Petšest pitanja za Nebojšu Lujanovića

S pogrebnom povorkom nizbrdo druga je knjiga Nebojše Lujanovića, ali prva zbirka priča. U pričama se, u jedinstvenom spoju tragičnog i komičnog, promatraju ljudske sudbine kroz prizmu apsurda i dubokih emocionalnih preokreta. Lujanovićevi likovi, uvučeni u tragične i komične situacije, suočavaju se s nenadanim krizama identiteta koje ih temeljito mijenjaju. Vještim jezičnim karakterizacijama i dobro vođenom radnjom, kombinirajući klasične i moderne pripovjedne elemente, Lujanović ispisuje priče koje se čitaju s lakoćom što njegov stil čini trajno privlačnim i zanimljivim. Povodom e-izdanja zbirke S pogrebnom povorkom nizbrdo na portalu Besplatne elektroničke knjige s autorom je razgovarao Tihomir Dunđerović.

Zbirka priča S pogrebnom povorkom nizbrdo objavljena je 2008., godinu dana nakon prve knjige, romana Stakleno oko iz 2007. godine. U književnom svijetu uobičajeno je krenuti od kraćih proznih oblika pa tako uhvatiti dah za roman. Ti si krenuo obrnutim putem, prvo si objavio roman, a tek onda zbirku priča. Jesi li zaista prvo napisao roman pa su priče nastale naknadno, možda kao preostali i neiskorišteni rukavci romana, ili su priče nastajale paralelno ili je sve to rezultat (ne)povoljnih izdavačkih prilika?

Bit ću iskren, krenulo je s romanima. Prvi je završio u košu za smeće, napisan u gimnazijskim danima, a drugi, Stakleno oko, početkom studija, a kamoli sreće da je i on završio u smeću. I jedno i drugo je rezultat neke mladenačke zanesenosti, umišljenosti u svoju veličinu, uvjerenosti da je kucnuo trenutak za važnu vijest koju objavljujem svijetu tim romanima. Sve je to toliko pogrešno i, iako se ne sjećam svih detalja te davne prošlosti, sjećam se jasno tog osjećaja kako je sve bilo pogrešno. Moj pristup, način na koji sam doživljavao umjetnost, sve. I naravno, to nije niti moglo rezultirati dobrim tekstom. Zbirka priča je onda došla nakon tog saznanja; pisanja tijekom studentskih dana. Književnost više nije bila za mene opterećenje ili objava, nego igra i kreacija.

U tvojim pričama tragično i komično često se isprepliću. Kako uspijevaš pronaći ravnotežu između tih dviju suprotnosti i zašto smatraš da su one tako važne u pripovijedanju? Je li riječ o međusobnom poništavanju ili jednostavno o spasonosnoj ljekovitosti izrugivanja i humora?

Iz Tvog pitanja sada vidim da to može izgledati tako: plansko dodavanje promišljenih sastojaka koji na kraju moraju biti u ravnoteži da bi konačni proizvod uspio. Međutim, taj neki gorko-komični izraz dio je mog karaktera, mog stava prema životu, pa onda i moga pisanja. S tim da komične dijelove ne vidim u tekstu kao komične, one proizlaze iz situacije kako sam je postavio u tekstu i načina na koji razmišljam o tom problemu, nesvjestan da to ima komični efekt; taj efekt kasnije nastaje u čitatelju. Eto, dogodi se, recimo, nekada da napišem nešto nad čime bih osobno zaplakao, a onda shvatim da se ljudi tome smiju. I obrnuto.

Mnogi su tvoji likovi mali ljudi suočeni s apsurdnim situacijama u neobičnim okolnostima. Vjerojatno iz toga proizlazi i kriza identiteta koja je često ključna preokupacija likova. Kako likovi u tvojim pričama (ne)rješavaju pitanja identiteta? Je li pitanje identiteta i pripadnosti tvoja osobna preokupacija?

Identitet je tako širok pojam da je lako doći do shvaćanja kako je identitet sve. Ne znam kako bi izgledalo ne baviti se identitetom. Možda kod mene to dolazi više do izražaja zašto što dovodim likove u rubne situacije gdje onda moraju prelomiti između jednog i drugog identitetskog određenja. Ali, to opet proizlazi iz nekog životnog iskustva, ne kao svjestan koncept pisanja. Može se pisati na zadanu temu i za ciljanu skupinu; a može se pisati jednostavno o onome što ulazi u obzor iskustva. Ja ću uvijek biti skloniji ovoj drugoj grupi.

U tvojim djelima često se osjeća utjecaj bosanskog, dalmatinskog i zagrebačkog mentaliteta i atmosfere. Kako ti je život, školovanje, rad i izmještenost u različite regije oblikovao perspektivu i pristup pripovijedanju? Pored toga, radio si i radiš svakovrsne poslove, od onih najnižih i najlošije plaćenih, preko organizatora i voditelja kulturnih i književnih događanja, do akademskog i znanstvenog rada. Koliko raznovrsnost i radna svestranost pomaže u kreativnoknjiževnom radu? Može li se fakcija jednostavno preslikati u fikciju?

