Drago Glamuzina: Distancirano o lomovima i strasti

Nakon što si u svojem nagrađenom romanu Tri na neki način romansirao temeljnu tematsku komponentu svoje prve pjesničke knjige, Mesari, s drugom, upravo objavljenom zbirkom vratio si se stihu. Dominantne teme i motivi, međutim, ostaju isti. Jesam li u pravu kada tvoj dosadašnji opus čitam kao svojevrsnu pjesničko-prozno-pjesničku trilogiju?

U pravu si. Ta je trilogija bila zamišljena još prije objavljivanja Mesara, pa su i neka poglavlja romana bila objavljena u časopisima prije Mesara, kao i neke pjesme iz nove zbirke. Želio sam provjeriti kako bi ono što sam napisao u Mesarima izgledalo u prozi, odnosno što se događa kad se narativna poezija preoblikuje u klasičnu narativnu formu. Pa sam od pojedinih pjesama, odnosno onoga što je u njima ispričano s nekoliko riječi, radio cijela poglavlja romana. Kao što znaš, pitanje je može li se više reći s jednom pjesmom ili cijelom pričom, jer označeno polje ne poklapa se s količinom riječi, i može li se uopće reći isto. Roman naravno nije bio samo 'prepjevavanje' pjesama nego i nekakav dijalog s njima, pomak, komentar, nastavak... A dok sam pisao roman paralelno sam pisao i nove pjesme, koje su išle iza romana i zapravo funkcioniraju i kao njegov epilog.

Mnogi su autori u povijesti književnosti ostali upamćeni kao 'autori jedne knjige', ali ne u smislu tek jednog objavljenog ili jednog uspjelog djela, već kao ispisivači – ponekad i iznimno opsežnih – homogenih opusa koji, gotovo opsesivno, variraju i preispisuju jednu, 'veliku' ili 'malu' temu. Vidiš li sebe u tom nizu ili je 'trokut-trilogija' zaokružena? Planiraš li u tom smislu uopće?

Pa mislim da sam ovu priču završio, ali istina je da su odnosi žena i muškaraca, naši intimni svjetovi, pokušaji da se približimo drugom biću i sve neprilike na tom putu, odnosno pokušaji da izbjegnemo samoći, besmislu, strahu, ono što me trajno zanima. Pa će se nekom od tih tema vjerojatno baviti i moja sljedeća knjiga. Kad pogledate Updikea, on ima dvadesetak romana i dvadesetak knjiga priča, a gotovo sve te knjige vrte se oko brakova, preljuba, razvoda, stalnog pokušaja da se zajedno stvori nešto što će nam olakšati život i neprestanog razaranja tog istog, jer teško je zajebati život; čak i kad piše prednastavak Hamleta, Gertrudu i Klaudija, ili neku antiutopiju upravo su te teme u središtu njegovih knjiga. Slično je i s Moraviom, Carverom, Bukowskim... Uglavnom, mislim da vrijedi pisati samo o onom što nas dira, obuzima, što na neki način nama vlada.

Mesari su iznimno snažno odjeknuli u polju mlade hrvatske lirike, prevedeni su na nekoliko jezika i dobili nekoliko nagrada, uključujući i Nazorovu. Drugu pjesničku knjigu, Je li to sve, čekali smo gotovo deset godina. U međuvremenu si se, rekli smo, oglasio prozom. Sličan scenarij odvio se s drugom najznačajnijom predstavnicom tzv. stvarnosnog modela, Tatjanom Gromačom, s tim da njezinu drugu pjesničku knjigu još čekamo. Pintarić je također prešao na prozu, a mnogi drugi su literarno ušutjeli. Je li, barem u tvom slučaju, riječ o kontekstu, ili je prozvana poetička zasada završila, na neki način, u slijepoj ulici?

Narativne ili stvarnosne poezije, jer ta se naracija obično hvata nekog događaja iz stvarnosti, bilo je, naravno, i prije ovog desetljeća, a bit će je i poslije. Kako u Hrvatskoj - od Marune, čiji je gotovo cijeli opus takav, do Slamniga i Šoljana - tako i u svijetu, posebno Americi. Čak i kod pjesnika koji su na drugom poetičkom polu, imate narativnih dionica, na primjer kod Rešickog, Čegeca, Jahića... Ali činjenica je da se početkom ovog desetljeća, dijelom i kao reakcija na hipertrofiranu vladavinu metafora, pojavila skupina pjesnika, o kojima se danas govori kao o pjesnicima stvarnosne orijentacije, da su njihove knjige odjeknule jače nego što je to bilo uobičajeno, da su čak i mediji reagirali, i da se to mnogima nije svidjelo, pa je uskoro uslijedio niz pokušaja omaložavanja takvog pisanja. 

