Petšest pitanja za Andriju Škaru

Povodom objavljivanja e-izdanja knjige priča Društvene igre na Besplatnim elektroničkim knjigama u sklopu muškog prozno-esejističkog bloka, s autorom Andrijom Škarom razgovarao je Davor Ivankovac. Riječ je o pismu koje je prepoznato kao generacijsko, ma kako rastezljiva ta odrednica bila, a u poetičkom smislu, moglo bi ju se okarakterizirati kao sljedbenicu tzv. stvarnosne proze. Dinamičnost naracije i dijaloga, prepoznatljivi prostorno-vremenski okvir (naša suvremenost) i obilje ironije samo su neke od karakteristika i vrijednosti ove knjige. 

Jedan si od osnivača književnog eventualizma, a ako pročitamo vaš manifest iz sada već davne 2006. godine, možemo reći da si uglavnom ostao dosljedan onome što tamo piše. Ili se varam? Koliko si po vlastitom mišljenju još eventualist i što je ostalo od eventualizma u hrvatskoj književnosti danas? Bi li danas nešto drukčije napisao manifest eventualizma?

Ako sam i ostao dosljedan onome što piše u manifestu eventualizma, to je bilo sasvim slučajno, nisam se trudio pisati tako da slijedim taj manifest, niti sam ikad kasnije razmišljao o njemu dok sam pisao. On je zapravo bio stvar trenutka, manje-više jedna uspjela interna šala s kojom nam je pošlo za rukom da je podignemo na višu razinu i oko nje izgradimo nekakav, kako je to danas moderno reći, narativ. Jedinim dijelom smo se vodili manifestom koji su tih kasnih devedesetih ispisali Novi puritanci, britanski književni pokret na koji smo se naslanjali, ne samo po manifestu, već i po izboru tema i po generalnom pristupu pisanju, a ako se u mojoj prozi i do dana današnjeg osjete odjeci eventualizma to onda možda možemo tumačiti kao odjeke odjeka Novih puritanaca što ima smisla jer su njihove knjige one koje su me u dobroj mjeri oblikovale, kao čitatelja i kao pisca. 

Nisam godinama bacio pogled na manifest eventualizma, ali evo, sad jesam, za svrhu ovog razgovora i djeluje mi sasvim primjereno mladenački, pomalo naivan i fino zajebantski. Ne znam bih li što u njemu mijenjao iz ove perspektive naknadne pameti, mislim da je dobro izdržao popularni test vremena, a da do kraja odgovorim na tvoje pitanje – danas sigurno više ne bih pisao nikakve književne manifeste, to je vrijeme, za mene, prošlo i svršeno.

Društvene igre su knjiga priča koju su mnogi pročitali kao generacijsku. Vidiš li je ti tako? Što bi uopće bila generacijska proza? Je li to osobna autorova obrada vlastite generacije i sazrijevanja u određenim okolnostima ili misliš da bi se u takvoj prozi mogao prepoznati bilo koji čitatelj?

Ne znam jesu li Društvene igre generacijska knjiga, protagonisti većine priča jesu u nekim srednjim tridesetima, ali nadam se da ona može zainteresirati i mlađe, ali i starije čitatelje. Uostalom, u jednoj priči je glavni lik dječak, osnovnoškolac, a u nekima se trudim donijeti perspektivu starijih ljudi. Mislim da je prirodno da kako ja odrastam ili, hajde, starim da se tako mijenjaju i moje teme pa i moji likovi. Da budem sasvim plastičan, likovi koji su nekad noći provodili za zadimljenim šankovima sad pronalaze zadovoljstvo u subotnjem odlasku na tržnicu ili vikend planinarenju, ali i ovo je zapravo pretjerivanje i karikatura jer nikad nisam volio knjige u kojima se samo pametuje za šankom pa iako neki likovi u Društvenim igrama jesu od onih koji rado drže govore u birtijama, mislim da u knjizi ima materijala i za one kojima je taj vid provođenja vremena stran ili već dosadan; u jednoj priči imamo, primjerice, lika koji je mlad dobio dijete pa se rastao od partnerice, u drugoj se čovjek bori s nesanicom, u trećoj opisujem muke nezaposlenosti i manjka perspektive… Sve su to, čini mi se, univerzalne situacije, one s kojima se može poistovjetiti čitatelj bilo koje dobi. Barem se nadam da je tako.

Većina priča smještena je u Zagreb, ali ipak nekoliko ih je izmješteno u Dalmaciju; posebno me se dojmila priča „Golman“, o mladom vrataru Hajduka koji ima sasvim konkretnu dvojbu: pustiti gol političkom moćniku ili ne? Riječ je o izvrsnom primjeru tzv. angažirane literature. Smatraš li sebe društveno-politički angažiranim piscem? Ima li poveznice između eventualizma i društvenog angažmana?

