'Rast kapitalizma koji izjeda sve više očuvane prirode nitko od nas više ne može dozvoliti.'

Booksina Revija malih književnosti u 2020. godini posvećena je književnosti Polarnog kruga. U sklopu Revije objavit ćemo Antologiju književnosti Polarnog kruga i tim smo povodom razgovarali sa Sigbjørnom Skådenom, jednim od autora zastupljenih u Antologiji. Razgovor je vodila Miljenka Buljević.

Preveli smo dva ulomka iz vaša dva posljednja romana. Možete li nam reći pobliže o čemu se u njima radi?

Roman Våke over dem som sover (Bdij nad onima što spavaju) istražuje povijest jedne Saami obitelji kroz jedno cijelo stoljeće, prikazuje kako stav većinskog norveškog društva prema Saami kulturi i jeziku utječe na dinamike unutar Saami obitelji kroz četiri generacije, kako se odnos većinskog društva i okolnosti da otvoreno izražavate pripadnost saamskom identitetu mijenjaju iz generacije u generaciju. Priča se okvirno naslanja na životne uvjete koji su biografski jednaki onima moje obitelji, a suvremeni protagonist živi u istim okolnostima u kojima živim ja. Ovom sam knjigom želio stvoriti modernog i snalažljivog Saami protagonista koji zloupotrebljava moć i s kojim čitatelj teško može suosjećati iako protagonist ima povijest ugnjetavanja i nemoći, a njegova je borba donekle pravedna. No, istovremeno sam želio rasvijetliti nepravdu koju je Saami populacija doživjela u prošlom stoljeću. Oduvijek sam čitateljima želio pružiti tekstove koji odražavaju kompleksnost, koji ne cementiraju pozicije, već ih promišljaju.

U romanu Våke over dem som sover sam želio i tematizirati odnose između krajolika i kulture te kako to utječe na ljude. Konkretan način za to bio je i izbor da ne opisujem unutrašnje živote likova izravno, već da opisima prirode i okoliša na neki način ispunim likove dubinom i svrhom. Taj pristup je, mislim, još jasniji u drugom romanu Fugl, koji je uvelike različit od Våke over dem som sover, ali se simbioza između krajolika i likova nastavlja i posebno naglašava u toj knjizi. Fugl je futuristički roman smješten u koloniju koju su ljudi osnovali na izmišljenoj planeti u dalekom svemiru, odsječeni od kontakta sa Zemljom. U romanu su krajolik i priroda planete neprijateljski prema likovima, priroda na planeti je poput starozavjetnog Boga koji kontrolira i manipulira ljudima koji tamo žive. Potpuno suprotno tome kako naše doba neoliberalnog kapitalizma ubire profit od prirode ovdje na Zemlji. U alegorijskom čitanju neprijateljska priroda te izmišljene planete je, moguće, buduća priroda ovdje na Zemlji: postala je nešto što više ne možemo kontrolirati niti koristiti.

Oba ulomka bave se roditeljima i djecom te prirodom u pozadini koja se čita gotovo kao lik. Kakve uloge igraju priroda i obitelj u vašim književnim tekstovima?

Kad sam bio dijete, saamska povijest mog rodnog sela bila je neka vrsta tabua u većini obitelji. Sva djeca moje dobi imala su djedove i bake koji su govorili isključivo saamskim jezikom kad su bili djeca, a onda su naučili norveški kad su krenuli u školu. U to vrijeme kad je norveški nacionalizam bio na vrhuncu (Norveška je postala neovisna 1905.) postojala je javna politika koja je zabranjivala saamski jezik u školama, a učenici koji su govorili saamskim jezikom su često kažnjavani, čak i fizički. Tako da je jasno koliko su naši djedovi i bake imali teško djetinjstvo jer nisu uopće razumjeli norveški kad su kretali u školu. Posljedica ovog posramljivanja i stigmatizacije bila je ta da kad sam ja odrastao, u većini obitelji se uopće nije smjelo ni govoriti o saamskom porijeklu niti se ono javno pokazivalo. Istovremeno je i stajalište većine ljudi u regiji bilo da je saamski identitet nešto što se moralo držati podalje od javne sfere. Moja obitelj je bila drugačija, bili smo jedni od malobrojnih u to vrijeme koji su se borili za priznanje saamskog jezika i kulture. Odrastajući tako, pretpostavljam, počelo me je zanimati što znači biti s prethodnim generacijama povezan kroz obiteljske veze, što znači imati nasljeđe.

