Super Indijanci

Poglavica Danny nadživio je mog tatu i pape, premijere, državnike. On je kvarnjak stare škole. I kad god ode pregovarati o zemljišnim zahtjevima “svog naroda“, nikoga ne vodi sa sobom. Kaže da ide sâm zato da “korisnicima zemljišta” uštedi novac, ali priča se da ima ženske u Ottavi. Bori se za zemljišna prava zadnje dvadeset dvije godine, sam samcat. I svaki put kad federalne vlasti dođu na korak do potpisivanja, on se povuče i kaže: “Ne! Krivotvoreni papir bijelog čovjeka povreda je naših stečenih prava. To je to – ne mogu izdati svoj narod!” I onda pleme mora opet sve ispočetka.

Imamo jednog starješinu koji sjedi u plemenskom uredu, Percy. On dolazi ranom zorom po besplatnu kavu i nosi sa sobom listu obećanja koje je poglavica Danny ljudima davao svih ovih godina. Pa pita: “Gdje je omladinski centar kojeg nam je naš tobožnji poglavica obećao? Gdje je dom umirovljenika? Gdje su radna mjesta?” Jednom je zaurlao: “Poglavica Danny je pravi pregovarač, nema šta. Jako dobar u svom poslu. Jednom kad se riješe svi zemljišni sporovi, ispregovarao je samome sebi da ostane bez posla. On to ne želi. Voli on lagodan život. Drago mu je skoknuti svakog utorka avionom do Ottawe, men’ se čini.”

Poglavica Danny uvijek dolazi u ured sa stražnje strane, a i izlazi na stražnja vrata. Recepcionerka Clora ima šifre za njega. Vidim je kako tipka SMS poruke kad god poglavica Danny uparkirava svoj kamionet. Ako je Percy tamo, poglavica Danny samo produži.

I kad pravo razmislim, čini se kao da se pleme stalno vuče po sudovima. Otkud nam samo toliki novci za sudske troškove i odvjetnike. Vidio sam tu hrpu računa. I stalno raste. Eto, sad poglavica Danny traži hidroelektričnu branu na rijeci Slave.

Na to su svi skočili: “Ne! Imamo pelikane! Imamo pješčarske ždralove. Imamo velike ždralove i arktičku jegulju. To je jako osjetljiv ekosistem. Ne treba nama brana.”

Ali poglavica Danny potiče iz jako velike familije. Čim novinar ili tko drugi namiriše njegove sumnjive planove, dovoljno je da samo podigne slušalicu i pojavit će se njegovih osamdesetak rođaka, tako da na kraju uvijek odnese pobjedu. To je nisko. I tako, neki ga štuju, drugi ga mrze, ali u konačnici on je poput buldoga: jebeno je neustrašiv. Ne zaboravite da si je sam dodijelio portfelj naziva “Kultura i zaštita zemljišta i okoliša”. On je taj koji odlučuje tko su budući “korisnici” zemljišta i ako mu se zamjeriš, ispadaš iz igre.

Pretražujući plemensku arhivu, učini ti se da je poglavica Danny tu oduvijek, u onom svom prslučiću od losove kože i crnim trapericama, u bijelim čarapicama i crnim tenisicama. To zovu indijanskim smokingom. I – Opa! – na remenu nosi nožić, kao da samo što nije krenuo prebrati svoje klopke.

Kad odlazi na te svoje sastanke u Ottawu, dodatno se domorodački oboruža crnom kožnom jaknom, gumenim mokasinkama prekrije šuze koje je kupio u Arizoni jer te naravno nisu u našem stilu, obuče bijelu košuljicu koju je dotad oprao stotinu puta, vjerojatno iz jeftine robne kuće, a na ruku stavi krasan tirkizni sat. Znači, čovjek nosi fudbalerku. Zakon! Kroz kosu i zaliske mu praktički zviždi vjetar dok paradira uokolo. A vozi kamionet, neko super skockano čudo koje je jako glasno. Kruži naokolo s duplim auspuhom i praši indijansku folk glazbu, mili bože. Na anteni mu vijore dva repa od kojota i – pazi sad – s jedne strane kamioneta ima naljepnicu POKVAREN DO SRŽI, a s druge ŠVALER.

