativno obilježeno. Amina Said je frankofona pjesnikinja, esejistica i prevoditeljica koja problematizira univerzalan osjećaj nepripadanja u distisima koje dinamički ritmiziraju tri ili četiri stiha na bjelini stranice: „Znat ću ona je bila ja / točno udvostručena / samo sjena mesa / može hodati tom zemljom.“ (str. 91)

Književnost omogućuje ulaz u dijalog s većinskom, u ovom slučaju uglavnom europskom i američkom kulturom, pri čemu se arapski jezik smatra manjinskim u odnosu na dominantno anglofonu publiku. Vrlo važnu ulogu u uvođenju arapske književnosti na Zapad imala je Salma Khadra Jayyusi, uvrštena u ovu zbirku, napisavši Trends and Movements in Modern Arabic Poetry (1980.), kao i brojne druge knjige. Tada, kao i danas, mnogo vremena posvećuje se društvenom aspektu poezije, o svakodnevici i politici koja je utjecala na nju. Ona se u spomenutoj knjizi fokusirala na poetičke i tehničke karakteristike poezije, čime je doprinijela razumijevanju i povezivanju tzv. arapskog preporoda u 19. stoljeću i modernizma.

Lirski subjekt Mohje Kahf jasno se pozicionira kao „Hajar imigrantica“ koja svojim dolaskom u nepoznato najavljuje novi svijet, mjesto na kojemu mora postati majkom. U pjesmi Ghaflah – grijeh zaborava američke pjesnikinje libanonskih korijena Dime Hilal kolektivno se strahuje upravo od zaborava, iščeznuća vlastitog podrijetla iz sjećanja. Lirski subjekt govori o predrasudama koje Zapad ima o Istoku: „Istok je značio drugačije/tamno/prljavo (…) htjele smo da nam kosa bude plava i da imamo svijetlu / kožu / saznale smo da Barbie / izgleda bolje nego Šeherezada (str. 49), ali i osuđuje (ne)svjesno zatiranje vlastite tragične prošlosti: „znamo da ipak ne možemo pomoći / zaboravljamo da smo nekad stajale na istom tlu / na kojem su oni umrli“ (str. 50). Stari svijet također se priželjkuje u pjesmi Laile Halaby: „Ovog ljeta uhvatila sam rukama vjetar / Koji je puhao 65 milja na sat / U Kentuckyu / I zamišljala sam / Da zrak u mojoj ruci / Bio je ispleten narančinim cvijetom, / Da bilboardi nisu bili na engleskom jeziku / I da si ti bio pored mene.“ (str. 17).

U pjesmi Što nije moje Hamda Khamees nabraja sve ono što nije njeno radi ostvarivanja ritma, istovremeno prihvaća veličanstveno prostranstvo i nepredvidivi kozmosa, čime afirmira žensku neovisnost. Uzme li se značenje pjesme u obzir, može se povezati paralela s autoričinim životom. Pojavila se kao prva pjesnikinja u rodnom Bahreinu sa zbirkom slobodnog stiha naziva Shazaya (Shrapnel) 1969. godine, što je bio daljnji poticaj formiranju pjesničke scene.

Sirijska spisateljica i novinarka Salwa al-Neimi predstavljena je s tri kraća teksta (Iskušenje, Paranoja, Drakula), zaigrana je i okretna, eksperimentira u grafičkom izgledu pjesme uvlačenjem stihova. Otvoreno se bavi pitanjima koja su smatrana tabuom u arapskoj kulturi, poput ženske seksualnosti i tjelesnosti („dozrela smokva“, „grizla sam svoju donju usnicu, / i zarumenila sam se blagovremeno.“, str. 63). U mnogim arapskim zemljama zabranjen je njezin prvi roman Burhān al-ʿasal (The Proof of the Honey). Nadalje, Lorene Zorou – Zouzounis (1958.) slavi palestinsku ženu: „Palestinska žena ima srce koje krvari ružine latice / u krvotoku zamrljane vode / i preznojava se u crnoj, zelenoj, bijeloj i crvenoj boji / kroz granitnu kožu koja se rasteže / ali se nikad ne slama.“ (str. 58). 

Suad al-Sabah uživa status nacionalne pjesnikinje Kuvajta. Kvantitativno gledano, ljubavna i domoljubna lirika sačinjavaju trećinu njezinog pjesničkog opusa. Što se tiče ljubavne lirike, al-Sabah je na tragu jedne od prethodno uspostavljenih poetskih normi i u jednoj fazi njeguje uzritski ideal ljubavi, opisuje snažnu platonsku ljubav. U zbirci je primjer ljubavno-zavičajne pjesme koja se zaokružuje stihovima: „Na unutarnjoj strani tvojih prsa moja je jedina / domovina.“ (str. 65). U pjesmi Sitni grijesi Maram Masri pjesnički subjekt u relaciji s muškarcem opjevava poeziju, gotovo joj se udvara, što je odmak od tradicionalne motivike ljubavne poezije koja naglasak stavlja na muškarca kao temu. Autorica se smatra se jednim od najjačih ženskih glasova svoje generacije. S druge strane, Nada el-Hage spominje drugu vrstu ljubavi, prema Gospodinu, u vjerskom zanosu i molitvenom tonu.

U nekoliko predstavljenih tematskih preokupacija arapske poezije, vidljiva je njezina heterogenost kojoj se odražavaju tradicije i poetike različitog intenziteta. Slobodni stih unio je svježinu i olabavio strukturu klasične poezije i tradicionalnih formi. Uz to, dogma o arapskom jeziku kao Božjoj riječi s vremenom je opteretila arapski jezik, od čega se posljednjih desetljeća pisci nastoje odvojiti i u poeziji i u prozi.   

Budući da je svaka od autorica predstavljena s jednom ili dvije pjesme, nezahvalan je zadatak zaključivati o poetskim rukopisima u kojima se zasigurno kriju brojna zanimljiva i razvojna obilježja. Međutim, odabrane autorice nedvojbeno ukazuju na činjenicu kako ne postoji jedna arapska žena, a pritom se saznaje više o životu u dijaspori i specifičnostima s kojima se suočavaju autorice u egzilu. Na ograničenom prostoru i u kratkim biografijama koje naznačuju osnovne knjige i profesionalne uspjehe autorica, nudi se izvrstan poligon za daljnje istraživanje arapske književnosti. Iako se Adonis često uzima kao poetičko mjerilo stvari, ova zbirka dokazuje kako treba čitati više i pogledati dalje, želi li se steći kvalitetniji i dublji uvid u bogatstvo arapske poezije.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.