Kako se pisao (romski) otpor?

“Kao beskožni jeleni / razdvajamo suton postojanjem / osluškujemo umnoženo korake za dokaz da su živi / noć kad se zgusne šuplja smo trska”, piše u pjesmi Goli jedan od najvećih (romskih) pjesnika ovih prostora, Slobodan Berberski. Berberski je bio antifašist, partizan, sudionik narodnooslobodilačke borbe od 1941. godine. Prvu pjesmu objavio je pet godina ranije, kao mladić pred punoljetnost 1936. godine. U Drugom svjetskom ratu propale su mu tri zbirke pjesama: prva u rodnom gradu Zrenjaninu, druga u istočnoj Bosni, prva kopija treće knjige u Lici, druga kopija u Slavoniji. Nakon rata prva zbirka mu je objavljena u Zagrebu, Za kišom biće duga, 1950. godine. Berberski je mnogo pisao upravo o patnjama i progonu, ali i otporu Roma u Drugom svjetskom ratu. U pjesmi Kroz grad sad kad prođem iz zbirke Za kišom biće duga piše: “Kroz grad sad kad prođem/ setim se sve tuge / sred kasarne duge/ za poljem, za grožđem / I trnova crnih/ o međene žice / želja suncu, srni / i vlažne tamnice.”

Kao književnik ostao je jedan od rijetkih romskih glasova direktnog svjedočanstva Drugog svjetskog rata na ovim prostorima. Povijest romskog stanovništva u Drugom svjetskom ratu u mnogim je zemljama je i dalje nedovoljno istražena tema, kako povijest masovnog stradanja, tako i različitih oblika otpora koji su Romi pružali u ratu. Sustavna znanstvena istraživanja o otporu u Drugom svjetskom ratu započela su tek početkom 1970-ih, a pritom su se posebno izdvajala istraživanja o sudjelovanju židovskog stanovništva u antifašističkim pokretima otpora. Istraživanja o Romima bilo je (ni)malo, a manjak historiografskog interesa zasigurno se dijelom može objasniti sveprisutnim predrasudama i manjkom solidarnosti prema Romima, što su odlike na koje nisu imuni ni povjesničari.

Važno je u ovom kontekstu spomenuti nedavno objavljenu knjigu Promišljanje otpora Roma kroz povijest: priče o snazi i hrabrosti, koja je pozitivan iskorak jer donosi priče koje se bave preispitivanjem ratne povijesti iz perspektive Roma. S naglaskom na proaktivnost Roma, knjiga prikazuje različite oblike otpora i strategije preživljavanja koje su Romi razvijali u Drugom svjetskom ratu. Kroz više od četrdeset kratkih priča o Romkinjama i Romima iz čitave Europe, svjedočimo i kolektivnom i individualnom otporu, hrabrosti i prkosu, djelima ljubavi i humanosti usred ratova i progona. Knjigu je objavio Europski romski institut za kulturu i umjetnost (ERIAC), a rezultat je međunarodnog znanstveno istraživačkog projekta Re-thinking Roma Resistance koji je trajao između 2019. i 2020. godine. Iz iščitavanja knjige vidljivo je da su se Romi i Romkinje diljem Europe odupirali okupacijskim vlastima, pa tako i na području današnje Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije. U knjizi su prikazani različiti oblici otpora, od organiziranja bjegova iz logora do oružanog otpora i sudjelovanja u partizanskom pokretu u zemljama Jugoslavije. 

Povijesne praznine

Dio istraživanja za knjigu koji se tiče područja bivše Jugoslavije radio je Danijel Vojak, viši znanstveni suradnik na Institutu Ivo Pilar i dugogodišnji istraživač povijesti Roma, posebice romskog stradanja u Drugom svjetskom ratu. Vojak je jedan od autora Priručnika za učitelje i nastavnike Romi u Drugom svjetskom ratu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, 1941.-1945., kao i rada Otpor Roma za vrijeme Drugog svjetskog rata na području okupirane Kraljevine Jugoslavije, 1941. – 1945., te brojnih drugih znanstvenih radova. 

“Na ovom projektu sudjelovalo je desetak znanstvenika iz Europe. Za područje Nezavisne Države Hrvatske, a kasnije i za zemlje bivše Jugoslavije, bio sam pozvan da sudjelujem kao istraživač. O tematici sudjelovanja Roma u antifašističkom pokretu otporu započeo sam se baviti nekoliko godina ranije. Nije mi poznato da se netko od hrvatskih ili drugih povjesničara bavio ovom tematikom. U kontekstu mojih istraživanja povijesti Roma na hrvatskom područjima, napose za vrijeme Drugog svjetskog rata, tema otpora Roma nametnula se po svojoj važnosti za cjelovito razumijevanje ove kompleksne tematike”, govori Vojak za Booksu o knjizi Promišljanje otpora Roma kroz povijest: priče o snazi i hrabrosti.