Svi si mislimo: “Daj se više skuliraj, jebote!” svaki put kad ga sretnemo.

Sigurno ga prepoznajete ili poznajete taj tip ljudi: tradicionalne, ali premazane svim mastima?

A ja? Ja sam Dene Cho, sanjar iz plemena Tlicho. Tu sam rođen. Moj pokojni otac bio je gradonačelnik, a sad je to moja mama. Kod Fort Simmera najviše volim što je tako malen da svatko može doći do izražaja. Danas zbilja tako mislim. Prošla mi je godina bila teška. Nisam znao što bih sa sobom nakon što su svi ostali otišli na koledž ili fakultet, za poslom, karijerom ili ljubavima. Znao sam se buditi i moliti da se dan premota unaprijed da opet mogu na spavanje. Mama mi je pronašla posao preko ljeta, da u plemenskom uredu skeniram pet tisuća fotografija iz rimokatoličke biskupije, koja nam ih je konačno poslala iz Yellowknifea. Digitaliziram ih i unosim podate koji su napisani rukom na poleđini. Nešto nevjerojatno. Vidi se da su te obitelji nekoć bili ponosne. Osjetim to dostojanstvo i snagu i sreću na portretima naših predaka. Nalazim dokaze da smo pomagali jedni drugima, mada toga danas više nema ni u tragovima. Nekad se ovdje obrađivala zemlja; svi portreti prikazuju obitelji na okupu, na poljima. Svi su imali pse. Svi su djelovali silno snažno.

Eto tako ja organiziram arhivu i plemensku knjižnicu i dižem skenirane slike na Facebook i na našu gradsku web stranicu. Svaka objava dobije dvjesto lajkova u prvome satu i podijeli se barem šezdeset tri puta svakoga dana. Ima tu slika krštenja, vjenčanja, posjeta premijera i Pape. Pomažem i nositi stolove koje plemenski ured iznajmljuje za plesnjake i sastanke. To mi nije stajalo u opisu posla, ali tako malo izađem na zrak i smijem provozati plemenski kamionet. Meni su takve sitnice neobično važne.

Siguran sam da se neki od vas sad pitaju kako sin gradonačelnice ovdje radi kao Tłı̨chǫ Indijanac, dok su poglavica i članstvo iz plemena Bush Cree. Ali istina je da se više novca zaradi gaseći požare ili berući smrčke pa se time bavi većina članova. Pametno. Imam ja svoje razloge zašto sam ovdje: s pristupom arhivama i računalima, na printerima koje koristimo za karte i znakove ja mogu isprintati omiljene mi umjetničke radove: recimo Stevena Paula Judda, koji je autor Hulka s pletenicama, ili Ratove zvijezda Ryana Singera na Navaho jeziku. Isprintao sam ih u ogromnoj veličini za moj ured. Uz to, pokušavam pronaći još slika tate iz vremena kada je bio gradonačelnik osamdesetih. Do sada sam našao dvije. Ljudi kažu da hodam i da se držim baš poput njega. Neka...

Ne mogu si pomoći, puno razmišljam o tome kako bi ovom plemenu moglo biti bolje. Imaju odjele za javne programe, javne službe i korporativne službe. Svakim od njih upravljaju ljudi koji vise na Facebooku i po čitave dane planiraju svoj sljedeći godišnji odmor. Nikad nema novaca za jezične seminare ili kulturne kampove, ali se uvijek ima za konferencije na Havajima, teambuilding u Vegasu ili sportske turnire. Brine me taj pristup da se bavimo tombolama i band-aid svirkama dok nam naš jezik i način života polagano umiru.

