'Književnost je uvijek politična.'

Booksina Revija malih književnosti u 2020. godini posvećena je književnosti Polarnog kruga. U sklopu Revije objavit ćemo Antologiju književnosti Polarnog kruga i tim smo povodom razgovarali s Linneom Axelsson, saamsko-švedskom pjesnikinjom, čija je poema 'Zemlja' zastupljena u Antologiji. Razgovor je vodila Miljenka Buljević.

Ædnan je epska poema na 800 stranica čiji ulomak smo u Antologiji preveli. Iz njega se vidi tek djelić priče pa bih vas zamolila da nam kažete više o priči?

Knjiga se može opisati kao jedna duga epska poema koja, nadam se, osvjetljava i čini opipljivim trenutke u životima dvije Saami obitelji od 1917., ako se dobro sjećam pa stotinu godina unaprijed. Ti trenuci se jako razlikuju, naravno, oni proživljavaju ljubav i tugu, gubitak i tajne, ali i puno opresije od strane švedske države.

Poezija za razliku od romana, ima „luksuz“ ne pripovijedati, već prizivati. Vi ste odlučili spojiti ova dva postupka kroz ep. Zašto? 

Nije to uopće bio svjestan izbor. Došao je prirodno i intuitivno. Slažem se da poezija priziva, a proza priča priču, ali postoji i poezija koja je vrlo narativna i poetska proza s puno tišine, ritma i senzualnosti. Stoga, po meni, na neki način ono što ih razdvaja nije jasno, ali je na drugi način vrlo jasno. Počela sam pisati poeziju kroz slike ljudi koje sam vidjela, a onda se „subjekt“ u tekstu pretvorio u te ljude, a njihovi doživljaji su postali priče, neke i iz moje obitelji, dok drugi dijelovi nisu iz moje obitelji, oni su samo slike, fantazije. Nakon nekog vremena pronašla sam taj ritam koji mi je omogućio da pišem o ljudima koje sam željela pratiti kroz duga vremenska razdoblja. Počela sam razmišljati i o epskoj poeziji, starom načinu pripovijedanja o povijesti, poput Ilijade, Eneide, Edde. Starih epova o obiteljima i junacima i sukobima među nacijama itd. Dakle, željela sam ući u to s tim vrlo običnim ljudima.

Ritam poeme je spor i introspektivan, s nekim sanjarskim momentom. Prekidaju ga duge tišine, čitatelj mora praviti duge stanke i biti u tišini. Velike bijele površine papira podsjećaju na prazne prostore na kartama europskih kolonizatora, praznine u povijesti kako je pripovijedaju zapadnjaci, ali podsjećaju i na prisjećanje, razmišljanje o prošlosti, na nepričanje, i naravno, na snijeg. Zašto su tišine i praznine toliko prisutne?

Mislim da je tišina u književnosti, kao u knjigama koje čitam i volim, vrlo važna. Tišina, senzualnost, prostor. Tišina je važna i u životu. No, postoji i iskustvo negativne tišine i vjerujem da je vrlo uobičajeno među ljudima iz regije Sápmi[1] da govore o tišini u svojim obiteljima zbog traume i bolne povijesti o kojima je bilo teško pričati.

Snažne i uznemirujuće slike su prikazane u tek nekoliko riječi, sporo, što donekle proizvodi dojam noćne more. Kako je noćna mora povezana s iskustvom Saamija i s vašim osobnim iskustvom?

Možda ulomci za ovu Antologiju imaju taj dojam noćne more i možda se noćna mora na neki način sugerira formom, nisam baš o tome razmišljala. Postoje i mnogi drugi osjećaji u knjizi. Smiješni ulomci i mjesta na kojima osjećaju radost i mir i ljubav, kad se povežu i svi budu sretni i kad je lijepo vrijeme. Ali da, iskustvo Saamija puno je noćnih mora i neke sam u ovoj knjizi pokušala istražiti.

Narod Saami prošao je nasilnu asimilaciju i kolonizaciju. Poema to predstavlja vrlo visceralno, govori o medicinskim pregledima žena, pogledu bijelog muškarca i korištenju fotografije zbog koje žene obuzima sram. Je li sram ostavio traga na identitetu Saamija, pogotovo žena, i ako jest, na koji način?