Priča nam kako je većinu podataka o sudjelovanju Roma u antifašističkom otporu pronašao u hrvatskim arhivima, knjižnicama i muzejima. Zatim je analizirao relevantnu literaturu, unutar koje se samo na marginama spominjalo sudjelovanje Roma u antifašističkom otporu. “Nažalost, ono što sam primijetio kao značajan problem jest izostanak sjećanja samih preživjelih Roma. Tu je hrvatska historiografija, kao i većina europskih historiografija, značajno podbacila, jer je nakon završetka Drugog svjetskog rata romsko genocidno stradanje bilo potisnuto na margine historiografskog interesa. U tom kontekstu nisu bila sustavno zabilježena sjećanja preživjelih Roma. Danas, 76 godina od završetka Drugog svjetskog rata gotovo da i nemamo više preživjelih Roma. Time smo izgubili živu riječ romskih žrtava”, kaže Vojak.

Govori nam i o razlozima zanemarenosti ove teme u europskim historiografijama. “To je bio odraz pasivnog i distanciranog, nedovoljno empatičnog stava europskih društava prema Romima, koji sami nisu imali podršku matične države (i njenih znanstvenih i drugih institucija), niti su imali snažnu intelektualnu jezgru iz koje bi mogla doći inicijativa za sustavno istraživanje. Upravo su romski intelektualci bili ti koji su prvi došli na udar nacističke genocidne politike prema Romima, kao što to pokazuje slučaj s Romima u predratnoj i ratnoj Poljskoj. Zanimljivo je navesti kako se u nekim državama, često se tu spominje primjer Zapadne Njemačke, sve do 1960-ih nije službeno priznavalo da su nacisti vodili genocidnu politiku prema Romima. To će se početi primjetno mijenjati tek 1982. kada je njemački kancelar Helmut Schmidt službeno priznao nacistički genocid nad Romima i Sintima”, objašnjava Vojak.

Sustavna znanstvena istraživanja stradanja Roma u Drugom svjetskom ratu započela su tek 1970- ih. Britanska, njemačka i francuska historiografija su bile među prvima koje su pokazale interes za ovu tematiku. “Prvi ozbiljniji hrvatski historiografski radovi o stradanju Roma objavljeni su tek sredinom 1980-ih od strane dviju povjesničarki: Slavice Hrečkovski i Narcise Lengel – Krizman. No, niti one se nisu sustavno bavile navedenom tematikom. U posljednjih desetak godina primjećuju se pomaci u hrvatskoj historiografiji u proučavanju ove tematike, unutar koje sam i ja osobno sudjelovao sa svojim radovima, knjigama, projektima, javnim predavanjima”, kaže Vojak.

Gdje je (o)stala književnost

Važno je zapitati se kako i koliko službena historiografija utječe na stvaranje književnosti i umjetnički rad, odnosno - kako praznine institucionalne povijesti utječu na praznine književnosti, i obrnuto. Nije rijetkost da, u povijesnim periodima za koje je dostupno malo službenih povijesnih izvora, književnost služi kao povijesna arhiva, o čemu piše Allan H. Pasco u radu Književnost kao povijesna arhiva, u kojem kao primjer razrađuje književne izvore kasnog 18. stoljeća u Francuskoj i njihovo korištenje za povijesna istraživanja. Takvi su izvori bitni i kada se želi širiti povijesni narativ, izmaknuti dalje od izvora koji su često uski, elitni, institucionalni, hijerarhijski. U kontekstu bilježenja povijesti Roma, gdje su historiografski propusti evidentno brojni i golemi, važno je i vrijedno razmotriti sve druge i dodatne izvore, pa tako i književnost.

“Brojni hrvatski književnici su, usputno i djelomično, pisali o Romima. O tome je Franjo Fancev pisao, a među inim spomenuo bih: Andriju Čubranovića, Antuna Mihanovića, Stanka Vraza, Josipa Kozarca, Dragutina Domjanića, Josipa Aurela Crepića, Miroslava Krležu, Tina Ujevića i brojne druge. Ovdje sam namjerno izostavio suvremene hrvatske književnike. No, moram skrenuti pažnju na Ivana Gorana Kovačića koji je uoči samog Drugog svjetskog rata napisao nekoliko značajnih tekstova o Romima, poput onog naslovljenog Posljednji slobodnjaci, objavljenog 1939. u Hrvatskoj reviji. U tom tekstu je Kovačić pretkazao tragičnu sudbinu Roma u Drugom svjetskom ratu. Štoviše, Kovačić je i sam nastojao naučiti romski jezik povezujući se sa tadašnjim istaknutim intelektualcima koji su proučavali romski jezik i kulturu, Rade Uhlikom i Antunom Medvenom”, priča nam Vojak.