Budući da poglavice Dannyja nikad nema, on ponekad i zaboravi da je organizirao sve te važne stvari, kužite, i da ih moramo nekako izgurati. Kao kad je bio protest Idle No More. Na sam dan protesta, on je rekao: “Štima! Zatvaramo centar grada za promet”, na što su svi ostali Indijanci u gradu poludjeli, u stilu: “OK, ali ja moram djecu odvesti u vrtić. Probit ću te vaše barikade.” Na to su neki krenuli s forama poput: “Hmmm, ja moram provjeriti ima li pošte. Odoh po poštu. Baš da vidim tko će me spriječiti da odem po poštu.” Drugi su govorili: ”Da, moram do dućana”, ”Moram po grickalice“, ”Moram po nešto za dijabetes“, ”Moram škicnuti vladine službenike jer ih se dvoje friško razvelo”, ”Moram…” Poglavica Danny se naljutio i rekao: "Ne! Moramo se držati skupa!“ Ali, eto, u ovom našem gradu ima prilično nezgodnih Indijanaca, koji kažu: „Odoh po dijete. Mogli ste dići barikadu negdje dalje. U čitavoj zajednici imamo samo jednu brzu cestu i baš ste nju blokirali?"

“Je. Blokirali smo je”, na to će poglavica Danny, ”A blokirali smo je radi vas.“

”Svejedno“, odgovorio mu je Iron Steve. “Ja prolazim – taj čas.“ I je, a onda su se provezli i svi ostali, trubeći, tako da je ta stvar propala. Ja sam, eto, stajao sa strane s nekolicinom suradnika poglavice Dannyja, s transparentima u rukama na kojima je pisalo VIŠE NEĆEMO GLEDATI SKRŠTENIH RUKU; VODA JE ŽIVOT; i UZIMI MI PRAVA I DOBIT ĆEŠ ŠAKU U GLAVU! Čitavo to vrijeme sam si mislio: Kako je ovo glupo. Ovo je najjadnije od svega. Ovaj grad je baš jadan.

”Jebemu sve“, rekao je na to poglavica Danny. “Mi smo koloniziran narod. Svi natrag na posao!“

Kako bilo da bilo, imam jednu priču za vas, a radi se o događaju koji se prije nekoliko dana zbio u našoj zajednici. Vidite, poglavici Dannyju bilo je preko glave Kanadske kraljevske konjičke policije (KKKP) i gradskog dobrovoljnog vatrogasnog društva. Ne znam točno zašto, ali izgleda da je imalo veze sa zoniranjem i njegovom brvnarom. Poglavica Danny ima imanje tako ogromno, da njegova kuća izgleda kao utvrđeni dvorac od balvana. Kažu da se vidi iz aviona dok se približavate aerodromu. I stalno kupuje još zemlje. Navodno ima svjetla sa senzorima koji detektiraju pokret i kapiju na svom posjedu. Ima solarne ploče na krovu, vodoskok, čak i garažu punu fliper-automata iz starog Rayovog salona koji su popravljeni o trošku plemena, ali su iznenada nestali kad je Rayov salon propao (tj. kad su našli drogu). Naš nekadašnji socijalni radnik za mlade sada je glavni trgovac drogom u gradu, što je stvarno žalosno. Nema veze.

”Poglavica je valjda prefin da bi živio u gradu.“ Jednom sam čuo da je netko to rekao. Možda čak ja. 'Ko zna? Ovaj grad voli havajsku kupelj. Za slučaj da ne znate što je to, to vam je ono kad ste presiromašni da odete na Havaje pa sjednete u kupaonicu s frendovima, upalite tuš i okrenete ga na najvruće, ali ne palite ventilator, tako da se kupaonica zagrije, a postotak vlage raste i vi samo sjedite i dijelite joint i smijete se i znojite, kosa vam se lijepi dok udišete miris zubne paste i šampona i baš vam je dobro. Da, kaže se da istina uvijek izađe na vidjelo ako se zateknete u divljini ili na odvikavanju ili u havajskoj kupelji s rodbinom.