Povezanost s obiteljskom poviješću u kontekstu u kojem živim također znači povezanost s mjestom na kojem živim. Oduvijek mi je mjesto neka vrsta katalizatora u pisanju, barem tako mislim, ali za mene se zainteresiranost da samu prirodu učinim aktivnim dijelom priče znatno razlikuje ovisno o tome pišem li na saamskom ili norveškom. Prve tri knjige sam napisao na saamskom, a kako sam osjećao da je u saamskoj književnost već dovoljno prikaza prirode, činilo mi se interesantnije pokušati izbjeći prirodu, nego je uključiti u priču. No, za tekstove na norveškom, iako su u središtu Saami likovi i teme vezane za Saami narode, imao sam potpuno različit osjećaj. U njima sam osjećao veći pritisak da pokušam prirodi dati glas.

Svestran ste pisac koji piše različite žanrove. Bilješke iz srca saamske zabiti, koje smo preveli, mogu se tumačiti gotovo kao kompilacija zapadnih predrasuda ili stereotipova, ali to nije u njihovom fokusu. Čini se da su Bilješke usmjerene koliko na strance toliko i na pripadnike Saami kulture. Kako su one nastale? 

Ideju za njih sam dobio kad su me zamolili da napišem tekstualni prilog vizualno-umjetničkom projektu Indigenuity, koji se bavio improvizacijskim vještinama i protokom materijala u autohtonim zajednicama. Tako da je prva verzija Bilješki bila knjižica koja je bila dijelom tog umjetničkog projekta, a kasnije sam ih razvio još dalje u današnji oblik prije svega kao skup tekstova namijenjenih za izvedbu na sceni. Sve one su opservacije iz mog sela, trenuci improvizacijske briljantnosti i razmišljanja izvan okvira.

Kako izgleda vaš osobni književni kanon? S obzirom da pišete na saamskom, ali ste obrazovani na norveškom i engleskom, kako različite književne tradicije utječu na vaš kreativni proces?

Nikad nisam mislio da imam poseban književni kanon kojem se klanjam, ali sam vrlo svjestan kako saamske tako i norveške književne tradicije kad pišem tim jezicima. Na različite sam načine u svom pisanju svjesno preuzimao iz saamske književne tradicije i klonio je se, a razlog zašto to mogu je što sam je vrlo svjestan. Međutim, mislim da je najizravniji utjecaj koji mogu prizvati u mom pisanju karipski nobelovac Derek Walcott, koji je imao ogroman utjecaj naročito na moju prvu knjigu zbog načina na koji ponovo izmišlja mitove tako da zamjenjuje uloge kolonizatora i koloniziranog. Imam i naklonost prema klasičnim anglofonim modernistima poput Joycea, Woolf, Eliota, Mansfield, ali teško je izmjeriti kolikog su oni imali utjecaja na moje pisanje. 

Pitanje identiteta postalo je vrlo istaknuto u posljednjih 50 godina u cijelom svijetu. Manjine se bore za svoj glas u većinskim društvima i ovaj proces je jednako politički koliko i osobni, jezični i umjetnički. Kako je borba za priznavanje Saami identiteta utjecala na vaše pisanje i što ono pridonosi toj borbi?

