S Dortom Jagić, nominiranom za nagradu 'The European Poet of Freedom', razgovaramo o njezinim pjesničkim projektima, nagradi, prozi...
***
Još od kad si se pojavila na 'pjesničkoj sceni' (isprika na ovoj sintagmi) književne nagrade nisu ti strane. Klasično pitanje koje se postavlja laureatima književnih nagrada u slučajevima poput ovog jest - 'koliko vam zapravo znače književne nagrade?' Ni mi nećemo bježati od tog pitanja, dakle, još jednom – Koliko ti zapravo znače književne nagrade i što ti one predstavljaju kao pjesnikinji?
Nagrade su opasne, ako previše vjeruješ u njih. I prošloga sam tjedna imala prilike svjedočiti kako žirirajuće glave znaju omanuti, pa književnici i književnice koji zaslužuju lovorike dobace samo do polufinala, a neki neupitni majstori ne budu ni pročitani, a kamoli nominirani. No ni uspjeh ni neuspjeh toga tipa ne smije se previše uzimati srcu. Meni je u životu bila bitna nagrada Goran za mlade pjesnike; primjer je to korisne i kvalitetne nagrade, jer zbunjenim početnicima otvara vrata do prve knjige. Iskreno, ostale mi nagrade nisu bitnije utjecale na život, iako su bile dobrodošle. Zapravo, ovisi u čemu se sastoji nagrada i tko je daje. Bez sumnje, nagrade su lijepa stvar, ali slobodno lebdećem umjetniku posebno su poželjne novčane nagrade kao ova europska, koje osim priznanja za rad, i to na međunarodnoj razini, donose i olakšanja egzistencijalnih briga.
Za nagradu si nominirana za knjigu pjesama Kauč na trgu. Koliko ti znači ova zbirka, koju je kritika ocijenila konzistentnom u kontekstu tvog pjesničkog razvoja?
Zbirka Kauč na trgu nastala je kao oslobađajući rezultat blage nutarnje i egzistencijalne klaustrofobije, želje za bijegom od zidova, za sjedanjem na neki veliki kauč na trgu. Odatle prvi ciklus zbirke govori o sobama i osobama zatvorenim u njih, koje tiho umiru u različitim vrstama zatočeništva, od obiteljskih svađalačkih zatvora, do hotelskih usamljenika, časnih sestara, kućanica, agorafobičarki, usamljenih alkoholičarki itd. Posljednji ciklus su pjesme iz bolničke sobe, o zatvorenosti tijela u nas i nas u tijelo, o krhkosti krvi i mesa. Barem se po tomu dosta razlikuje od prethodnih zbirki, koje nisu bile toliko zaokupljene zidovima, strahom i tijelom.
Određene promjene u odnosu na tvoje prethodne zbirke svakako postoje, posebno u odnosu na tvoje prve tri zbirke poezije (Plahta preko glave, Tamagochi mi je umro na rukama, Đavo i usidjelica) koje si nazvala nekom vrstom pjesničkog triptiha. Također, Kauč na trgu nosi velik broj pjesama, gotovo da možemo nazrijeti nekoliko pjesničkih knjiga unutar same zbirke. Možeš li nešto reći o tom unutarnjem ustrojstvu zbirke? E, ovo se zove ekonomičnost, dakle, ono što sam prije rastezala kroz godine i knjige, sad sam lijepo sabila u jedno pjesničko pakovanje. Iako ovu zbirku nisam doživjela tako impregniranom, mogla bi se i tako čitati, kao više zbirki ostavljenih na 'kauču nasred trga'. Nije bez razloga da sam svu tu inventuru tuđih i osobnih zatvora i sloboda odjelila grafičkim zidovima, točnije, podjelila u cikluse. Vjerujem da bi svaki ciklus dobro funkcionirao sam za sebe, ali čemu toliko rasipanje...
Kao i u prethodnoj zbirci, i u ovoj knjizi pjesama postoji snažan otisak duhovnog, da ne kažemo religijskog simbolizma. No, svakako postoji određeni pomak u odnosu na Kvadraturu duge u tom kontekstu, jer u Kauču na trgu kao da je u tom registru stišan element teatralnog. Možeš li nam reći nešto više o tom elementu u svojoj poeziji? Nije neka tajna, duhovno u svim mojim knjigama ima važno mjesto, samo što se nebom iz knjige u knjigu, kako se i sama mijenjam kroz godine, bavim drukčije. Osim proširenja tematskog kruga na kritične točke egzistencijale, u Kauču sam, iako nesvjesno, ostavila iza sebe svu onu bujnu metaforiku i dimne bombe mašte, izraz mi se minimalizirao, dobio na komunikativnosti i jasnoći. Kako volim kazalište, i godinama sam bila kazališna pedagoginja i redateljica u studentskim trupama, taj se pomaknuti svijet isto tako od početka odražavao na moje pisanje. Teško bi bilo takvo zanimljivo formativno iskustvo istisnuti iz sebe, sve i da hoću. Zato mi se čini da su geste i grimase onog teatralnog ostale i u Kauču ali možda na drugi, nešto satiričniji način, kao u pjesmi 'posao.hr'.
Ova zbirka nastala je nakon određene pauze, barem izdavačke, što se tiče poezije. Koliko ti je upliv u prozu donio u tom smislu? Osjećaš li ikakvu podjelu u sebi kad pišeš prozu odnosno poeziju, ili je riječ o procesu koji dolazi potpuno prirodno i o kojem uopće ne razmišljaš?
U toj izdavačkoj pauzi pisala sam možda predanije i više nego ikad, jednakom su lakoćom nastajale i pjesme i priče, eseji, kraći putopisi. Istina, ponekad se zanesem i zaboravim da bolje materijale treba skupiti i objaviti, pa odatle te veće praznine, razmaci među izdanjima. A na često pitanje poezija i(li) proza, vjerujte, odgovor je predvidljiv. Nikad nisam osjećala sudar u sebi s ta dva medija, oni jednostavno supostoje i prožimaju se, nije to sindrom ulja na vodi. Naravno, iz mog iskustva puno je više 'vrtlarskoga' posla kod pisanja proze, možda čak i više koncentracije i discipline, pa ponekad ponestane vremena za pjesme.
Za kraj nam samo reci što čitaš? Postoje li neka nova otkrića u tom smislu i koliko zapravo književnost koju čitaš utječe na tvoju poeziju?
Oduvijek čitam više knjiga istodobno. Ljeti pogotovo, u hladovini nastojim nadoknaditi barem neka od brojnih zaostajanja za preobilnom produkcijom. Trenutno čitam roman Dinka Telećana Dezerter, i novu poeziju Marka Pogačara, a spremam se svladati četverodjelni roman Josip i njegova braća T. Manna. Ovoproljetno otkriće bio mi je slovenski pjesnik Peter Semolič, čijih sam nekoliko pjesama i prevela. Naravno, sve ono s ushitom pročitano s nekih dubokih razina utječe na ono što pišem na površju, ali kad se ozbiljno uhvatim posla nastojim, iz razumljivih razloga, apstinirati od tuđeg štiva.
Razgovarao Neven Svilar
