Dvostruka isključenost iz kanona

Narodna i autorska književnost Roma postala je povijesnom činjenicom tek u 20. stoljeću, podsjeća Rajko Đurić u knjizi Povijest romske književnosti. Romi su stoljećima živjeli izvan povijesti i njihovo upisivanje u pregled povijesti književnosti je otežano. Dok su za većinsko stanovništvo Romi i dalje uglavnom nevidljivi, to posebno pogađa Romkinje koje su se, bez mogućnosti opismenjavanja, a često i uvjetovane romskim sudom, susretale s brojnim problemima vezanim uz participaciju u književnosti. 

U primjeru samouke književnice Bronislawe Ways Papusze (1908. –1987.), koju danas mnogi nazivaju majkom romske poezije, jasno je kako su početkom 20. stoljeća Romkinje spisateljice tretirane. U dvadesetim godinama prošlog stoljeća u Poljskoj, u Papuszinom djetinjstvu, nije postojao sluh za podršku učenju čitanja i pisanja. Usprkos tomu, Papusza je svladala jezik i pisala duge balade, na tragu romske tradicije improviziranog pripovijedanja i jednostavne narodne pjesme. Romski sud osudio je Papuszu zbog tajnog sporazuma s neromima (ponajviše izdavačkim kućama), zbog čega je završila u psihijatrijskoj bolnici i ostatak života provela sama i izolirana. Njezina pjesma Krvave suze, prevedena na više jezika, danas je jedna od najpotresnijih pjesama koje tematiziraju iskustvo Holokausta.

Papuszin primjer pokazuje na koji način romski sud ima moć odrediti sudbine žena koje „krše zakone“. Romani kris (tradicionalni romski sud koji čine članovi poštovanih i moćnih muškaraca Roma) zadužen je za pitanja (ne)čistoće u kulturi ponašanja žena, pri čemu se najčešće zabranjuje emancipacija žene kako bi se očuvala postojeća zajednica. Također, mnogo je socioekonomskih faktora koji uvjetuju nedovoljnu participaciju Romkinja u književnosti. Kao i Romi, i one se i dalje diskriminirane, žive u izdvojenim naseljima s otežanim pristupom obrazovanju i tržištu rada. Osim toga, unutar romske zajednice često se susreću s nasiljem i siromaštvom. Prema rezultatima istraživanja Uključivanje Roma u hrvatsko društvo – žene, mladi i djeca 17% Romkinja je nepismeno, dok je nepismenih žena u općoj populaciji nešto više od 1%.

Na isključenost Romkinja iz društvenog, potom i kulturnog života upozorava dr. Hedina Tahirović-Sijerčić, istaknuta romologinja, književnica i aktivistica: „Ukoliko se odupiru patrijarhalnim stavovima koji su jače zastupljeni u romskoj zajednici, upravo zbog isključenosti, Romkinje su posebno diskriminirane. Sve se podešava prema muškom svijetu. Politizacija kulture i marginalizacija manjinskih društvenih grupa od strane većinskih grupa je dovela do kategorizacije uopšte. Svako dijeljenje na posebne grupe stvara razdjeljivanje kompletnog društva, pri čemu nastaje i razdjeljivanje kulture, jezika i književnosti, odnosno odbacivanje i ignoriranje svega onoga što je drugačije, pa i u slučaju zajednice drugačijih.“

Za razmišljanje o temi posebno je poticajna njezina knjiga Rodni identiteti u književnosti romskih autorica na prostorima bivše Jugoslavije, prva studija na ovim prostorima koja svojom metodologijom nudi smjer za istraživanje romske kulture i tradicije. Knjiga je iznimno vrijedna jer potiče na dijalog o marginaliziranoj temi, i to na pristupačan način koji je razumljiv i akademskoj zajednici i široj javnosti. U fokusu je isključenost žena romskog podrijetla, odnosno, njihova dvostruka isključenost, kako unutar patrijarhalne zajednice, tako i unutar društva u cjelini. Istovremeno, proučavaju se načini na koje žene formiraju svoj identitet otuđenih i isključenih, onih koje su pokorene i ušutkane.

