Petšest pitanja za Andreu Grgić

Razgovarali smo s prevoditeljicom i spisateljicom Andreom Grgić povodom e-izdanja njezine prve knjige Gospođa na Besplatnim elektroničkim knjigama. Knjiga je prvotno nastala na istoimenoj Facebook stranici, a riječ je o duhovitoj i šarmantnoj zbirci kratkih priča o modernoj ženi koja u vrtlogu urbane svakodnevice traži srodnu dušu balansirajući između posla, obitelji i neobičnih ljubavnih susreta. Andrea Grgić s lakoćom isprepliće humor i ozbiljnost pričajući priče koje su istodobno vedre i kompleksne, protkane univerzalnim porukama koje jednako privlače i žene i muškarce. Gospođa je inteligentno i duhovito štivo o usamljenosti i komunikacijskim nesporazumima, ali i o prihvaćanju života onakvog kakav jest, s njegovim paradoksima i apsurdima. S Andreom je razgovarao Tihomir Dunđerović.

Gospođa je prvotno nastala na istoimenoj Facebook stranici, a naknadno je preobličena u papirnatu zbirku priča. Što vas je motiviralo na otvaranje Facebook stranice, a kasnije i na objavljivanje knjige? Kako je nastajala Gospođa na Facebooku i kako je i zašto tekla tranzicija s društvenih mreža u tradicionalni oblik knjige? Kako ste doživjeli taj prijelaz?

Oduvijek sam nešto pisala za sebe, „tajno“, ne baš dnevnički, ali bilježila sam svakodnevicu. Kako sam na Facebooku u trenutku nastajanja Gospođe već imala neku društvenu bazu, mini zajednicu skrojenu po mojoj mjeri u kojoj sam se osjećala ugodno, tako je to, pretpostavljam, bio svojevrsni poticaj da se u pisanju okušam i javno. Facebook mi se učinio kao jako dobra platforma upravo za taj moj početak, osobito zato što sam se kasno odlučila „outati“, a i kao mjesto pogodno za praćenje svakodnevnih trenutaka, nečega što je bitno sad, a već isto poslijepodne pada u zaborav. Naravno, svidjela mi se i mogućnost da sve mogu izbrisati u svakom trenutku.

Međutim, pravi okidač za Facebook blog bio je razgovor s prijateljicom koja mi se požalila kako joj se doista više ne da kuhati ručak u cik zore prije posla da djeca nešto pojedu kad se vrate iz škole. Kad se nađete u nekim životnim situacijama koje vam se čine bezizlazne, gubite perspektivu, imate osjećaj da će trajati vječno. Taj osjećaj zarobljenosti u nekom trenutku života, posve nerealan, no toga tad nismo svjesni, svakodnevica od hrpe „nedogađaja“ koji kao da nam određuju život, perilice za rublje i suđe koje punimo i praznimo sto puta dnevno, sve ono što se događa u našim glavama dok se bavimo repetitivnim radnjama, neka vrsta suprotnosti tog silnog vanjskog automatizma i unutarnjih bura i oluja, to je ono što me zanima. Prvi post bio je o kuhanju kelja prije posla. Bio je vrlo kratak, poput bilješke. Izvorno sam Gospođu zamislila kao neku vrstu dnevnika pa su i prvi postovi bili kraći, objavljivala sam ih gotovo svakodnevno. Bilo su to crtice iz svakodnevice, inspirirane životnim situacijama koje se svima događaju, a onda su prerasli u malo duže i samim tim se i dinamika promijenila. Prijatelji su mi u početku puno pomogli dijeleći stranicu, a u komentarima pratitelja sam uživala, bili su sjajni, duhoviti, inspirativni i osjećala sam moralnu obavezu svakome odgovoriti i zahvaliti, tako da se tu stvorila divna i poticajna interakcija. Ono što je ostalo nepromijenjeno, to je Gospođino prihvaćanje života i neizostavno srce na kraju priče. Kad se skupilo dovoljno materijala, pojavio se i interes za knjigu. Na poticaj Martine Petrinjak, urednice i vlasnice Bookare koja mi je silno pomogla, a u suradnji s izdavačkom kućom Factum iz Beograda, izašla je napokon i knjiga. Gospođi je lik podarila sjajna Tisja Kljaković Braić s predivnom naslovnicom i ilustracijama za neke od priča.

Zapravo se sve događalo prilično organski, moram priznati. Taman kad je knjiga izašla, Gospođa se prestala pojavljivati na fejsu. Možda je moglo još trajati, ali možda bi tako izgubila na oštrini, ne znam, sad mi je to teško reći, ali nekako sam zadovoljna s Gospođinim životom!