Da, rekla bih da je sram, koji je po mom mišljenju uobičajen među manjinama i možda naročito među starosjedilačkim narodima, jer postoji taj stari način opisivanja starosjedilačkih kultura kao primitivnih, dio Saami identiteta. Sram od onoga što jesi. Sram od onoga tko si. To je na primjer dovelo do gubitka jezika. Mnogi u starijim generacijama mislili su da je bolje da njihova djeca govore švedski zbog nepravde i stigme. Ne znam je li element srama tipično žensko iskustvo, mislim da je to kombinacija tuge i srama, kao i ponosa, sve zajedno. Osjećaju su toliko prepleteni da ih je gotovo nemoguće razdvojiti.

U ovoj knjizi predstavljamo pisce iz starosjedilačkih naroda Polarnog kruga. Nama se čini da stanovnici te regije, bez obzira na svoje specifičnosti, imaju nešto zajedničko u ovom trenutku. Osim iskustva kolonizacije i prisilne asimilacije, oni dijele i iskustvo življenja u ekstremnim prirodnim uvjetima, ali i iskustvo radikalne promjene tog okoliša zbog globalnih klimatskih promjena. Kako vi doživljavate prirodu u svojoj knjizi i kako je ona povezana sa Saami identitetom?

Ljudski život ne postoji odvojen od prirode, kako ja to vidim, i mislim da je u tome razlika između saamskog i švedskog pogleda na prirodu. Ne izlaziš u prirodu, možeš otići u šumu ili na more, ali si uvijek neizbježno u prirodi i njezin si dio. Baš sam neki dan vidjela naslov koji sugerira da bi pandemija mogla na neki način „smanjiti jaz između čovjeka i prirode“. Meni je to prilično bizarno. Nema razlike između ljudi i prirode, rođeni smo u prirodi, mi smo njezin integralni dio. Ako se klima promijeni toliko da se ljudsko društvo kakvo danas poznajemo raspadne, to ne znači da će zemlja umrijeti, to znači da će ljudi umrijeti. Nije nužno da mi ubijamo planet, mi ubijamo sebe i za nama u smrt povlačimo druge vrste. Nekad je smiješno kad čitaš članke kako moramo „spasiti klimu“. Kako da spasimo klimu? To je kao da spašavaš plimu ili tako nešto. Takvi izrazi stvarno naglašavaju, po meni, razliku između više švedskog i više saamskog pristupa prirodi.

Vaša poema je vrlo politična, ne samo zbog teme kojom se bavi već i zbog svoje estetike. Koji je odnos između politike i poezije u vašem radu?

Književnost je uvijek politična. Ne bojim se političkog u poeziji, ali mislim da je važno ukazati na predrasudu u percepciji Saami umjetnosti kao uvijek političke, aktivističke i okrenute opisivanju prirode. To nije nužno krivo, ali može umanjiti njezinu kvalitetu. Ako pišete poeziju o recimo obiteljskoj traumi iz pozicije manjine, često se onda opisuje kao vrlo politična i informativna. Ako isto učinite iz pozicije većine, onda je to samo umjetnost. Za mene je pisanje Ædnan bilo uglavnom vezano za poeziju, za pokušaj da budem iskrena kao čovjek, kao pjesnikinja. Istovremeno, potpuno je prirodno i pravedno ako ljudi pjesmu smatraju političkom jer se bavi zlostavljanjem i opresijom u švedskoj povijesti.

[1] Regija koja se prostire na sjeveru Norveške, Švedske, Finske i na sjevero-zapadu Rusije koja označava prostor u kojem je tradicionalno živio narod Saami.

Linnea Axelsson (1980.) književnica je i povjesničarka umjetnosti saamsko-švedsko porijekla. U književnosti je debitirala romanom Tvillingsmycket (2010.), a njezina epska poema Ædnan (2018.) dobila je književne nagrade Svenska Dagbladet i August za najbolju knjigu 2018. Nakon studija povijesti umjetnosti na Sveučilištu Umeå, Linnea je 2009. obranila doktorsku disertaciju na temu Louise Bourgeois i Rachel Whiteread. Živi u Stockholmu.

Naslovna fotografija:  Augustpriset, Youtube.