Zec: Tri ili rit

Nakon pročitanog romana Tri Drage Glamuzine (u daljnjem tekstu zovem ga Dragi zbog moje opsesije intimnošću i pretvaranja imena u smiješne nadimke) pala mi je na pamet fantastična ideja. Hvala ti, Dragi.
 
Otvorit ću dućan koji ću nazvati 'Opsesijansis' i u kojem ću prodavati acessories za opsesionare. Opsesija je poput kompjuterskog virusa koji koristi kompjutorske resurse do same granice, a procesor ne može raditi ništa drugo nego vrtjeti beskonačne petlje virusa koje stalno ponavljaju iste besmislene radnje. Procesor i virus su povezani tim nizom radnji koje ispunjavaju njihovo vrijeme i daju njihovom postojanju smisao. Prekid može uslijediti jedino intervencijom izvana, padom sustava ili samouništenjem. Stoga je opsesija odlična za posao.

Za opsesivno-ljubomorne ljubavnike nudio bih male kamere s mikrofonom koje se mogu instalirati na voljenu osobu, i koje emitiraju kodirani signal koji se onda preko najbližeg odašiljača mobilne mreže može danonoćno pratiti preko mobitela. Takve kamere bi bile u dva modela, za vanjsku i za unutrašnju upotrebu (otporne na vlagu). Ako me razumijete. Postojao bi i model kojim bi se mogli davati električni udari jačine ovisne o paranoidnom raspoloženju onog koji kontrolira. To bi osobito dobro funkcioniralo na modelu za unutrašnju upotrebu.
 
Za osobe kojima su opsesija brojevi i koje broje korake, stupove, aute, kocke na pločniku i uostalom sve što se može brojati nudio bih posebno dizajnirane tabele -preslikače. Tako da kada bi jedanput izbrojali sve što broje na putu do posla i posebnim flomasterom unijeli to u tabelu, tabelu bi peglom smjestili na majicu i istu obukli. Time bi razinu opsesije smanjili na podnošljiviji nivo, no napregnutost vrata zbog stalnog gledanja u tabelu bi se proporcionalno povećala. Isto tako i broj ozljeda zbog udara u razne predmete. Zato bih u dućanu nudio i usluge masaže, hitne pomoći, šivanja rana i injekcija protiv tetanusa.
 
Osobama koje su opsjednute sportom i koje moraju, naprosto moraju pogledati svaku sportsku priredbu na stadionu, igralištu ili telki (uključujući i cricket i curling), nudio bih radikalnu terapiju odvikavanja od sporta alkoholom, drogom i kurvama.
 
Svima ostalima besplatno bi izrađivao profil opsesije i prema tome im nudio ili knjigu Opsesije - uzgoj i održavanje, ili dodatke kojima bi njihova opsesija bar malo izgubila na intenzitetu i postala nešto poput modnog dodatka.
 
Što se romana tiče, temu 'stvarnosne proze' sam već apsolvirao, diplomirao i doktorirao (sve za male pare) i zaključak je uvijek isti. Umjetnost, pa samim time i književnost je više od pukog preslikavanja realnosti. Koliko god vlasnik kista, kamere, čekića i dlijeta ili olovke bio vješt u preslikavanju realnosti, samoj realnosti je potreban taj nježni dodir umjetnika koji od kolačića sa čajem, uz imaginaciju i improvizaciju, stvori nezaboravno djelo. Inače, ako toga nema, ostaje taj isti kolačić sa čajem koji je onda samo kolačić sa čajem. Spreman sam platiti cijenu vlastitog mišljenja  gubljenjem jednog ili dva tuceta čitatelja ili gubljenjem 10 kila zbog prijetećih pisama obožavaoca Dragog ili čak i ponovnim čitanjem romana. Branit ću to mišljenje na bastionu dobrog ukusa čak i krvlju, A rezus negativnom.  
 
Tema romana, za one koji to nisu zaključili iz naslova i mojeg teksta je ljubavni trokut začinjen opsesivnom ljubomorom u kojem su muškarac i dvije žene i koji se rasteže na 249 stranica. Taj odnos je većim dijelom oslikan sa ne baš uzbuđujućim opisima seksa i uvijek i ponovo istim i ponavljajućim svađama. Ponavljajućim. Svađama.
Ponavljajućim.
 
Takva tema obrađena na takav način je zanimljiva jedino ako je upakirana u filmski uradak naziva Prvo tri, pa onda svi ili Tri poze tete Roze. Što nije.
 
Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr