'Čitatelji traže sebe u tuđim životima i pričama, prepoznaju okidače koji su okinuli i njihov život.'

Nekolicina domaćih pisaca i urednika okupljena je na kućnoj zabavi, a dok iščekuju dolazak američkog pisca Jonathana Franzena koji tu večer gostuje u Zagrebu, vrijeme krate onim što im najbolje ide – pripovijedanjem priča. Pravilo koje moraju slijediti nalaže da priča mora biti osobna, te se tako čitatelju rasprostire niz dogodovština koje razgolićuju njihove osjećaje, strahove i žudnje. Radnja je to romana Drugi zakon termodinamike (V.B.Z., 2021.), i na prvi pogled (netočno) djeluje kao da je, poput Dekamerona, proizašla iz situacije pandemije i posljedične izolacije. No, to je, prije svega, roman koji jednostavno i nepretenciozno razotkriva raznolike boje i slojeve ljudskih stanja i odnosa. O tome i još ponečemu razgovarali smo s njegovim autorom Dragom Glamuzinom.  

***

Blurb ove knjige naglašava da ste njeno pisanje započeli dobrano prije globalne pandemije. Što li vas je tada, prije sedam, osam godina, kada nismo ni sanjali o trenutnoj izolaciji, navelo da radnji svog romana date dekameronsku formu, i smjestite je baš među svoje prijatelje i kolege, književnike i urednike? 

Pa sigurno nisam slutio nikakvu epidemiju. Dapače, to mi se činilo nevjerojatno, pa umjesto da ih okupim na jednom mjestu kako bi se sklonili od bolesti, ja sam ih radije sve sazvao zbog Franzena. To mi je bilo uvjerljivije, da su se svi okupili kako bi se družili s američkim piscem koji je u Zagrebu promovirao svoju knjigu. Ironično je da sam roman završio baš u izolaciji tijekom lockdowna prošle godine. Želio sam zapravo ocrtati kako izgleda život generacije četrdesetogodišnjaka danas u Hrvatskoj, odnosno, barem jednog njenog dijela, htio sam pokazati gdje su se ti ljudi nasukali, zašto su tako umorni, i od toga došao do ideje kako je najbolje da svaki od likova sam ispriča svoju priču. No, nisam htio da one budu samo labavo povezane nekakvim formalnim okvirom, kao u Dekameronu, već da budu isprepletene, da su likovi na tom tulumu u nekom odnosu, da se i kroz te priče s nekim i za nešto bore. Ukratko, htio sam roman, a ne knjigu priča.

Jasni ste oko toga da likovi u romanu nisu temeljeni na konkretnim osobama, izuzev onih koje navodite imenom i prezimenom. Veoma je dinamičan taj odnos fikcije i fakcije koji ste izgradili, na trenutke čak i komičan i doziva u um pravila Kluba boraca. ,,Pa dovoljno je da kaže kako se to dogodilo nekom njegovom poznaniku, koji mu je to ispričao'', navodite u jednoj od priča u priči. Imajući sve to na umu, ipak me zanima kako na roman i njegove izmišljene i iz stvarnosti posuđene dijelove reagiraju vaši bliski kolege iz književnih krugova?

Zanimala me ta igra fikcije i fakcije i htio sam da taj odnos bude dinamičan. Time se također daje nekakav ritam tekstu, ali ni u jednom trenutku nisam namjeravao golicati čitateljsku radoznalost i pozivati ih da nagađaju tko je tko. Kao što sam već rekao, iza tih likova ne stoje stvarni modeli i to nije roman s ključem. Sve su to književni likovi, čak i oni čija se imena podudaraju sa stvarnim osobama, i moji prijatelji to znaju, tako da nitko nije imao problema s tim tekstom.

Roman je nastajao paralelno s Ferićevim romanom Putujuće kazalište i bilo je zanimljivo kad smo ustanovili da se u oba pojavljuje Zoran Ferić kao lik, da se događaju u istoj kući i da, recimo, opisujemo iste slike na zidovima. Kad je Ferić pročitao rukopis, razgovarali smo što bi se u priči tog njegova književnog imenjaka moglo dodati da zvuči malo nadrealnije. Pritom smo, naravno, cijelo vrijeme obojica bili svjesni da je riječ o romanu koji ni na koji način nije obavezan prema stvarnosti.

Pojava koju posebno uočljivo provlačite kroz roman jest voajerizam. On je tema nekoliko na tulumu ispričanih priča, a sklon mu je i pripovjedač romana. Osim toga, smještanje radnje u nečiji stan (i to dok nam zoomovsko zavirivanje u tuđe sobe, kuhinje i dnevne boravke još nije bilo prirodno) i njeno potpirivanje alkoholom, drogama i intimnim situacijama, čitatelja, koji po definiciji ulazi u tuđe živote, dodatno stavlja u poziciju uhode, stalkera. Zašto vam je zanimljivo o voajerizmu pisati, i zašto je ljudima o njemu zabavno čitati?   

Još je Aristotel u Poetici pisao o prepoznavanju kao ključnom elementu tragedije, i to ne samo prepoznavanju koje se događa na sceni, unutar same radnje, kad Edip shvati da je oženio majku, nego i prepoznavanju u svijesti gledatelja, kad se nešto što je bilo nejasno i mračno naglo osvijetli. Čitatelji i danas, kao i u antičkoj Grčkoj, traže isto. Žele nešto shvatiti, pokopčati, traže sebe u tuđim životima i pričama (i u lošijima i u boljima od nas, kakvi su bili tragični junaci), prepoznaju okidače koji su okinuli i njihov život. Ulaze u tuđe živote kao Stanko, jedan od likova u mom romanu, u tuđi stan.

I izvan književnosti, promatranje ljudi i njihova ponašanja jedan je od važnijih načina učenja. To je važno za pisca, ali i za ljude općenito. A kako prema van uvijek nastupamo s nekom maskom, ljudi vole zaviriti iza nje. To je nekako i početna situacija ovog romana, četrneest likova spremaju se jedni drugima otkriti svoje najintimnije tajne, ono što je bilo skriveno iza zavjese. To je doista poslastica za voajere, ali stvar ide i dalje, ponekad to promatranje drugih prelazi u perverziju i onome koji gleda donosi seksualno uzbuđenje. Pa sam htio nešto napisati i o tome, pokazati to uzbuđenje s različitih strana. Tako jedan lik uživa u samoj činjenici da krišom ulazi i hoda kroz tuđe stanove i zamišlja život njihovih stanara, drugi preko telefona sluša svoju ljubavicu s drugima, a treći, inače miran obiteljski čovjek, prikrada se kroz žbunje i gleda kako se ljudi ševe u automobilima.

Ali da ne bude zabune, pojam perverzije ne rabim u vrijednosom smislu. Ne mislim da su perverzije nešto loše ili dobro po sebi, već ih razumijem samo kao otklon od uobičajenog, prosječnog seksualnog ponašanja. Ako se događaju uz obostrani pristanak, zašto bi mi bilo što smetalo. (Usput, Marcuse oslobođenog, autentičnog čovjeka definira upravo kao polimorfno pervezno biće.) Voajerizam je, dakle, na neki način povezan sa samom prirodom sudjelovanja čitatelja u umjetničkom djelu, ima bezbrojne oblike u našoj svakodnevici, i proteže se i u našu seksualnost. Na puno načina premrežuje naš život, i upravo je zato jedna od važnih tema ovog romana.

Pripovjedač romana zapravo je većinu vremena dosta pasivan promatrač drugih sudionika tuluma, on je povučeni kroničar njihovih razgovora, priča i ponašanja. Biste li rekli da su pronicljivost i strpljenje koje zahtijeva aktivno opažanje piscu bitni alati, mogu li se uvježbati, i kako korespondiraju s formalnim zahtjevima proze, a kako poezije?

Premda većina likova romana pripada svijetu književnosti, priče koje oni pričaju uglavnom nisu vezane za taj svijet, one su univerzalne i mogao ih je ispričati bilo tko. Ali takva postavka likova omogućila mi je ipak da kažem nešto i o piscima, odnosno, njihovom odnosu prema pisanju i tekstu. Pa i o tome koliko doživljavaju važnim to što rade i što su sve spremni učiniti za dobru priču.

Naime, premda su na početku svi obećali da neće ono što čuju koristiti u svojim tekstovima, pripovjedač je već na tulumu shvatio da se od toga može složiti zanimljiva knjiga. To je jedan od razloga zbog kojih ne sudjeluje aktivno u raspravama koje priče izazivaju, on je naprosto u drugom modu, te priče sluša na drugi način, kao materijal za knjigu, već ih tamo selekcionira i montira. On je, dakle, prvi prekršio obećanje i zapravo već na tulumu piše knjigu. Pritom mu je, naravno, jako važna ta sposobnost opažanja o kojoj me pitate, to je ključan alat za svakog pisca, kako u prozi tako i u poeziji.

U romanu polemizirate o raznim aktualnim društvenim temama, od kojih bih se osvrnula na kontroverznu i kompleksnu problematiku razdvajanja umjetnika od njegovog djela te vrednovanja takvih djela, od kojih su neka ispisali, primjerice, pisci pedofili (ili ratni zločinci, što je primjer iz knjige). Predstavlja li koji lik u romanu vaš osobni odgovor na pitanje: ,,Je li u umjetnosti sve dopušteno, da li dobar roman sve opravdava (…)''? 