Dakle, na ovom zadnjem sastanku s KKKP i dobrovoljnom vatrogasnom postrojbom – i usput budi rečeno da je to bio sastanak na kojem smo im trebali odati počast – poglavica Danny je rekao: ”U redu, na Dan Kanade, evo kako ćemo – organizirat ćemo veliko natezanje konopca. Može? I s naše strane dovest ćemo Plemensko vijeće, svih nas dvadeset i šestoro, i sredit ćemo tu vašu bezveznu bljedoliku policijsku gardu i te vaše bezvezne bljedolike dobrovoljne vatrogasce, okej? Pokazat ćemo vam da je ovo teritorij iz Ugovora 8 – koji vam ne ustupamo i ne predajemo, okej? Potpisano 1899. godine – okej? Suverenitet, braćo! Besplatno ćemo vratiti vas bljedolike avionom natrag u Englesku – čujete šta vam kažem? A u međuvremenu, letjet ćete u onu veliku lokvu blata i bit će vam jasno tko je ovdje šef. Okej!“

Jesam li već spomenuo da voli govoriti poput Scarfacea kad ga krene? Kako. God!

Mi, zaposlenici ureda Fort Simmer, pogledavali smo se ispod oka. Telepatski smo si slali SMS poruke: ”A majku mu. Ajme sad nema nazad! Šta ćemo sad?”

A poglavica je nastavio dalje: ”Dovest ćemo jednu od mojih najdražih korisnica, Sheri Blaze, da vatrogasnim crijevom polije borilište. Bit će u toj rupi šljunka i gline i blata, vjerojatno će se dolje naći i nekoliko ukradenih bicikala, a vi, dečki, letite u rupu, okej? " Preokrenuo je stol – u stilu kečera – prije nego što je izjurio van. Sjeo je u svoj kamionet, razgulio s kolnog prilaza i odjurio iz grada s ona dva repa koja su lepršala na vjetru zajedno s njegovom fudbalerkom, odvrnuvši Tribe Called Red sve do kuće da poslije tamo proba srušiti moj rekord u video igrici Galaga, sto posto. Jadno.

Rekoh: ”Toliko o pomirenju.“

Policajci su pogledali dobrovoljne vatrogasce, koji su im uzvratili pogled i svi su počeli pljeskati rukama i smješkati se. “Ovo će biti fenomenalno. Važi!'

Vidio sam ih kako pokušavaju ne smijati se na poglavičin račun, ali izazvani su i meni je pritom bilo neugodno što je poglavica Danny izvrijeđao ljude koji riskiraju svoje živote za nas. Nakon toga ljudi su se nabrusili. Žene, muževi i djeca svih u muriji i dobrovoljnim vatrogascima navijali su: ”Pokažite im sad. Pokažite im s kim imaju posla.“

Postalo je osobno. Za svakoga. Odjednom nam je to postalo sve. To me prepalo. Čak sam kod kuće odradio nekoliko sklekova radi kondicije, ali boljelo ja pa sam prestao.

Mora da je bio utorak kada je poglavica Danny ponovno odletio u Ottawu kako bi odradio svoje: pregovarao, pio, igrao bilijar, pregovarao, i tako to. Uvijek po sastancima u restoranu Keg, uz sočnu krmenadlu, umak od češnjaka i svim prilozima. Ma boli ga kurac.

Ma daj, mislio sam si. Poglavice, zauzet si gledanjem sva tri nastavka filma o X-Men-u na letu Air Canada sve do Ottawe, po drugi put ovog mjeseca. Ode on, a mi da organiziramo ovo prevažno potezanje konopca. Točnije, ja. Svi ostali u plemenskom uredu nastavili su rezervirati svoj sljedeći godišnji odmor u Cabou i na Facebooku špijunirati svakoga u gradu.

Poglavica se vrati nazad na sam Dan Kanade. Dođe na posao i eto ti ga: ”Hej, što je ovo? Jesi ti neki super Indijanac, šta li?“ kaže gledajući zidove mog ureda. Isprintao sam i objesio hrpu novih umjetničkih djela na temu Ratova zvijezda dok ga nije bilo: Ryana Singera, Kelly Kerrigan, Andyja Eversona, Stevena Paula Judda.