Niste nepoznato ime na književnoj sceni, prevodite s francuskog jezika i preveli ste neke zanimljive naslove, ali ste se s vlastitim autorskim prvijencem javili relativno kasno. Postoje li objektivni razlozi ili je riječ o nečemu drugom? Što je dovelo do toga da počnete pisati? Jeste li imali neke književne uzore?

Uvijek sam voljela pisati i pisala sam za sebe, ali u mladosti se ipak nisam vidjela kao spisateljicu, prevođenje je bila neka moja mladenačka ideja. To je, recimo, djelomičan odgovor na vaše pitanje o kasnom prvijencu. Sigurno je bilo i oklijevanja i nesigurnosti s moje strane. Teško mi je reći koji su točno razlozi za to. Prevođenje me u svakom slučaju guralo i odguralo prema pisanju. Uzori su mi svi oni autori u čijem sam pisanju uživala, doista, oni od kojih mogu nešto naučiti, koji me u jednom trenu ostave bez daha. Kod mene se to mijenja sa svakom dobrom pročitanom knjigom. Dok sam čitala Vernona Suboteksa Virginie Despentes, sto puta sam pomislila da bar i ja tako mogu pisati. I tako stalno. Isto sam se osjećala kad sam čitala Teu Tulić ili Natašu Govedić, Marguerite Yourcenar, Marguerite Duras, Simone de Beauvoir, Luciu Etxebarriju, Luciju Berlin, pa neizostavno Daniila Harmsa. Volim američki roman, Itala Calvina mogu čitati iznova i iznova… to mi sad pada na pamet, ali mogla bih nabrajati dosta dugo, to mi je baš teško pitanje.

Što je teže, prevoditi i preoblikovati tuđi polazišni tekst ili kreirati i pisati vlastiti tekst? Koje su po vama zakonitosti prevođenja? Gdje prevoditelj/ica treba povući granicu? Koliko vam je prevođenje pomoglo u vlastitom autorskom osamostaljivanju?

Prevođenje je moja velika ljubav. Prevođenje je stvaranje kojemu se morate posvetiti, u koje morate uroniti drukčije nego u pisanje. Traži odricanje, vrijeme, koncentraciju, mir. Dakako da je sve nabrojano iznimno važno i za pisanje, ali u prevođenju ipak ne možete pustiti sebe onako kao što je u pisanju čak poželjno. Kad pišete, možete biti bilo tko i bilo što, možete birati stranputice, glavne ceste, možete poludjeti, možete što hoćete. U prevođenju morate znati slušati autora izvornika, morate ga razumjeti, biti na istome valu, spojiti se na njegovu frekvenciju, povezati se. Ne smijete ga izdati i interpretirati na svoj način ono što je autor doista napisao i zato je važno uroniti u taj tekst. Sigurno bi naši izvrsni prevoditelji i prevoditeljice koji žive od tog posla imali još mnogo toga za dodati. Oni stalno uče i usavršavaju se, bruse svoje znanje i vještine kako bi nam mogli podariti takvo djelo da čitatelj jednostavno zna i osjeti da u rukama ima odličan prijevod, iako ne zna jezik izvornika. Prevođenje jest dar, ali i veliki rad. Što se mene tiče, ja sam se pomalo odvojila od prevođenja čim sam zakoračila u pisanje. Moj radni dan ipak je posvećen mom poslu u KIC-u, tako da mi vječno nedostaje vremena za pisanje i ne znam kako tu ugurati prevođenje. Zaželim se katkad te slatke prevoditeljske muke i doista, tu i tamo nešto prevedem, ali u tome ili jeste ili niste. Ali, tko zna, možda me pisanje opet vrati u prevođenje...

U kratkim i slikovitim rečenicama pratite Gospođu koja u svakodnevnim životnim situacijama, obiteljskim i poslovnim, susreće galeriju grotesknih i uvrnutih likova. Često je u tim životnim situacijama izigrana, na neki način iskorištena i prevarena, ali u svemu vidi samo dobru stranu, nikada ne osuđuje pa umjesto drugih traži opravdanje i alibi. Kao da u ljudima ne prepoznaje ništa loše. Ukratko, mogli bismo reći da je dobrohotna, pomalo naivna i puna ljubavi pa svaku priču završava emotikonom crvenog srca. Otkuda takav Gospođin stav? Vjerujete li da je to ključ međuljudskih odnosa i da je dobro činiti dobro?

