Petšest pitanja za Dortu Jagić

S književnicom Dortom Jagić razgovarali smo povodom e-izdanja knjige eseja Veće od kuće na portalu Besplatne elektroničke knjige. Dortu Jagić ne treba posebno predstavljati, evo i zašto: jedna je od prevođenijih i nagrađivanijih suvremenih hrvatskih pjesnikinja; svoj književni put počela je 1999. godine nagradom Goran za mlade pjesnike, da bi već 2017. dobila i našu najugledniju pjesnički nagradu – Goranov vijenac. No Dorta Jagić je i značajna prozaistica, autorica nekoliko knjiga putopisa i eseja, od kojih je upravo Veće od kuće ovjenčano Nagradom Višnja Machiedo. S Dortom je razgovarao Davor Ivankovac.

Započela si književni put kao pjesnikinja – malim Goranom – da bi do danas dosegla status suvremenog klasika, potvrđenog 2017. godine i Goranovim vijencem. No u međuvremenu si se potvrdila i kao jednako uspješna prozaistica, a tvoje proze otkrivaju ruku iskusne pjesnikinje. Što je za tebe tvoja proza: svojevrsni produžetak poezije, koja traži nove načine i nove putove izraza, ili su ti možda porivi za prozom sasvim nepjesničke naravi? Ili možda da pojednostavim: kako je nakon nekoliko knjiga poezije došlo do toga da se okušaš i u proznom izričaju?

Od samih sam početaka ozbiljnijeg bavljenja poezijom, pisala i kratke priče. Čak sam za priču Riblje oko dobila drugu nagradu časopisa Vijenac, u davna vremena kad je Vijenac još imao nagradni natječaj za priču. Uskoro je i uslijedila Večernjakova nagrada za priču Ženski zatvor, koja je ušla u moju prvu zbirku kratkih proza Kičma. Kratke sam proze godinama i redovito objavljivala po književnoj periodici, ne samo priče već i dramske tekstove, ali je trebalo nešto godina da ih skupim u knjige. Tih prvih godina izdavanja, iz nepoznatog mi razloga nisam bila dovoljno motivirana na sabiranje proza u knjigu, svu sam pažnja usmjerila na objavljivanje pjesničkih zbirki. Vjerojatno zato što sam, ponajprije, ne samo unutarnjim osjećajem, pjesnikinja. U mom je slučaju proza dobrim dijelom svojevrsni produžetak poezije, vrsta opita kako ispričati neki svijet, napisati ga kao lirsku naraciju. Uostalom, postoji li pjesnik a da ne voli priče?

Ipak, možda ne griješim ako kažem da je čitateljima prva asocijacija na tvoje ime zapravo poezija. Smeta li ti to? Misliš li da je i danas tvoja proza pomalo u sjeni poezije, ili je njihova recepcija podjednaka?

Ne smeta, jer sam u temelju pjesnikinja. Sve moje zbirke kratkih priča i putopisa, pa i kod publike dobro primljeni esejistički roman o noći Noć na zemlji, odmaraju u dubokoj sjeni moga pjesništva. Upravo završavam roman, i već pogađate, lirske je intonacije.

Knjiga Veće od kuće poprilično je zapažena; kritički odjek, za naše prilike, dostojan zbirke poezije ili romana, a tu je i Nagrada Višnja Machiedo. Eseji su to koji dosta detaljno, ali i lirično, opisuju pojedine zanimljive pojave ili pojmove koje si negdje zapazila (u jednoj znatnoj mjeri, mada ne u potpunosti, rekao bih da je to poprilično zagrebačka knjiga); stoga mi djeluje kao da u svojem nastanku imaju nešto poetsko – varam li se ili su ti „povodi“ za esej gotovo istovjetni onima za lirsku pjesmu? Kako te „nađe“ baš esej, a ne pjesma; kada shvatiš ili naprosto znaš da će od nekog pojma, ideje, dosjetke ili pojave nastati jedna takva hibridna proza, a ne „čista“ poezija?

I kod mojih eseja poezija je važna. Razgibava stvari, očuđuje. Moji su eseji fenomenološka istraživanja, kulturološka i lirska opipavanja rubnih ili malih stvari, onih koju mom pogledu nabijene lirskim naponom i aurom, značenjskom gustoćom i u svom istraživačkom ispisivanju, zabačenim a važnim stvarima puštam da kažu svoju malu povijest, a još više slobodu da pobjegnu nevidljivosti, ili još gore, krutosti samorazumljivosti i svakodnevnog pogleda, da se razigraju i opuste u asocijativnim skokovima, i povežu s na nekoj razini bliskim pojavama koje bi van literature bile nemoguće.

Kakav je uopće status esejistike u nas? Ima li dovoljno medijskog prostora i vidljivosti ili je svedena na rubni žanr u kojemu se okušavaju pjesnici i prozaisti tek kada nađu vremena i volje? Ne mogu se sjetiti postoji li autor koji piše isključivo esejistiku.

Čini mi se da je esejistika u nas rubni žanr, kao i poezija. A opet eseje pišu mnogi. Oko esejistike vlada mišljenje da su takvi hibridni tekstovi zapravo krpice, ostaci eruditskih fusnota nakon pisanja ozbiljnijih stvari. No to često nije slučaj. Dovoljno je da se upustimo u čitanje raznovrsnih esejističkih poetika, od eseja Tatjane Gromače, Viktora Žmegača, Ljiljane Filipović, Igora Grbića itd.

Pišeš i slikovnice. Koliko je to teško i koliko se razlikuje od pisanja za odrasle? Je li veći izazov i namjeravaš li nastaviti i tim smjerom? Ili ćeš se možda okušati u duljoj fikciji, poput romana?

U pisanju za odrasle ima nešto što čini da ispraviš leđa, da se uozbiljiš, ipak krećeš u komunikaciju s oštrinama života već upoznatom publikom. U pisanju slikovnica možda najviše uživam, jer se potpuno, jezično i motivski, opustim i otkačim.

E-izdanje knjige Veće od kuće nije tvoja prva suradnja s Besplatnim elektroničkim knjigama (a nadamo se ni posljednja). Što očekuješ od ovoga izdanja i općenito, kakav je tvoj stav o e-knjigama i širenju književnosti na novim medijima?

Očekujem da će napokon moja knjiga Veće od kuće doći do šireg čitateljstva. Kad god se ukaže prilika, svima preporučim BEK, kao plemenitu inicijativu i jedinstvenu knjižaru kod nas i šire, i mislim da je cijela ekipa, pod vodstvom Krešimira Pintarića zaslužuje, ne samo veću vidljivost, već i pokupiti sve izdavačke nagrade za svoj rad. Ja sam kroz godine postala zaljubljenik u e-knjige, i većinom čitam s ekrana, praktičnije mi je.

Više informacija o ženskom prozno-esejističkom bloku pronađite na linku.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.