Autorica se, pored postkolonijalnih teorija, feminističke kritike i ginokritike, oslanja i na kulturni materijalizam, odnosno na teoriju male književnosti i teoriju Damira Arsenijevića o poeziji razlike, poeziji koja predstavlja kritički glas u odnosu na dominantnu ideologiju, predstavlja politiku nade i pruža vrstu otpora prema modelu reetnizacije i manipulacije: „Došla sam do zaključka da, u kontekstu Roma i Romkinja, nije u pitanju samo Drugost, već drugost Drugosti. Romkinje u svojoj zajednici, pa čak i muškarci koji su završili visoko obrazovanje, odskaču iz šablone stereotipnog romskog. Oni imaju identitet drugosti Drugog, što dovodi do otuđenja, do isključenja, čak i u svojoj sopstvenoj zajednici.“ Žena u romskoj zajednici svoj rod percipira kao smetnju, prepreku, čak nedostatak koji joj šteti. Kulturne tradicije često se koriste kao načini opravdavanja nadzora i ugnjetavanja žena (poput Romani krisa), upravo zbog toga je, prema riječima dr. Tahirović-Sijerčić, „drugost kreirana od strane tuđeg/drugog naroda podnošljivija od drugosti Drugoga kreiranog u okviru vlastitog naroda“.        

U knjigu uvode autoričini stihovi o strahu, koji shizofreno upućuju na (ne)mogućnost mišljenja, razumijevanja i znanja, kao i nedostatak glasa u kontekstu manjinskog jezika i kulture (Bojim se da mislim, / Bojim se da ne mislim.): „Uvodna pjesma trebala bi pokrenuti romsku, ali i neromsku zajednicu, zajednicu čiju školu pohađam, u čije institucije idem i čiji jezik odlično savladavam i koristim. Mogu li podčinjeni govoriti? Kako kazati, ako nitko ne sluša? U tom kontekstu okrenula sam se prema Spivak koja govori o onima koji nemaju svoj glas. Što govoriti u kontekstu društva u kojemu Romi nemaju svoj glas, svoju reprezentaciju, svoju prezentaciju, nemaju svoje političke pokrete, svoje pozicije u bilo kojim institucijama ili bilo gdje gdje se donose odluke po pitanjima kulture, književnosti i jezika?“

Dr. Tahirović-Sijerčić naglašava kako romska književnost nema svoje korijene u književnim očevima, kako bi se tradicionalno očekivalo, nego u književnim majkama. Na prostoru bivše Jugoslavije romska književnost ima svoju majku u pjesnikinji Gini Ranjičić, koja je bilježila romsku narodnu poeziju na materinjem romskom jeziku još sredinom 19. stoljeća. Međutim, njezine pjesme objavljene su u zborniku Ciganska poezija tek 1963. godine u Stockholmu, što dovoljno svjedoči o nezainteresiranosti i tromosti književnih institucija za uključivanjem manjinske književnosti u opći pregled europske književnosti. 

Osim teorijsko-znanstvenog uvoda, u sadržaj knjige uključene su i pjesme šest autorica: Akile Eminove iz Makedonije, Desanke Ristić-Ranđelović, Maje Familić i Gordane Đurić iz Srbije, Amele Avdić iz Bosne i Hercegovine i Izete Sejdović iz Crne Gore. Može se primijetiti kako je na ovim prostorima dominantna poezija slobodnog stiha u pripovjednom stilu, dok se ponekad uključuje rima: „Pisanje poezije omogućuje izraz i na romskom i na većinskom jeziku. Znači, na jezicima na kojima pokušavamo da dobijemo dvije zajednice – i našu zajednicu i zajednicu većinskih naroda – da bi shvatili taj naš krik života, da bi shvatili šta se s nama u stvari dešava“, govori dr. Tahirović-Sijerčić. 

U zastupljenim pjesmama vidljivo je kako autorice najčešće tematiziraju pitanja vezana uz identitet. Ona su uzrokovana isključivanjem, lutanjem, zbunjenošću, životnom neizvjesnošću, a često se pojavljuju i motivi patrijarhalnog modela u obitelji (dominantni muškarci su otac, djed, muž): „Primjerice, nailazimo na pjesnikinju koja piše u stereotipnom duhu jer ona nije svjesna postojanja stereotipa. Potrebna je edukacija i mlađih i starijih generacija o svojoj kulturi, o tome što su stereotipi i predrasude, koji su postali normalni. Čak ni Romi na njih ne obraćaju pozornost. Oni su postali sastavni dio svakodnevnog života i njihovog svakodnevnog izraza. To nije mimoišlo ni pjesnike ni pjesnikinje“, objašnjava dr. Tahirović-Sijerčić.