”Bok“, rekoh, “Dobrodošli natrag.”

Vidim da si misli: Ti si Tłı̨chǫ Indijanac. Mama ti je gradonačelnica. Tata ti je bio gradonačelnik. Zašto uopće radiš ovdje? Tko te plaća? Koja mi korist od tebe?

“Nema nikog osim tebe na poslu?“ pita. ”Što je ovo – mačke nema pa miševi kolo vode? Gdje su svi? Ovdje slavimo samo dva praznika: rođendan malog Isusa i Dan Aboridžina, 21. lipnja. A koliko znam, danas je samo Dan bljedolikih, je li tako?“

Šutio sam jer sam već vidio kud ovo vodi.

Ignorirao me dok je na svoja dva mobitela slao salve poruka. Da ponovim – ima dva mobitela: novi iPhone i novi BlackBerry, oba o pojasu, tik do njegovog seljačkog noža Velikog Poglavice koji mu valjda služi za rezanje osam kuglica hašiša za solo tulume u njegovoj vili usred ničega.

Kažem: ”Gospodine, sjećate li se onog velikog natjecanja u potezanju konopca koje ste najavili svima u gradu?“

A on će na to: ”Čega? Da. Ma da. Sjećam se.“

Rekoh: “E pa to je baš danas. Cijeli vas grad čeka.“

Pljesnuo je rukama: “Sad? Taman. Pa k vragu ajmo onda. Okej!”

“Da, gospodine!”

Na to uskočimo u njegov kamionet i odjurimo dolje na borilište. Oni mali repovi kojota na njegovim antenama poskakuju čitavim putem do tamo. Primijetim veliku pletenicu duhana za lulu pored volana, bome fino miriši. Sigurno svaki put kad mu sunce udari u šajbu, nahrle mirisi zemlje. Čujem kako mu se mobiteli prikvačeni za remen trljaju o plišana sjedala. Kad izađemo iz kamioneta svi su već tamo, je li? Taman se pripremaju. Čujemo: ”U redu. Idemo. Idemo!”

Dakle, Fort Simmer ima 2.500 stanovnika, više-manje. Službeno se govori pet jezika. To su čipevjanski, krijski, tličo, francuski i engleski. Prelijep grad – i žestok po pitanjima politike, povijesti, ponosa, ljubavi, bivših partnera, mirovnih obveznica, plaćanja alimentacije, sportskih igara rukama, kocke, tombole i hokeja, kužite? Poglavica odjuri i ugura se ispred svih u redu za potezanje konopca, izguravši svakoga tko mu se našao na putu. A onda – ne lažem! – omota uže oko tijela tri puta.

Ali nije znao sljedeće: dva dana ranije imali smo petosatnu uredsku zabavu (šatro pauzu za kavu). Svi koji su se u ovom trenutku nalazili iza poglavice Dannyja u redu za povlačenje konopa, tamo su bili pozivali na pobunu. Članovi Vijeća shvatili su da su osuđeni na propast. “Čovječe, ma nema šanse da pobijedimo KKKP i DVD. Ti dečki žive u teretani. Ti su dečki na proteinskim shakeovima i energetskim pločicama, a žene su još najgore od svih. Zaboravi.“

Naša je grupa izgledala poput malih ušećerenih jabuka. Kako je moguće da smo svi i mršavi i debeli u isto vrijeme? Nikako nismo mogli pobijediti pa je plan bio da ja na Dan Kanade ostanem u plemenskom uredu i čekam našeg neustrašivog vođu. Trebao sam mu reći da imamo plan. ”Što kažete, kad oni krenu: 'Jen, dva, tri', da mi svi pustimo konopac? Pa kad policajci i vatrogasci popadaju, možemo se dobro nasmijati i pozvati ih na kavu i poslije opet sve u redu, zar ne?“

Takav je dogovor trebao pasti. Ali nitko nije računao da bih ja, sanjar zvani Super Indijanac, mogao odlučiti da našem poglavici neću ni spomenuti taj naš trik, koji smo zajedno smislili da se dobro nasmijemo. A evo zašto nisam. Poglavica Danny je jedan obični smrdljivi gubitnik. Oduvijek je bio tu i nikad se ništa nije promijenilo. Zaradio je pravo bogatstvo na nama i našoj budućnosti. Naš grad izgleda kao ratna zona. Dom omladine zatvoren je svo ovo vrijeme; kafića nema. Sportski kompleks nekako je implodirao i sada je zgrada osuđena na propast. A što mi činimo za to vrijeme? Samo sjedimo i čekamo da se nešto dogodi. Znate, kad sam bio mali, svi su držali radio na vrhu frižidera da mogu slušati što se događa na poljima, kome treba pomoć ili gdje je taj-i-taj vidio losa. Sad su tu policijski skeneri. Sad nas više zanima tko koga tuče i baš se rastužim kad na tim svojim fotografijama gledam osmijehe naših predaka. Pitam se što bi mislili o nama, gradskim Indijancima koji ne živimo svoj život ni upola onako kako bismo mogli. Možda čak ni četvrtinu. Koji k... mene sad više raduje gledanje slika iz prošlosti od nade u bolju budućnost? To je kumovalo mojoj odluci da izvedem moju malu osobnu pobunu, moglo bi se reći.

Znači, dok smo svi mi stajali u red za povlačenje konopa, Pauline, naša tajnica, pita: ”Jesi rekao Dannyju da ćemo svi pustiti konop?“

Odgovorim joj: ”Aha. Putem ovamo.“

A Dave, naš vijećnik, doda: “Ne znam, ekipa. Omotao se prilično čvrsto tim užetom.“

Ugrizem se za jezik i spustim pogled, ma ovo će biti spektakularno.

“Hoće li biti danas kakvih govora, poglavice?" pita narednik. Nitko se više ne trudi pamtiti njihova imena jer se KKKP ovdje izmjenjuju brže nego što Lady Gaga presvlači kostime na nekom od svojih koncerata na YouTubeu.

“Oduzmite nam prava”, kaže poglavica, “i dobit ćete šakom u glavu. Idemo“

Mi zirkamo jedni u druge i glumimo da pojačavamo stisak, a negdje u sebi si mislimo: “Pazi sad.“ I sâm to govorim u sebi, ali u isto vrijeme i: ”O moj Booooooooožeee!”

Znači, čitav grad se skupio i svi broje uglas: “Jedan! Dva! Tri!“ KKKP i dobrovoljni vatrogasci povukli su zbilja jako, ajme meni, a mi zaposlenici u uredu plemenskog vijeća Fort Simmer samo smo pustili i poglavica jebeni Danny je na to samo jebeno poletio, čovječe. To je dokumentiralo stotinu mobitela, a kasnije je u usporenoj snimci objavljeno na internetu. Okej: poglavica Danny nije samo poletio – odmotao se i okrenuo u zraku puna tri puta dok je letio. Poletio je takvom brzinom da su mu malene tenisice ostale zaglavljene u blatu, a tek bijele čarapice! Vidjeli smo mu bijele čarapice u letu, a fudbalerka mu se raširila u lepezu, ajme. A što je bilo najtužnije, bijele mu čarapice nisu čak ni bile uparene.

Znači, dok je letio vidjeli smo kako je iskolačio oči i otvorio usta prije nego što je trbuhom sletio u najveću smrdljivu rupetinu, u pizdu svijeta. U njoj je bilo blata; bilo je gline. Bilo je stvarno i nekoliko ukradenih bicikala, a on je pljusnuo. Uz to, na sebi je imao kožnu jaknu marke Leather Ranch. I ona svoja dva mobitela, kužite? Pa novčanik, naočale. Znači, sve je završilo u blatu. Bome je lijepo zaplivao, šta nije? Mlati rukama i lovi zrak.

A čitav se grad valja od smijeha jer ljudi ne mogu vjerovati, kužite? Tada istupi novinski izdavač i zazove imenom poglavicu Dannyja, a njih se dvojica mrze, je li? Jer novine stalno razotkrivaju poglavičine poslove.