Da se nadovežem na prethodni odgovor, ukoliko je polazište nečijeg pisanja osobno iskustvo, osobni doživljaj kao građa od koje se mogu modelirati različite narativne konstrukcije, onda sve ovo što ste nabrojali može pomoći. Ne bih pritom htio navesti na krivi trag da je „dovoljno imati puno doživljaja pa biti dobar pisac“. Ima ljudi s bogatijim životnim iskustvom (moje baš i nije bogzna što, uglavnom je tu lijep niz padova i sudaranja sa zidovima), ali je pitanje tko to može pretvoriti u književnost. Ne bih htio navesti niti na još jedan krivi trag, da je moj koncept autora ustvari neki samoljubljivi egotrip koji voli vidjeti sebe u tekstu; uvijek izdvajam iz svog iskustva samo ono sa čime se mogu povezati i drugi; ono što nas povezuje, a ne izdvaja. Tu onda autor mora i imati sluha za druge, empatiju. Fakcija bi, dakle, po meni, morala proći kroz dva navedena filtera da bi postala fikcija. Obradu i odabir.

Baviš se književnoznanstvenim i teorijskim radom, vodio si radionice kreativnog pisanja, a pored književnoteorijskih knjiga objavio si i priručnik za kreativno pisanje Autopsija teksta. Koliko teorijska potkovanost i zanatska vještina može pomoći u spisateljskom radu? Može li se naučiti pisati uz pomoć priručnika i čitanjem teorijskih knjiga te radom u radionicama kreativnog pisanja ili je tek riječ o buđenju, discipliniranju i pravilom usmjeravanju već postojećeg talenta?

Književnoteorijski rad zasigurno pomaže, kao što svako čitanje pomaže. Čitanje bilo čega; treba čitati sve. Treba čitati i loše tekstove, tako čovjek osvijesti što je fino ugođen tekst i onda više cijeni književne majstore. Skloniji sam tome da svako čitanje pomaže, a književnoteorijski rad je samo jedna vrsta detaljnog i iscrpnog čitanja. Tako da strastveni čitatelj može biti dobar pisac, ne mora nužno biti teoretičar na faksu. Svi dobri pisci su ustvari strastveni čitatelji. A što se tiče zanata i radionica – uvijek isto pitanje. I uvijek isti odgovor. Protiv sam mistifikacije. Kao što se mogu naučiti druge umjetnost kao što sviranje klavira, kiparstvo ili arhitektura, pitam ja vas – zašto bi s pisanjem kao umjetnosti bilo drugačije? Ni dan danas mi nije san taj iskošeni pogled na pisanje. Međutim, zanat nije sve. Radionice mogu ponuditi ubrzano usvajanje elementarnih vještina pisanja, ali čovjek ipak mora nositi u sebi „ono nešto“. Nagon za pisanjem. I imati dobru priču, to jest ideju. I svi uglavnom misle da smo time sve nabrojali. Ja sam mislio isto, sve do nedavno. Upravo su me radionice naučile o nedostatku tog ključnog posljednjeg sastojka. Na radionice su dolazili ljudi pismeni, s odličnim idejama, životnim pričama, zanimljivim pogledima na život, a onda su na radionici dobili uvid u vještinu… I opet, ništa. Nedostajala je ustrajnost. A to je možda najvažnije od svega. Ona odluka – ja ću ovu priču dovršiti pa koliko košta da košta. Novaca, mira, društvenog života, vremena – nebitno. Ovu priču ću dovršiti ili me neće biti. Eto, to je ono što sam tražio u polaznicima, a nalazio možda kod jednog od 50 njih.

Zbirke priča S pogrebnom povorkom nizbrdo prva je tvoja knjiga na portalu Besplatne elektroničke knjige. Čitaš li Besplatne elektroničke knjige i koristiš li portal u svome radu? Čitaš li općenito e-knjige ili preferiraš klasičnu papirnatu knjigu? Što očekuješ od e-izdanja zbirke priča S pogrebnom povorkom nizbrdo?

Kod mene to ide otprilike ovako. Dobre knjige uvijek moram čitati ili imati na papiru. Loše knjige i priručnike koji mi samo površno trebaju mogu skrolati. Ali, s druge strane, neke knjige mi nisu dostupne. I kada u elektronskom obliku naletim na dobru knjigu, onda je moram kupiti. I tu sam onda zahvalan onima koji su mi taj elektronski oblik omogućili. Vaš projekt i portal su s te strane dragocjeni, ali i zbog činjenice da mnogo tih naslova više nije dostupno fizički. Kao da im ovakvim ponovnim izdanjima netko udahnjuje novi život. A taj novi život nije puka replika već viđenoga; to je sada neka sasvim nova publika, njihov kontekst čitanja je drugačiji, pa i očekivanja od književnog teksta. Kako će u svemu tome proći ova zbirka, nitko ne zna. Ali ja sam zahvalan Vašem projektu i odabiru na pružanju mogućnosti. Time smo i Vi i ja učinili što smo mogli. Dalje je na čitateljima.

Više informacija o muškom prozno-esejističkom bloku pronađite na linku.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.