Sve je lako kad si mlad

Priča Anđele Zrnić, koja je na Natječaju za kratku priču za mlade V.B.Z.-a Sve je lako kad si mlad? osvojila prvo mjesto u kategoriji priča mladih do 15 do 18 godina. Obrazloženje žirija pročitajte na linku.                   

                                        Još jedno sivo oktobarsko jutro.          

Sedam i deset, a moja porodica i ja već smo na cesti, u autu, grijemo šake držeći vrele šolje čaja. Vidim naše disanje u bjeličastoj izmaglici – toliko je hladno. Zurim u ulični šaht i promatram paru koja se lagano diže u svitanje. Svojski se trudim da ne slušam priču o tome kako kasnimo... kako vječito negdje kasnimo. Ovo je vjerovatno dan kad sam shvatila da mi to zaista više nije važno. Godinama mi to predstavlja neku vrstu strepnje: trka s vremenom, stići, ne zakasniti...

A vrijeme je tako klizavo, izmili ti iz domašaja gotovo neprimjetno.

 Kao da hvataš pero – uvijek ga vidiš, ali ti je vječno van dohvata. Mit Tantala, igra vremena...

Bez prestanka.

 Možda ćemo stvarno zakasniti.

Ali opet, nikog nije briga. Nikoga neće biti briga. Kad zakasniš u školu, djeca iz razreda ni ne primijete da te nema. Koliko puta nisam bila u školi i nitko osim pokojeg nastavnika nije ni primijetio da nisam tu?

Čak i kad se vratiš u školu nakon što si bio bolestan, nitko te neće pitati kako si. Gotovo da mi je žao, ali prosto se navikneš da je to jednostavno tako.

                       Uhvatim samu sebe kako bolesna kod kuće očekujem da mi netko iz razreda pošalje poruku, pita me kako sam, pošalje ono što su danas radili…

Nitko.

Ni slova.

Da, ovo je dio kad se ne trebam osjećati loše jer znam da nitko ni ne razmišlja o meni. Ali zašto sam onda tako tužna zbog toga?

Ionako nije važno, jer imam svoju porodicu kraj sebe.

Samoća. Udara te po glavi, i od nje ti se samo vrišti. Zbog nje se prisjećam kad je nekad davno deset sati bilo kasno u noći i zašto više nije, želim što više da pričam s ljudima, ne želim da boravim kod kuće…

Ne želim kući.

Želim što dalje, tamo gdje se zaokupljam nečim drugim i ne moram da budem prepuštena na milost i nemilost svog mozga.

Zašto sažalijevati samu sebe u sopstvenim mislima kad mogu da uradim mnoštvo drugih, korisnijih stvari?

 Da učim, vježbam, treniram, bilo što što nema veze s onim što se dešava u mojoj glavi!

                     Miješam drobljeni keks u šolji, sa žaljenjem se podsjećajući da sam vjerovatno trebala pitati ostale žele li i oni da i njima stavim malo.

 Ispada da sam bezosjećajna, da se ne interesujem za druge. To sigurno nisam ja.

 Sada mi je tako žao zbog toga…

I tko zna što sam sve još zaboravila da ponesem... 

Previše očekujem od sebe.

Naravno da ćemo kasnije krenuti kad sam ostala budna do dva vježbajući hemiju.

Jedva držim oči otvorene. Tako bih voljela da ovaj test u pola osam prođe kako treba!

                      Prilazimo školi: izgleda da su svi već ušli. Želim da uvjerim samu sebe da je to zbog toga jer je vani hladno, a ne zato što je nastavnik vjerovatno započeo s časom.

Pa, što god da je mama rekla, sestra će mi prepričati na malom odmoru. Tako je lako zadubiti se u sopstvene misli i pretvarati se da svijet oko tebe ne postoji, ali je uglavnom to fatalno činiti.

Ja to činim u krajnjoj nuždi.

Ponekad mi stvarno padne na pamet da je dobro održati misli u nekom redu jer te čeka ostatak dana.

 Da, previše je rano da bih se suprotstavljala nekim apsurdnim zahtjevima kao što su na primjer, da „se bolje organizujem“ , ili da „idem na spavanje ranije“.

Recimo samo da ti je za organizaciju potrebno znatno više vremena kad si mlad.

Sestra i ja ljubimo mamu i izlazimo iz auta, žurimo k ulazu u školu.

Bacam posljednji pogled na tek izlazeće sunce i cijenim sve boje ruža i meda koje se razlijevaju po oblacima.

Tako je lijepo.  

Valjda je ovo to za šta ljudi kažu da se vrijedi živjeti. Tako su dragocjeni trenutci sreće, male stvari, kapi vode u pustinji…

Zar  će mi u strepnji proći svako jutro? Zar ću u mladosti zavoljeti samo samoću?

Ali, stvarno, ko se u sedam ujutro tušira vrelom vodom?!

Anđela Zrnić