Mogao je rimski provalnik, kad promisliš, strpati knjigu u torbu, pa je čitati u sigurnosti vlastitog doma, ali ne – čovjeka je ponijelo, prepustio se i izgubio u zanimljivom štivu.
Sebastijan Pregelj rutinski zaobilazi mnoge zamke koje pripovijesti o odrastanju kriju, primjerice – nepotrebne izljeve patetike, pretjerano moraliziranje i propovijedi.
Na što bi to ličilo kada bi svi jednog dana prestali objavljivati knjiške plažne preporuke? Ličilo bi na smak svijeta, na kraju, možda su upravo te preporuke ona posljednja nit koja od obična čovjeka može načiniti čitatelja, makar i sezonskog.
Jon Fosse čitatelja smješta u kavez, u središte jedne izmučene pripovjedačke duše, okruženi smo njegovim sjećanjima, bolnim ili manje bolnim uspomenama, a bol je u ovom slučaju duboka i neporeciva.