Pjesme su navedene na romskom i bosanskom jeziku, što može zainteresirati i romsku i većinsku publiku. Pritom se izdvaja Akila Eminova, autorica koja se na književnoj makedonskoj sceni pojavila s kratkim pričama Amanet (1995.) i novelom Ples duše (2001.). Ona zna romski jezik, ali ga ne koristi u svojim djelima, što je svojevrsni signal isključenosti. Dr. Tahirović-Sijerčić konstatira kako se korištenje jezika većinskog naroda u ovom slučaju ne može promatrati kao namjera za bježanjem od vlastitog identiteta, nego kao namjeran prikaz društva koje svojom moći dominira i podčinjava manjinsku književnost. Poezija razlika i mala književnost uglavnom se izdaju pri nevladinim organizacijama i međunarodnim agencijama koje u svojim programima imaju cilj zaštite manjina i promoviranje ljudskih prava: „Jedini načini da podijelimo jedni drugima knjige i da dalje širimo napisano jest na konferencijama ili privatnim okupljanjima. Ono što smo sami napisali, vrlo često sami i finansiramo, naših knjiga (ili barem velike većine) nema u knjižnicama ili knjižarama. Ostali su samo međusobni, lični kontakti u kojima se dolazi do knjiga. Možemo govoriti, ne samo o migraciji Roma, nego o migraciji kultura, jezika i našeg stvaralaštva, skupljanja literature u migraciji“, ističe dr. Tahirović-Sijerčić.

Kao što je vidljivo iz ove knjige, postoji podloga o književnosti o Romima (pisali su je neromi na većinskom jeziku) koja daje poticaj za razvoj književnosti Roma (pisao ju je autentičan glas romskog podrijetla, može biti pisana na romskom i na većinskom jeziku). Obje bi trebale poslužiti kao izvor za učenje: „Moramo preispitati sve ono što je o nama već rečeno, sve stereotipe i predrasude, maknuti se od generalizacije o našem specifičnom izrazu, o našim ekspresijama, jeziku, o tzv. podijeljenosti naših dijalekata, o sličnostima i razlikama naših kultura“, napominje dr. Tahirović-Sijerčić. Samo se sustavnom edukacijom i uključivanjem romske kulture, jezika i povijesti u obrazovni sistem može osigurati kvalitetna književna kritika i valorizacija književnosti. Napomenut ćemo kako je, između brojnih drugih djela, dr. Tahirović-Sijerčić urednica knjige A Romani Women's Anthology: Spectrum of the Blue Water (2017.) koja se bavi pitanjima Romkinja na području Amerike: „U ovoj knjizi, koja predstavlja književno mjesto susreta Romkinja iz Europe, žene dijele svoje lične priče, govore svojim glasovima kojima doprinose dekolonizaciji znanja o romskom narodu. Radi se o ženama koje nisu Kanađanke po svom rođenju, nego su to Romkinje koje su došle iz različitih dijelova Europe. Sve je isto – diskriminacija je ista, gdje god Romkinja bila.“

No ohrabruje činjenica kako je sve više obrazovanih Romkinja koje u okviru nevladinih organizacija u civilnom društvu potiču na promjene. Nedavno je dr. Hedina Tahirović-Sijerčić uvrštena u knjigu #ŽeneBiH, odnosno u pedeset najuspješnijih žena u povijesti Bosne i Hercegovine. Uz navedeno, poticajna je i činjenica kako se ispisuje historiografija žena romskog podrijetla The Romani Women's Movement – Struggle and Debates in Central and Eastern Europe na koju se predugo čekalo.

Mnoge Romkinje i Romi ne identificiraju se kao Romi i prisiljeni su preuzimati identitet većinskog stanovništva, što zbog srama i pokušaja bijega od vlastitog identiteta, što zbog interesa koji im koliko-toliko omogućuje prilike za pristojan život. Upravo bi književnost mogla ponuditi teren za istraživanje i razumijevanje individualnog, potom i kolektivnog identiteta. Valja istaknuti kako su žene zanemarene u kontekstu književnosti bivše Jugoslavije, potom i u okviru romske književnosti. Potrebno je istraživanje o problemu ženskog romskog identiteta, pri čemu je potrebno uključiti žene, muškarce te obrazovane Rome na raspravu. Podupiranjem stvaralaštva autorica romskog podrijetla doprinosimo prepoznavanju i razumijevanju problema s kojima se susreću, kao i njihovom daljnjem sprječavanju. Uostalom, kvalitetna edukacija može ponuditi smjer za rušenje kulturnih tabua u romskoj zajednici čije su žrtve najčešće žene, djevojke i djevojčice. Kako i dr. Tahirović-Sijerčić ističe, njen glas je njeno pisanje, a pisanje jest nešto što joj nitko ne može oduzeti.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici