Blic pitanja: Anđela Zrnić

Anđeli Zrnić, pobjednici V.B.Z.-ova Natječaja za kratku priču za mlade Sve je lako kad si mlad? u kategoriji od 15 do 18 godina, postavili smo nekoliko blic pitanja!

Otkud i kako si dobila inspiraciju za svoju priču Sve je lako kad si mlad?

Što se mene tiče, inspiracija je uvijek svuda! Zapravo je jako čudesan osjećaj pisati priču: ujedno veoma lako i veoma zahtjevno. Samo sjednem i krenem - inspiracija i ideje same dolaze! Uglavnom se usredsredim na naslov - to mi pomaže da ne ,,odlutam” od teme, što mi se zapanjujuće lako događa.

Kako je izgledalo pisanje priče? 

Bilo gdje da sam, šta god da vidim, može biti potencijalni dio moje priče. Naravno, imam hrpu bilježnica i svesaka po kući i torbama pa zapisujem ono što mi je palo na pamet a znam da ću kasnije zaboraviti. Kad imam nekakav ,,skelet” na papiru, onda se bacam na tipkanje. Mogu pisati bilo gdje, a volim to raditi ručno! Za ovu priču mi je trebalo dva-tri dana: bila sam u specijalnom raspoloženju pa sam uz muziku istipkala to što mi je bilo u glavi.

Kako bi je opisala u jednoj rečenici?

U jednoj rečenici? ,,Život je tragedija za koju zapravo želimo da je komedija.”

Tvoja priča balansira između pesimizma i optimizma, potrebe za povlačenjem u sebe i svijesti da to nije dobro činiti. Je li to „između” najbolje karakterizira tebe i tvoje vršnjake, kolege/ice, prijatelje/ice? Čini se da ipak nije „sve lako kad si mlad”? 

„Između" je najlakši način za opisati adolescentno razdoblje. Ivo Andrić nas je u jednom od svojih dijela oslovio sa ,,mali ljudi koji izmišljaju igre koje su često i svirepe”. Ne biste vjerovali kako nehajno pričamo o nespavanju, bolovima, tabletama, umoru, trudu, naporu; kao da nam je najteže na svijetu a ujedno ćemo se tome ludo smijati za koji dan. Za to se hvatamo - smijeh, razbibriga. Zato nas i zovu djecom - sve nam je smiješno.

Rečenica u tvojoj priči kaže: „Želim što više pričati s ljudima, ne želim boraviti kod kuće.” Kako ti je pala odvojenost od kolega i prijatelja za vrijeme pandemije? 

Hm, nisam dugo boravila u izolaciji, ali mi je svakako teško padalo kad mi prijatelji jesu i nisam ih mogla vidjeti. Kad ste pretrpani obavezama toliko da vas nema kod kuće cijeli dan a čak ni vikendom ne možete van zbog učenja i vježbanja klavira, dosadi vam nostalgija sopstvenog doma. Mada, nije pandemija ni toliko loša - bar ne moraš trpjeti daveže iz škole koji ti inače samo duvaju za vratom.

Pišeš li inače ili su ti ovo prvi književni koraci? 

Pišem inače! Ovo mi nije prva nagrada: oduvijek sam imala dara za pretočiti misli na papir. Ali, ovo mi je najveći korak dosad. Nitko mi nikad nije rekao toliko lijepih riječi o mom pisanju bez ikakvog licemjerstva, a to mi najviše znači!

Što ti predstavlja pobjeda na natječaju „Sve je lako kad si mlad?”

Pobjeda na ovom natječaju mi predstavlja ogroman podstrek za dalje! Sada kad znam da se nekome dopada ono što pišem, zašto ne nastaviti još upornije?! 
Možda djeluje blesavo, ali bila sam toliko dirnuta recenzijom i pohvalama koje sam gledala uživo preko livestreama da sam se rasplakala. Ljudi su me pozdravljali preko kamera, a ja sam kao petogodišnjakinja plakala i mahala ka ekranu, govoreći: ,,Bok, tu sam!”.

Stigneš li čitati uz lektiru? Koja ti je omiljena knjiga i zašto?

Zar je lektira jedina knjiga koja se čita u mjesecu? Makar još jedna uz nju! Mislim da našem bibliotekaru padne mrak na oči kad nas vidi kako kolektivno dolazimo i vraćamo oko pet knjiga, i još pitamo za nove! 
Pročitala sam brdo knjiga, ali jedna koja mi definitivno nikad neće dosaditi je Bijeli Očnjak Jacka Londona. Veoma sam radoznala, a jedan od mojih glavnih ciljeva je shvatiti kako druga osoba razmišlja. London to savršeno radi, i to kroz um životinje! Dovoljno prosto das svi shvate, ali isto toliko opširno da pokrene čitav niz intrigirajućih pitanja i tema. Fascinantno, zar ne?

Obrazloženje žirija za Anđelinu priču glasi: "U kategoriji priča mladih od 15 do 18 godina prvo mjesto osvojila je priča Sve je lako kad si mlad Anđele Zrnić, petnaestogodišnje učenice iz Banja Luke. Anđela je u ovoj priči pokazala izuzetnu pripovjedačku zrelosti i napisala pravu kratku umjetničku priču. Glavne su teme ove priče svakodnevna užurbanost i trka s vremenom („A vrijeme je tako klizavo, izmili ti iz dosega gotovo neprimjetno. Kao da hvataš pero – uvijek ga vidiš, ali ti je vječno van domašaja. Mit Tantala, igra vremena...”) te samoća i usamljenost kao suprotnost toj našoj vječnoj strci u kojoj nas rijetki istinski doživljavaju. Nije li lakše prepustiti se vrtlogu života i raznih obaveza, da te nose, nego zaglaviti u svojom mislima i propitivanjima, pita se protagonistica priče. Osim prikazane zrelosti u promišljanjima o životu i pristupu temi, ova priča odlikuje se originalnim pripovjednim postupcima: pripovijedanje ne slijedi fabularnu liniju, već tijek misli protagonistice. Određeni motivi i asocijacije vraćaju je u mislima na već prije doživljene trenutke, kao šalica čaja koju pije s obitelji u automobilu i na kojoj grije ruke. Jezični izraz u ovoj priči nije opterećen pretjeranim epitetima, metaforama i velikim mislima, već je korišten zrelo, promišljeno i s mjerom. Sigurni smo da pred našom pobjednicom stoji spisateljska budućnost – samo ako se za nju odluči."