Možda bi za Gospođu bilo bolje da katkad s malo više rezerve stupa u odnose, ali što mi tu možemo. Kako god, mislim da nas nepovjerenje ne štiti od razočaranja u životu. Gospođina dobrohotnost je samo njezin način kako se nositi sa svime. Mislim da je u redu pružiti drugu priliku nekome ako to doista osjećamo. Gospođa prihvaća sve što život nosi, no za neke stvari doista nema oduševljenja i shodno tome, nada se boljem. Ona je pravi hipi u duši i u tome je zdušno podržavam. Moram reći da se tu ne bavimo teškim temama, ne govorimo o bolesti ili smrti, već o sasvim običnom, sređenom životu, tako da je lik Gospođe u takvom kontekstu puno lakše mogao zauzeti poziciju dobronamjernosti i, kako vi dobro primjećujete, i naivnosti. Njoj je sasvim jasno da je provela glupu večer s bezveznjakom, ali je sretna što se može vratiti doma i gledati dobar film. Dobar film pobijedit će loš provod. Zna razlikovati nečiju zlu namjeru od običnog glupavog ponašanja i kao u pjesmi koju pjeva Gabi Novak, pamti samo sretne dane. I zato srce na kraju svake priče. Iskreno vjerujem da je dobro činiti dobro. Pa za početak, da barem iskreno mislimo dobro, jer tko zna kakvi ćemo biti kad se nađemo u situacijama koje našu mračnu stranu izvlače na površinu.

Dosta likova iz vaših priča, pored glavnoga lika Gospođe, rastavljeno je, ali svejedno nisu odustali od potrage za srodnom dušom. Neki su kritičari vašu zbirku nazvali crticama iz postbračnoga života. Koliko smo mi kao društvo otvoreni za razgovor i tematiziranje fenomena rastave? Ima li života poslije rastave?

Naravno da ima života poslije rastave i to jako lijepog, jer potraga za srodnom dušom je valjda neka prirodna potreba. Toliko je jaka da ljudi zbog same te ideje i želje da budu u vezi, zapnu u lošoj vezi u kojoj nema srodnih duša. Rastava je traumatično iskustvo i nitko o njoj ne razmišlja u trenutku stupanja u brak, ali život se zakomplicira i ljudi se rastave. Razloga ima milijun. Što je nekom paru nezamislivo, drugom je sasvim u redu. Pa znamo da bi se ljudi puno više razvodili kada ne bi bilo raznoraznih financijskih opterećenja, kada bi se mogli normalno razdvojiti, kada bi svatko imao svoj prostor. Kada sam bila u osnovnoj školi, bilo je jako malo djece razvedenih roditelja, danas je situacija sasvim drukčija. Iako je razvoda sve više, teško mi je reći koliko smo kao društvo otvoreni za razgovor i tematiziranje fenomena rastave jer se i dalje brak slavi kao kruna životnih postignuća, i dalje se žene znaju osjećati loše jer ih okolina uporno ispituje kad će se udati. Osjećaju se nepotpuno bez obzira na to što su uspješne u svom poslu i u svojoj zajednici. Naše društvo je i dalje takvo da žene vrednuje kroz brak, kroz odnos s muškarcem i mislim da je to strašno, uvredljivo i nedopustivo.

Zbirka Gospođa napravila je puni krug – od postanka na društvenim mrežama, preko tiskane knjige, do ovogodišnjeg povratka na internet – e-izdanjem na portalu Besplatne elektroničke knjige. Što očekujete od elektroničkog izdanja Gospođe? Čitate li knjige objavljene na portalu Besplatne elektroničke knjige i općenito e-knjige?

Da, točno, puni krug! Nadam se da će Gospođa opet živnuti s ovim krasnim e-izdanjem, to bi me doista iskreno razveselilo. Sasvim je drukčije iskustvo čitati postove na fejsu, klasičnu knjigu i naposljetku elektroničko izdanje. Portal BEK ima sjajna izdanja i jako sam ponosna da sam i ja sad dio toga, iako još uvijek najviše čitam tiskana izdanja. Volim otići u knjižnicu, birati knjige, volim kupiti i dobiti knjigu, pomirisati je. Volim listati papir, možda je u tome stvar, tko zna... Sve su to ustaljene navike, ali čini mi se da bi ovo mogla biti dobra prigoda za promjenu.

Više informacija o ženskom prozno-esejističkom bloku pronađite na linku.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.