I nažalost – ili na sreću, ovisno o tome s kim razgovarate – poglavica opsuje baš u trenu kad su okinuli fotografiju. Vidi se ono njegovo veliko smeđe lice kako jasno izgovara : “Jjjjjjjjjjjeeeeeeeebbbbb.” Svi znamo da će to završiti na naslovnici, kad eto ti nekog klinca koji dotrči i kaže: ”Ha ha ha, poglavice Danny! Moj tata kaže da si točno tamo gdje ti je i mjesto. Baš si poput prasca u — ”, i dječak tu izgovori riječ na G.

A onda je poglavica viknuo nešto čega se otad svakog dana sjetim. Znate što je rekao? Jer, ne zaboravite, tip je veteran indijanskih ratova, je li? Kako sam ono rekao – koga je sve naš poglavica nadživio? Pape, premijere, državnike? Znate li što je rekao onom dečkiću? Rekao je: ”Tako se ne razgovara sa svojim pravim ocem.“

Isprva su svi pomislili da je to samo loša šala. Ali tada je dječakova mama rekla: ”Danny, nemoj!" Dečkić je rekao: ”Mama – ?”, a njegov otac: ”Barb —?“

Na to je žena počela plakati.

A poglavica Danny je ispuzao van iz blata, pokupio što je mogao, u blatnjavim čarapicama sjeo u svoj kamionet i odvezao se. Oni repići kojota samo su poskočili na vjetru.

Dok sam ja samo stajao na mjestu i mislio kako je tako nešto mogao učiniti klincu: ”Tako se ne razgovara sa svojim pravim ocem.“

Jadno dijete. Jadan i taj muž. Jadna i ta žena. Znate, naši stari znaju reći: ”Postoji Božji način, postoji ljudski način i postoji indijanski način.“ Tako kažu. Znate, postoji nešto što se zove indijanski sud. Brutalno, zar ne? Grubijanski!

Eto, toga sam dana počeo smišljati osvetu. Posvetit ću život dekolonizaciji poglavice Dannyja. Pored sedam milijardi ljudi na ovom planetu, ja sam pronašao svoj razlog za život: da ga srušim i spasim Sjever od njega i od svih ostalih luzerskih vođa. Jednoga ću dana govoriti svojim jezikom. Jednoga ću dana podići obitelj na ispravan način. Kupit ću onu kuću koju poglavica Danny upravo nadograđuje i povratit ću svoj rekord u Galaga video-igrici koji sam postigao kad sam imao trinaest godina.

Poglavice Danny, tvoja Bijedna Vladavina uskoro završava. Moja superherojska moć od sada je sljedeća: posvetit ću ostatak svog života tome da te uništim. Gotov si, švalerčino“ Sad će te snaći bijes sanjara iz plemena Tłı̨chǫ. I, jebemu sve, bit će veselo!

Richard van Camp

S engleskog prevela Maja Župan.

Richard Van Camp (1971.) pisac je iz plemena Dogrib Tłı̨chǫ koji pripada naciji Dene iz Fort Smitha, Northwest Territories, Kanada. Slavu je stekao romanom The Lesser Blessed (1996.) koji je 2012. adaptiran za film u režiji Anite Doron. Objavio je 24 knjige među kojima tri romana, novelu When We Play Our Drums, They Sing! (2018.), pet zbirki kratkih priča, devet knjiga za djecu te šest grafičkih novela. Prema priči Dogrib Midnight Runners iz zbirke The Moon of Letting Go (2013.) snimljen je film Mohawk Midnight Runners u režiji Zoe Leigh Hopkins. Richard je karijeru započeo kao scenarist i konzultant za kulturološka pitanja na mreži CBC te je prvi Dogrib pisac koji je objavio roman. Predaje kreativno pisanje s fokusom na starosjedilačku kulturu na Sveučilištu British Columbia u Vancouveru te pripovijedanje uživo na Institutu Emily Carr. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada za dječju književnost, kratke priče te za pripovijedanje uživo.