Odrastao sam kad je ta borba bila na pola puta, tako da je ona neizostavno jako utjecala na moje pisanje. Moja obitelj i moje selo uvijek su nekako dio mojih tekstova. Kad sam počeo pisati, nije mi se to činilo kao vrlo individualistički projekt, bio je više kolektivistički. Zbog toga sam i izabrao pisati na saamskom jeziku, nije mi to jezik koji najbolje znam, i stoga možda ni jezik koji bi mi najbolje odgovarao kao piscu koji gradi svoju karijeru, ali činilo se korisnim za širu zajednicu, za "nas". 

U svojim sam tekstovima često pokušavao prikazati kompleksnost bivanja Saamijem, nastojao izbjeći već utvrđene stavove tko smo. Radije sam se bavio onim što je hibridno i neobično i pokušavao dati glas onima koji nisu dovoljno zastupljeni unutar Saami zajednice. Želim biti dio interne rasprave o tome tko smo i tko želimo biti, naravno, ali sam pisao i o stvarima koje odražavaju perspektivu Saamija naspram većinskog društva, roman Våke over dem som sover jedan je primjer u kojem istovremeno pokušavam postići oboje. 

Mi smo na Balkanu vrlo svjesni granica koje književni svijet nameće piscima iz malih jezika od kojih se često traži samoegzotizacija. Osjećate li sličan pritisak i kako se nosite s njim?

Nisam do sad osjetio taj pritisak, barem sam ga uvijek aktivno pokušavao izbjeći, ali naravno, što se više udaljavate od Saami teritorija, to je manje nijansi s kojima možete prikazati pitanja vezana za Saamije. Na primjer, vidljiva je razlika između toga koliko je diskurs o pitanjima Saamija napredan i nijansiran u južnom dijelu Skandinavije u usporedbi sa sjeverom. Kad na jugu netko govori o pitanjima Saamija, često mora više simplificirati kako bi se spustio na njihovu razinu, a naravno, kad idete dalje prema jugu Europe, tu je još teže predstaviti stvari vezane za Saamije na suptilniji način. Izvan tradicionalnih Saami teritorija lakše je igrati očekivanu ulogu Saamija koja nas predstavlja kao narod te od koje se očekuje da ispuni već postojeće i često simplificirane ideje što bi to trebao biti Saami pojedinac i Saami kultura. Primijetio sam to često i kad Saami pisci žele objaviti knjige kod velikih izdavača u našim glavnim gradovima, ali mislim da se taj izazov s vremenom smanjuje i nisam ima taj dojam kad sam radio na knjigama sa svojim izdavačem u Oslu.

Globalizacija i neoliberalni kapitalizam donijeli su ekstremne izazove starosjedilačkim zajednicama čime se nastavlja trauma kolonizacije i prisilne asimilacije. Kako gledate na te procese i jesu li oni donijeli išta pozitivno?

Ovo je ogromno pitanje. Ukratko, naravno da se mogu naći pozitivne stvari o jačanju kapitalizma jer je u jednom povijesnom trenutku na mnogim mjestima pomogao u borbi protiv siromaštva i krutosti nasljednih hijerarhija, ali se razvio u nešto vrlo često nemoralno. Sve veći jaz između siromašnih i bogatih u sprezi s nedostatkom jakog javnog sektora stvara sličnu krutu nasljednu hijerarhiju u kojoj su ljudi koji odrastaju u siromaštvu osuđeni na siromaštvo, a ljudi koji odrastaju bogati ostaju bogati. Današnji neoliberalni kapitalizam hrani se siromašnim prekarijatom širom svijeta i to jednostavno nije u redu. 

Međutim, drugi problem današnje same kapitalističke ideologije je da je ovisna o ideji rasta. To predstavlja ogromnu prijetnju ne samo starosjedilačkim narodima već svim ljudima. Rast budućeg kapitalizma koji koristi sve više resursa, koji izjeda sve više očuvane prirode je rast koji nitko od nas više ne može dopustiti. 

Foto: Jon Harald Søby (WMNO).