'Umjetnik, pjesnik, slobodan je glas svake kulture.'

Booksina Revija malih književnosti u 2020. godini posvećena je književnosti Polarnog kruga. U sklopu Revije objavit ćemo Antologiju književnosti Polarnog kruga i tim smo povodom razgovarali sa Synnøve Persen, saamskom pjesnikinjom i umjetnicom čije smo pjesme objavili u Antologiji. Razgovor je vodila Miljenka Buljević.

U Antologiji smo preveli nekoliko vaših pjesama kojima je u fokusu priroda. Koja je uloga prirode u vašoj poeziji i umjetnosti?

Živim usred veličanstvenog arktičkog krajolika koji me okružuje 24 sata dnevno i utječe na sve što radim. Razdoblje mraka kad se svjetlo nazire tek nekoliko sati dnevno, ushićeno ljeto sa svjetlošću koja vam probija tijelo, jesen s intenzivnom žutom, proljeće kad se svjetlost vraća, snijeg se topi i krajolik ponovno postaje blistavo zelen. Priroda je opipljiva i prisutna.

Imajući na umu duboku ukorijenjenost vaše poezije u pejzažu, koliko je ona ukorijenjena u književnu tradiciju Saamija i tko su vaši pjesnički preci?

Odrasla sam u malom selu na sjeveru Norveške gdje je sjeverni saamski bio glavni jezik i to je utjecalo na moj način razmišljanja i odnos prema svijetu oko mene. To je ujedno bilo i najgore vrijeme norvegizacije Saamija koji žive u Norveškoj. U školi nisam učila ništa o svojoj kulturi niti materinskom jeziku, tako da sam već bila odrasla kad sam kao studentica umjetnosti došla u Oslo. Zahvatili su me politički pokreti 1970-ih koji su se zbivali i među mladima i studentima Saamijima koji su u to vrijeme živjeli u Oslu.

No, zapravo me susret s pjesnikom, glazbenikom i likovnim umjetnikom Nilsom-Aslakom Valkeapääom 1978. godine okrenuo prema poeziji i potaknuo na pisanje na materinskom jeziku. On je postao moj najbliži vodič i mentor. Bio je duh koji me vodio i još se uvijek držim njegovih smjernica.

Pišete na materinskom jeziku. Što to za vas znači u estetskom smislu, a što u političkom?

Saamski jezik najprikladniji je kad pišem poeziju, pronalazim sve riječi koje trebam. Nisam znala da u meni čuči pjesnikinja prije nego sam se 1970-ih vratila jeziku Saamija; rastvorio se pjesnički svemir, a u isto vrijeme bio je to i politički bunt, budući da sam nekoliko desetljeća morala potiskivati izvorni jezik. Saami je gramatički veoma bogat jezik, bogat je riječima i kao pjesnik imate gotovo beskrajne mogućnosti.

Poznati ste po svom aktivističkom djelovanju kroz umjetnost. Recite nam nešto o motivaciji koja stoji iza toga. Može li umjetnost biti oružje?

Umjetnost je izvrsno oružje. Umjetnik, pjesnik, slobodan je glas svake kulture i može slobodno koristiti umjetnički jezik kako bi izrazio složene probleme. Saamski umjetnici i pjesnici koji žive u nordijskim zemljama koriste svoj glas pod tim okriljem. Umjetnost može potlačene učiniti vidljivima.

Pitanje prirode dovedeno je u fokus klimatskim promjenama i intenzivnim iskorištavanjem prirode, posebice u Polarnom krugu. Proteže li se vaš aktivizam na prirodu?

Ako ne brinemo za naš planet, ne preostaje nam ništa; stoga, da, zabrinuta sam za našu prirodu, a posebno za ranjivi Arktik. Već svjedočimo dramatičnim promjenama. Tolike vrste industrija čekaju dozvolu da uzmu ostatak naše prirode – rudarske tvrtke, industrija prerade ribe, proizvođači vjetrenjača – da zagade naše fjordove, da bace mrežu na stvorenja na dnu mora, da podignu vjetrenjače na našim svetim planinama, da poremete slobodu prirode i sobova koji lutaju. Tako da – da, koristim svoje umjetničke projekte kako bih se oduprla ovom opasnom kockanju s našom budućnošću.

Jesu li se percepcija i stvarni život Saami zajednice mijenjali tijekom vašeg života i kako?