Ne smatram se društveno ili politički angažiranim piscem u užem smislu, ali mislim da je svako pisanje politički čin. Smeta me nepravda i reagiram na nju, a nemam baš mnogo platformi kroz koje se mogu izraziti, mogu pisati bijesne statuse na društvenim mrežama i mogu pisati prozu. Usto mogu, naravno, sudjelovati na prosvjedima, marševima, u povorkama i na krijesovima pa to i činim. Eventualizam nije težio biti društveno angažiran, nas osmero eventualista smo svi bili drugačiji ljudi i drugačiji pisci, imali smo različita shvaćanja o tome što želimo s literaturom i što želimo od nje, a manifest je bio neka vrsta najmanjeg zajedničkog nazivnika.

Mene društveni angažman privlači, a s obzirom na vrijeme u kojem živimo i sve ono što se oko nas zbiva, na sve te silne nepravde koje više nisu eksces nego su utkane duboko u mehanizam koji pokreće sistem, možda se počnem kroz prozu i ozbiljnije baviti aktivizmom. Nemojte se iznenaditi ako na naslovnici moje sljedeće knjige bude stisnuta šaka.

Knjigu zaokružuje motiv svima znanog Hendrixovog mosta, odnosno mosta na kojemu je netko farbom napisao ime slavnog gitarista, kao neki oblik subverzivnog čina, da bi se ironijom povijesti na kraju politika uhvatila toga davši mu tako svojevrsni legitimitet. Je li priča o nastanku natpisa utemeljena na istini ili je tek jedna od mogućih razrada onoga što se jedne davne noći dogodilo na tome mostu?

Priča o nastanku tog legendarnog napisa, onako kako sam je napisao u Društvenim igrama, s istinom nema nikakve veze. Ili barem ja ne znam da ima. Ako sam nešto i pogodio, to je čista slučajnost. Bio sam pročitao tekst u novinama u kojem se neki čovjek hvalio da je baš on autor tog grafita, a mene je počela proganjati pozadina priče. Zašto baš Hendrix, zašto baš taj most, zašto baš tada, koji su sve faktori doveli do toga, je li bila riječ o pomno planiranoj akciji ili o pijanom hiru? Pitanja su se samo množila, a onda sam pokušao dati neke od mogućih odgovora, a to je i inače jedan od načina na koji nastaju moje priče: vidim nešto u stvarnome svijetu i onda tome izmišljam pozadinu, sve ono što je prethodilo. Jako je zabavno.

Objavljuješ publicistiku i romane, ali si zasad još uvijek pretežito kratkopričaš? Zašto je tako? Je li to idealna forma za književnu razradu ili tek jedna od stepenica prema romanopisanju? Što trenutno radiš, pripremaš li nešto novo?

Jako volim kratku priču, mislim da sam u nju možda i nezdravo zaljubljen. Volim je čitati, a volim je i pisati. Ne smatram je tek jednim korakom prema romanu, ona u svakom slučaju može biti vježba i što više priča čovjek napiše bit će u boljoj formi i spremniji da zagrize i u nešto veće, u dulju formu, ali mene kod kratke priče oduševljava nešto što roman ipak ne može – možete je pročitati u pet, šest ili deset minuta, a ako je dobra onda vas može protresti i možete je zapamtiti za cijeli život. Jasno, pamtite i romane koji su vas na ovaj ili onaj način dotakli, ali u njih ste ipak morali uložiti više vremena. Kratke priče su, po tome, kao one najbolje dvominutne pop pjesme, čitav život sabijen u kratku formu.

Početkom iduće godine bi mi trebao izaći novi roman, a nakon njega se kanim opet baviti kratkom pričom. Imam zaokružen koncept, jednu i pol napisanu priču i sad samo treba napisat i ostale. Samo još ta sitnica.

Društvene igre prvo je izdanje neke tvoje knjige na BEK-u. Što očekuješ od objave? Pratiš li naš projekt i kakav je općenito tvoj stav o promicanju književnosti na novim medijima?  

Očekujem da knjiga dođe do nekih čitatelja koje je u papirnatom obliku možda zaobišla, to bi me razveselilo. Pratim BEK, oduševljen sam projektom i masu puta me spasio kad sam zaboravio knjigu staviti u torbu pa me život nespremnog zatekao u čekaonici ili nekom nepristojno dugom redu. Mislim da se književnost treba prilagođavati vremenu, digitalnom svijetu i novim čitateljskim navikama, ali im ne bi trebala podilaziti. BEK je izvrstan primjer, jako mi je utješno da postoji takva stranica na kojoj, umjesto da stalno osvježavaš vijesti o novim ratovima, možeš u miru čitati poeziju ili prozu.

Više informacija o muškom prozno-esejističkom bloku pronađite na linku.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.