Da jasnije shvatimo koliko je to komplicirano, zamislimo drastičnu situaciju – da je pedofil napisao Rat i mir, bi li takvu knjigu trebalo čitati ili ne? Meni se čini da je odgovor potvrdan, ali svjestan sam i svih problema takvog stava i situacija gdje je puno teže donijeti odluku. Dakle, osudimo pisca, ali ne i knjigu ako u njoj nema ništa za osudu. Ako ima, ako širi mržnju i promovira nasilje, nemojmo je objaviti. To je nekako granica koju sam sebi postavio kad sam se počeo baviti uredničkim poslom. Ali to je samo na prvi pogled jednostavno razlučiti.  Književnost se bavi i mržnjom i nasiljem, i različiti čitatelji knjige čitaju na različite načine. Ta višeznačnost, kompleksnost, otvorenost upravo je jedna od temeljnih odlika dobre književnosti i umjetnosti općenito. Pa će netko, tako, Kubrickovu Paklenu naranču vidjeti kao osudu nasilja, a netko možda i kao glorificiranje.

Uglavnom, puno puta sam se našao u situaciji da nisam baš siguran što trebam napraviti. Nedavno mi je tako bila ponuđena autobiografska knjiga Neleta Karajlića o odrastanju i životu u Sarajevu. Meni je bila zanimljiva i dobra, među nama je par godina razlike i u mnogo čemu sam prepoznao detalje vlastitog odrastanja. I nisam u samoj knjizi pročitao ništa zbog čega je ne bi trebalo objaviti. Ali onda sam vidio njegove koncerte na kojima pjeva u čast Ratka Mladića, koji je naredio granatiranje tog istog Sarajeva o kojem se u knjizi piše. Taj kontekst mijenja i odnos prema tekstu, dodaje mu jednu ciničnu notu, a postaješ i svjestan da bi knjiga mogla povrijediti puno ljudi. I ja sam odustao od objavljivanja. S druge strane, i dalje slušam pjesme Zabranjenog pušenja koje on pjeva. Eto, komplicirano je, ali da, načelno mislim da treba odvajati književni tekst od njegovog autora.

,,Nije lako postojati'', izgovara jedan od likova u romanu, i čini mi se da je to inherentna boljka sviju nas. U svojim djelima, proznim i pjesničkim, pretežito se bavite temeljnim ljudskim stanjima, (ne)pripadanjem, usamljenošću, žudnjom za bliskošću. Kad se osvrnete unatrag na svoja ranija djela i način na koji ste pristupali tim temama, mislite li da kroz bavljenje književnošću (ili bilo kojim drugim oblikom izražavanja) postane lakše postojati, lakše odolijevati drugom zakonu termodinamike?

Ne mislim da je zadatak književnosti da liječi traume, niti zato pišem, ali ima nešto drugo što je spasonosno u pisanju, a to je da ono, kao i svaki kreativni posao, ne samo umjetnost, ispunjava čovjeka, daje mu osjećaj smisla, pa time onda i olakšava život.

Na jednom mjestu u romanu jedan od likova uzvikne: ,,Smrt e-knjizi!'' Ona je, ipak, svečano zaživjela. Kako biste definirali ulogu i značaj elektroničkih i audio knjiga općenito, a kako iz trenutne situacije i iskustva pandemije u kojoj su tiskana i digitalna knjiga zamijenile mjesta na tronu popularnosti?

Nema se smisla opirati onom što neumitno dolazi, ali e-knjige još uvijek u Hrvatskoj na zauzimaju neki veći segment tržišta, premda su ih hrvatski izdavači počeli objavljivati prije više od desetljeća. Audio knjiga je prisutna tek nekoliko godina, ali čini mi se da ona u ovom trenutku ima više potencijala, barem kad je riječ o djelima hrvatskih pisaca. Dolaze generacije koje radije gledaju i slušaju nego čitaju, i tu bi audio knjiga mogla odigrati značajnu ulogu. Što se tiče utjecaja pandemije, sigurno da je ona povećala čitanost na elektroničkim uređajima, ali ne mislim da je tu bilo puno e-knjiga hrvatskih izdavača. Zapravo, ono što se dogodilo kod nas jest da je jako porasla online prodaja tiskanih knjiga, a pala prodaja u knjižarama.

U pozadini tuluma iz romana, osim speeda, cijelo se vrijeme provlači i glazba. Jesu li Cohen, Young, Štulić i Faithless i vaš privatni soundtrack, i kako uopće doživljavate odnos i suživot književnosti i glazbe?

Da, to je glazba koju slušam, ali pojavljivanje glazbenika, odnosno, njihovih pjesma u romanu gotovo uvijek je bilo motivirano nekim narativnim detaljem. Za Cohenovu pjesmu I'm Your Man vezana je jedna priča o razvodu, za Štulića rasplet romana. Ali dok pišem, uvijek slušam glazbu, atmosfera koju stvara dovodi me u dobar tonus za pisanje. I kad pronađem neki album koji mi paše, obično ga vrtim jako dugo, mjesecima. Pa sam tako osim Youngove muzike iz filma Dead Man za vrijeme pisanja ovog romana najviše slušao dark country, posebno album Murder Ballads & Other Love Songs benda The Heavy Horses te Michelle Gurevich i njen album New Decadence.

***

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.