Ponekad pomislim da sam živjela u različitim svjetovima, od djetinjstva u Saami selu 1950-ih do danas. Prvih deset godina života proživjela sam bez struje, u kućanstvu u kojem se sve radilo na starinski način, uz stado krava, ovaca i jednog konja. Nikad nisam živjela nomadskim životom i imala sobove, što mnogi vjeruju o Saamijima. Tek deset posto Saamija ih uzgaja. Većina stanovnika mog rodnog sela bavila se kombinacijom poljodjelstva, ribolova i lova i svega što je priroda davala. Moja zajednica iz djetinjstva živjela je gotovo bez novca, što je bio rezultat obnove nakon Drugog svjetskog rata, ali i dalje smo imali sve, svakodnevicu prisnu s prirodom, hranu i odjeću (ne previše, no dovoljno) i snove i vjeru u budućnost.

Pripadam prvoj generaciji Saamija koji su stekli cjelovito obrazovanje jer sva bi djeca koja žive u Norveškoj trebala imati iste uvjete i iste mogućnosti. To je mojoj i kasnijim generacijama Saamija pružilo mogućnosti koje generacija mojih roditelja nije imala.

Danas živim svoj život kao likovna umjetnica i pjesnikinja u selu u kojem sam rođena i odrasla. Imala sam mogućnost odabrati život umjetnice i na tome sam veoma zahvalna.

Možete li nam reći nešto o vašem projektu "Saami zastava" koji je predstavljen na izložbi Documenta 14?

Bila sam još studentica Nacionalne akademije likovnih umjetnosti u Oslu 1977. godine kad me obuzela ideja o Saami zastavi. Napravila sam nekoliko primjeraka vrlo jednostavne skice za sitotisak, u tri boje - crvenoj, žutoj i plavoj - glavnim bojama tradicionalne Saami odjeće iz mog područja. Skica je bila namijenjena samo mojim najbližim poznanicima. Sašila sam i pravu zastavu za demonstraciju u Oslu 1. svibnja 1978. Moja glavna poruka bila je sloboda. Neki novinar prenio je to u novinama mog matičnog okruga, daleko od studentskog života u Oslu. Nikad nisam očekivala toliko mržnje za izrađenu skicu zastave.

Zastava je bila sašivena i korištena kao simbol Saamija u demonstracijama protiv izgradnje brane na rijeci Alta-Kautokeino 1979.-1980.

Nekoliko godina kasnije, Vijeće Saamija organiziralo je natjecanje s temom Saami zastave. Nisam sudjelovala, a moj raniji prijedlog već se nekoliko godina bio koristio kao Saami zastava. Tako je 1986. godine Vijeće izabralo pobjednika.

Stara zastava bila je zaboravljena do 2016. godine, kada je Ured za suvremenu umjetnost Norveške doveo mene i moju priču o zastavi na izložbu Documenta 14. Zajedno s nekim novim slikama u iste tri boje kao i na staroj zastavi, i ona sašivena zastava i ona izrađena sitotiskom postavljene su u Nacionalnom muzeju suvremene umjetnosti u Ateni u Grčkoj pod naslovom "Tko se boji?", aludirajući na američkog slikara apstraktnog ekspresionizma Barnetta Newmana i njegovu golemu sliku koja oduzima dah "Tko se boji crvene, žute i plave?", koju sam vidjela u amsterdamskom Stedelijk muzeju 2014. godine.

Synnøve Persen (1950.) rođena je u regiji Finnmark. Diplomirala je na Umjetničkoj akademiji u Oslu i postala centralna figura saamske umjetnosti i kulture. Debitirala je zbirkom poezije Alit Lottit Girdilit (Blue Birds Fly, 1981.), a druga zbirka Biekkakeahtes Bálggis (Windless Path, 1992.) nominirana je za najprestižniju nordijsku književnu nagradu koju dodjeljuje Nordijsko vijeće. Nakon njih objavila je još četiri zbirke poezije Ábiid Eadni (The Ocean's Mother, 1994.), Meahci Šuvas Bohciidit Ságat (Tales Spring up from Nature's Rush, 2005.) za koju je ponovno nominirana za nordijsku književnu nagradu te Arktisk Lys (Artic Light, 2007.) i Ruoná Rieggá Vuol Váccašit/Under Grønn Ring Vandre (Under Green Ring Wandering, 2017.). Objavila je i biografiju saamijskog umjetnika Jon Ole Andersen Muora ii galgga sojahit eambbo go gierdá koju je napisala s Bente Geving. Synnøve je od studentskih dana bila uključena u političko-umjetnički pokret ČSV za prava Saami naroda, sudjelovala je u štrajku glađu 1979. te je kao svoj studentski rad 1977. godine napravila prvu neslužbenu zastavu Saami naroda. Cijeli život posvetila je borbi za saamijsku umjetnost i prepoznatost kako u norveškom tako i u međunarodnom kontekstu. Etablirana je vizualna umjetnica koja izlaže po cijelom svijetu, a rad Sámi Flag Project započet 1977. bio je uvršten u izložbu Documenta 14 2017. godine.

Naslovna fotografija: Orland; Wikimedia Commons.