Vojak spominje i roman Vranjara, koji je 1949. godine objavila Ivanka Vujčić Laszowski, a u kojem piše o Romima uoči Drugog svjetskog rata. U Vranjari Vujčić Laszowski prikazuje svakodnevne muke Roma, poteškoće nomadskog načina života i izloženosti progonima. Poticaj za pisanje o Romima pronašla je u vlastitom iskustvu. Naime, dok je živjela u Slavoniji, u kućanstvu Vujčić Laszowski kao sluškinja je radila mlada Romkinja, s kojom se zbližila. Nakon što je saznala za smrtna stradanja brojnih Roma uslijed fašističkog progona, Vujčić Laszowski počela je pisati Vranjaru. “Svakako je za područje bivše Jugoslavije potrebno spomenuti poeziju Slobodana Berberskog, koji je bio jedan od istaknutijih srpskih Roma antifašista i književnika. Slično njemu, značajna je ratna poezija istaknutog romskog intelektualca Rajka Đurića iz Srbije”, dodaje Vojak.

Važno je spomenuti i Antologiju pjesama o Jasenovcu, koju je priredio Alija Krasnići, a u kontekstu Drugog svjetskog rata podsjetiti i na stihove romske himne Đelem, đelem koji kažu: “Vi-man sas bari familija / Mudardi la e kali legia”, prevedeno: “Imao sam veliku familiju / Ubila ju je crna legija”. Značajna je i Antologija romske poezije - Kosovo (Kujtum Pačaku, Mehmed Saćip, Alija Krasnići, Bajram Haliti), u kojoj je bol stradanja, ali i (post)ratno siromaštvo evidentno u stihovima pjesme Crna pesma, crna majka: “Majko, gde su mi braća? / Ubili su ih! / A gde je otac, majko? / Nije se vratio! / Ni kućni pas se ne čuje! / Otrovali su ga! / Majko, zapevaj mi pesmu! / Glas mi je promukao, sine moj! / Daj mi malo hleba, majko! / Nemamo ni trunke hleba! / E pa što ćemo jesti večeras, majko mila? / Zagrist ćemo našu bol / I napiti se suzama.”

Međutim, čak i spomenuti pisani književni izvori dolaze s velikim limitima jer je romska kultura većinu povijesti bila tradicionalna oralna kultura, a velikim dijelom oralna i puna simbola ostala je i (do) danas. Primjerice, kako objašnjava romska istraživačica, književnica i prevoditeljica Hedina Tahirović-Sijerčić, romske grupe su od davnina prelazile s jedne lokacije na drugu i ostavljale netekstualne znakove, odnosno tajne putne simbole. Historijski gledano, tajni simboli na putu su, u stvari, prve romske “putujuće novine” koje su proizveli sami Romi kombiniranjem hijeroglifa, slova, predmeta i prirodnih materijala kao što su lišće, perje, određene vrste drveta, metala, tkanine, stakla, kože. “Iako su inspirirali neke antropološke, sociološke i etnološke studije, uloga simbola u romskoj zajednici kao sredstva komuniciranja ili, bolje rečeno, prvog pisanog komuniciranja ostala je neprimijećena u znanstvenim istraživanjima”, zaključuje Tahirović-Sijerčić.

Pitanje je, dakle, kako se bilježi ona povijest koja se manifestirala na načine koje historiografski alati nisu naučili iščitavati jer su dizajnirani u drugom kalupu, i to upravo u kalupu koji je često bio korišten od strane moćnika kojima su Romi pokušavali izmaknuti, proći ispod radara. Kako piše istraživač romskih stradanja na području Srbije Dragoljub Acković, kulturno pamćenje zasnovano na oralnim principima sadrži u sebi primarno kulturu pamćenja čija je tematika svakodnevica borbe za preživljavanje. Nakon Drugog svjetskog rata to je u romskoj kulturi zapravo još vidljivije. “U Drugom svjetskom ratu trajno je oštećena romska kultura, prije svega su razbijene njihove porodične i grupne veze. Kao posljedica tih stradanja, među Romima se razvila kategorija straha od ‘bilježenja u bilo kakve spiskove’, označavanja njihove nacionalnosti, korektnog deklariranja u smislu narodnosti kojoj pripadaju, ali i razvio odnos straha i nepovjerenja prema drugim nacionalnostima u čijem okruženju žive”, piše Acković. 

To je možda najbolje vidljivo u pjesmi Slobodana Berberskog Zapis četvrti (iz zbirke Međje, objavljene u Novom Sadu 1982.): "Svi skrivaju reč svoju/ da ne bi iznebuha došla pogibija / glava da ostane na ramenima / vrat da ostane na ramenima / noge / za beg." Kako, dakle, ostaje zapisan otpor onih koji svoju riječ moraju čuvati u sebi da bi preživjeli?

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.