Pobjednici i svi ostali

Empedokla mi!", začuo se Anin kliktaj, "Te-portalčanski žiri dodijelio nagradu Zoranu Malkoču!"

"Ti, pa to je famozno!", Draguljče će.

"Kolosalno!", nadoveza se i Mateja.

"Neka netko stavi bocu-dvije vrsna pjenušca na led", priklopi Nadstojnik Luka, "Pa ovo je uistinu frapantan zaokret u promišljanju žirija, prvo Črna mati zemla, a sad i Roki Raketa na tronu!"

Redar Damjan prisjetio se davnašnjeg Malkočeva posjeta kombinatu: "Iskoristih priliku, te ga kao već iskusna literata priupitah za savjet…"

"No, i što ti je rekao?", ljubopitljivo će Martina.

"Ovako mi reče: 'Baja, previše si u grču, bajice, samo opusti ruku i boli te kuki', nažalost u meni je i dan-danas preveć od te mišovske prirode."

"Ermh… mišje valjda?", ne izdrža Draguljče.

Damjan: "Ne, baš kako i rekoh – mišovske. Kalkulant sam, što ću, ali pustimo to, prošle godine urednički je slavio Urednik svih urednika, a ove je, boga mi, uslijedio povratak Romana Simića, nije li to famozno?"

Mateja: "Ti, pa to je kolosalno! Vratio se u velikom stilu."

Dr. Draguljče: "Lokalpatriotski dometnut ću još i ovo – Slavonijo, rodilo ti žito! Literarne junakinje i junaci iz ravnice: Ivana Šojat-Kuči, Stanko Andrić, Zoran Malkoč – lajkam, lajkam, lajkam. Dođe mi da zapucketam kandžijom po zraku!"

Ana: (otvarajući bocu pjenušca) "Ijuu… brzo, amo čaše!"

Dr. Draguljče: "Sad još kad i VBZ-ovu nagradu osvoji netko iz Slavonije, ali to ne možemo znati, još uvijek su svi zakračunati pod šiframa."

Luka: "Istina, čak ni žiri ne zna tko su autori, a šifre, same po sebi, malo toga otkrivaju. Ti, pa to je pravi triler tamo. Koliko su samo ovi u pošti zaradili, na poštarinama, znam lika koji zna lika koji je platio blizu 100 eura poštarine. Golem rukopis poslao."

Martina: (srčući pjenušac) "Strašššno…"

***

Igrom slučaja, tri kata niže, T.U.Lj.A.N.I. - Booksin ekspertni tim također se bavi nagradama.

Odgovor čitateljici iz Kukljice na otoku Ugljanu:

Draga Marija-Elena,

Vrlo rado bi se složili s tobom, ali kao profesionalci nismo u mogućnosti nahitavati se širokogrudnošću. Ti slobodno možeš. Na nama je, pak, izreći surove istine. Književnost, draga naivna djevojko, nisu Olimpijske igre gdje se osim zlatom možeš okititi i srebrom i broncom. Niti jedna od velikih literarnih nagrada ne dijeli se na troje i štogod ti mislila – tako je najbolje. Znači, jedno je Kočićevo pero, jedna roza tipkovnica Tportala, jedan Booker, jedan književni Nobel. Pobjedniku sve, a ostalima šipak.

Na taj način literati se čeliče. Krčkajući se u patnji oni oštre svoja pera pripremajući se za nove bitke, osmišljavaju nova natjecanja i nagrade snubeći Muze za kapljicu nadahnuća.

No što se događa s pobjednicima, pitaš se sigurno, pa svašta se događa. Neki zahrču na lovorikama, drugi se bace u razne sumnjive biznise, treći se pak odaju igrama na sreću i slično. Ima, dakako, i onih koji se vrate u igru, ali kad sve zbrojiš i oduzmeš – u književnosti je, čini se, bolje izgubiti nego dobiti, jer onaj što gubi, on želi dobiti i na tom doratu bjesomučno će jahati. Ovaj koji je već dobio nema mučenik više za čim juriti. Čak i ako juri – ne daje sve od sebe.

Eto, nadam se da smo to sad razbistrili kak spada. Lijepo je i dirljivo od tebe što želiš uvođenje drugog i trećeg mjesta u književnim nadmetanjima, ali to naprosto nije pametno. Pobjednik mora uzeti sve, jer ako ne uzme sve – s pravom će se pitati: k jarcu, pa kakav sam ja to pobjednik, pedesetpostotni!?

Srdačan pozdrav iz Martićeve 14d!

F.B., 30. listopada, Zagreb
foto: Tsahi Levent-Levi