'Svaka je moja priča način vraćanja mojim precima.'

Razgovarali smo s Richardom Van Campom, piscem iz plemena Dogrib Tłı̨chǫ, čija je priča 'Super Indijanci' zastupljena u Antologiji Polarnog kruga. Razgovor je vodila Miljenka Buljević.

Mnoge vaše priče, uključujući i priču Super Indijanci, prevedenu u Antologiji, smještene su u Fort Simmer koji je ustvari fikcionalni grad prema uzoru na vaš rodni grad Fort Smith. Zašto ste toliko vezani za jedno mjesto?

Fort Smith, NWT[1], moj je Heartland[2]. Tamo sam rođen i odrastao. To je mjesto kojem svakodnevno odajem počast svojim humorom, velikodušnošću, skromnošću ili šepurenjem.

Priča Super Indijanci je cijeli svijet u jednoj epizodi, a u središtu je odnos spram zajednice. Što vama kao članu Tłı̨chǫ plemena predstavlja zajednica?

Ja sam punokrvni Fort Smithovac i Tłı̨chǫ i Mountain Dene[3] po majčinoj strani i zabavno mi je sve to uključiti u svoje pisanje. U svojim pričama volim pokazivati humor, nijanse, otpornost, briljantnost i dušu nas sa sjeveroistoka. 

U vašim djelima se može naći dosta humora i kolokvijalnog jezika. Čitatelj se osjeća kao prijatelj kojem se kazuje priča. Možete li komentirati taj pristup?

Mislim da je pop kultura povezala različite svjetove i kad u priči spominjem E.T. ili The Cure ili He Man, čitatelji moje generacije mogu to prepoznati i reći: „Aha, tako sam i ja odrastao!“ Istovremeno volim pisati o stvarima koje me brinu, a koje sa svijetom ponosno dijelim iz svoje sjevernjačke pozicije. 

Koji je položaj starosjedilačkih naroda u Kanadi i kako vaše pisanje njemu doprinosi?

Bože, ovo je doktorska disertacija! Ne mogu govoriti ni u čije ime, ali ja sam ponosan što slijedim put književnih majki starosjedilačkih naroda poput Lee Maracle, Jeannette Armstrong, Beth Brant, Chrystos, Beckylane, Maria Campbell, Mini Freeman. Kad se nakon 24 godine književne karijere osvrnem oko sebe i vidim 24 knjige koje sam objavio s mojim junacima, kao i one koje su objavile te moje književne junakinje te kad danas vidim toliko drugih pisaca koji dolaze iz starosjedilačkih naroda, sretan sam. Ponizan sam pred činjenicom da toliko naših književnih majki nastavljaju objavljivati i zadivljivati nas svojim radovima.

Priča Super Indijanci govori o različitim zajednicama koje danas žive zajedno iako imaju povijest sukoba. Čitateljima na Balkanu to je vrlo blisko iskustvo. Kako je bilo odrastati u Forth Smithu? 

Imali smo sve najbolje, pop kulturu, zemlju, naše priče, našu kulturu. Kad se sjetim da sam u školu išao s učenicima koji su bili Metis, Francuzi, Englezi, Dene, South Slavey, North Slavey, Tlicho, Gwichi'in, Inuit – nikome nije bilo kao nama. 

Bavite se teškim temama starosjedilačkih zajednica kao što su droga, samoubojstva, obiteljsko nasilje. Iako te teme nisu isključivo vezane za starosjedilačke zajednice, one su posebno teške u kombinaciji s povijesnom traumom koju su one doživjele. Je li vam teško pisati o tome?

Mislim da je pisanje jedan od najboljih načina iscjeljivanja koje možemo sebi priuštiti. Iskoristio sam sve knjige koje sam do sad objavio da opišem šok, ljutnju, zbunjenost, čuđenje, želje i ljubav koju osjećam prema svijetu. 

Pišete na engleskom koji vam je, pretpostavljam, i prvi jezik. Kakav odnos imate s jezikom svojih predaka i kako se on vidi u vašem pisanju?

Mislim da je svaka moja priča način vraćanja mojim precima. Svakom knjigom im odajem priznanje na lijep i nježan način.

Okušali ste se u različitim žanrovima: romanima, kratkim pričama, stripovima, knjigama za djecu, scenarijima i još ste pripovjedač uživo. Kako izaberete koja priča će dobiti koji oblik?

Priča je kralj. Kad mi bljesne ideja, često moram sjesti i zapitati se: „Bi li se ovo moglo najbolje ispričati kao kratka priča, strip, knjiga za djecu, meme, roman na jednoj stranici itd., itd.“ Zauvijek ću ostati posvećen učenju zanata pisanja. Zadivljen sam svime vezanim uz tu profesiju. Zahvalan sam za svaku priču koja me je ikad izabrala, zahvalan sam svim svojim urednicima i izdavačima koji vjeruju u mene i objavljuju moje priče. Imam priliku raditi i sa svojim junacima i junakinjama kao što su Christopher Shy, Julie Flett, Steve Sanderson, Christpher Auchter, itd. A najbolja stvar kad ste pisac danas je to što ne znate što će se sljedeće dogoditi ili s kim ćete imati priliku pisati. Danas je nevjerojatno dobro živjeti, hej! Mahsi cho za vaša pitanja.

[1] Northwest Territories je jedna od dvije kanadske provincije u kojoj su starosjedilački narodi većina, a nalazi se na samom sjeveru zemlje.

[2] Romani za mlade čitatelje spisateljice Lauren Brook u kojoj glavna protagonistkinja, njezina obitelj i prijatelji na farmi Heartland liječe zlostavljane konje i kroz taj process zacjeljuju svoje rane. Po njima je napravljena TV serija na kanadskoj CBC mreži.

[3] Pleme koje je tradicionalno živjelo na teritoriju današnjih kanadskih pokrajina Aberta i British Columbia.

Richard Van Camp (1971.) pisac je iz plemena Dogrib Tłı̨chǫ koji pripada naciji Dene iz Fort Smitha, Northwest Territories, Kanada. Slavu je stekao romanom The Lesser Blessed (1996.) koji je 2012. adaptiran za film u režiji Anite Doron. Objavio je 24 knjige među kojima tri romana, novelu When We Play Our Drums, They Sing! (2018.), pet zbirki kratkih priča, devet knjiga za djecu te šest grafičkih novela. Prema priči Dogrib Midnight Runners iz zbirke The Moon of Letting Go (2013.) snimljen je film Mohawk Midnight Runners u režiji Zoe Leigh Hopkins. Richard je karijeru započeo kao scenarist i konzultant za kulturološka pitanja na mreži CBC te je prvi Dogrib pisac koji je objavio roman. Predaje kreativno pisanje s fokusom na starosjedilačku kulturu na Sveučilištu British Columbia u Vancouveru te pripovijedanje uživo na Institutu Emily Carr. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada za dječju književnost, kratke priče te za pripovijedanje uživo.

Fotografija: CFWE TV; Youtube.