Zanimljivo je da će kritičari stvarnosne poezije, bez imalo krzmanja, navesti da je ona preočigledna, ili da je označeno polje tih pjesama premalo, kao glavni problem te poezije. Pritom njima nije nikakav problem priznati da jedna priča može biti vrhunsko umjetničko djelo koje nosi u sebi mnoštvo informacija i smislova, ali ako je riječ o narativnoj pjesmi onda oni smatraju da je to nemoguće, čim je narativna i govori o nekom događaju ona je uvijek površna i banalna. Čak i kad govori o ključnim egzistencijalnim temama. Riječ je o ljudima koji zapravo ništa ne razumiju, nego se drže nekih usađenih stereotipa, pa mantraju gluposti, kao da je metafora, i način na koji spaja nespojivo, jedini put za osvajanje unutarnjih prostora. Pa se u tom osporavanju dogode vrlo zanimljive situacije, na primjer da isti ljudi za Marunu kažu da je vrh hrvatske poezije, a drugom prilikom da je narativno, stvarnosno pjesništvo jalovo u cjelini. 

Dalje, narativnim pjesnicima se prigovara, opet onako u globalu, svima, da ne drže do tradicije, da je čak i ne poznaju, a pritom ti isti ljudi smeću s uma da je i narativna poezija dio te iste tradicije, njezin važan dio. Postoji i teza da je tzv. stvarnosno pjesništvo zagušilo scenu, potisnulo ostale pjesničke modele, što naprosto nije istina, jer u tih je deset godina objavljeno svega desetak takvih knjiga, a izišlo je u tom razdoblju barem nekoliko stotina pjesničkih zbirki. Možda se o tih deset pisalo više nego o ostalih 100, ali to nije problem tih pjesnika jer, koliko znam, nitko od njih ne piše o poeziji, niti su pisali jedan o drugome. 

No da se ne mrcvarimo dalje notornim stvarima, naravno da među tim knjigama ima i dobrih i loših, ali glupo je ići protiv jednog pjesničkog modela u cjelini. On supostoji i supostojat će s drugima, a hoće li takvo pjesništvo ikad više dominirati na našoj pjesničkoj sceni, ne znam. Ja pišem tako, to je moj glas, i tako ću pisati i dalje, ali istina je da mnogi iz te skupine nisu nastavili pisati poeziju, pa ćemo vidjeti gdje će sve završiti. Damir Šodan upravo radi antologiju stvarnosne poezije pa će i ta knjiga biti dobra prilika da se neke stvari sagledaju i ocijene. 

Tvoji pjesnički tekstovi odaju izrazito načitanog i u književnost upućenog autora koji se ne libi priznati intertekstualnost imanentnom karakteristikom teksta, transparentno se osvjedočiti dijelom kulturnog kozmosa te vlastit tekst premrežiti izobiljem potpisanih i nepotpisanih aluzija i citata. No dva su se imena pri referiranju na tvoj rad ustalila do granice općeg mjesta; Bukowski i Raymond Carver. Meni se čini da mnogo više 'duguješ' potonjem... Zamaraju li te slične usporedbe? Koliko ih sam smatraš adekvatnima?

Zapravo gotovo isključivo Carveru, Bukowski u tom smislu nikad nije djelovao na mene. Možda je za to apostrofiranje Bukowskog kriva jedna pjesma iz Mesara u kojoj se kaže da želim pisati oporo i zajebano poput Hanka, ali ta pjesma navodi dvadesetak autora i Bukowski je samo jedan od njih. A možda opet i slobodnije tretiranje seksualnosti u mojim pjesmama, ali to ne vidim kao zaslugu Bukowskog nego kao opće civilizacijsko postignuće. Carver je, pak, figura koja se stalno, na različite načine, pojavljuje u mojim knjigama. Ne bježim od toga, nisam to nikada skrivao, ali nije riječ o posveti, niti oponašanju, prije o nekakvom dijalogu. Bez problema ću se poslužiti njegovom pjesmom ako mislim da će mi ona pomoći da kažem nešto svoje, a i uživam u toj igri, i mreži koju prebacujem preko teksta. Ali smeta me kad se to pretvori u poštapalicu, bez pokušaja da se razumije o čemu se tu doista radi. 

Postoji nekoliko takvih poštapalica koje me prate. Tu je, recimo, i ta priča o udjelu privatnoga u mojim tekstovima, pa se pita kakva je to poezija s tolikim udjelom privatnoga, kao da je to nešto zazorno. Prvo, meni je to potpuno nevažno, odnosno bitna mi je je samo pjesma i iskoristit ću sve što mogu, književnost i život, bilo čiji, da bude bolja. Nikad nisam pokušavao ispričati priču o sebi nego sam želio napisati dobru knjigu. Te pjesme čitaju i u Sloveniji, Makedoniji, Njemačkoj, ljudi koji nemaju pojma o tome koliko je tu privatnoga. Činjenica da su im se svidjele i da su ih odlučili objaviti - a uvijek je inicijativa išla od tamo, ja ih nikome nisam nudio - govori da se one ne naslanjaju na ono privatno, u smislu onog što hrani voajere, niti crpe iz toga svoju snagu. Drugo, lirska pjesma je po definiciji nešto intimno i privatno, subjektivno, neodvojivo od lirskog subjekta. To bi također trebalo znati, kao i to da lirski subjekt treba razlikovati od autora. To su notorne stvari koje na žalost ne znaju ljudi koji se profesionalno bave poezijom i od nje žive.
 
Jedno naizgled banalno pitanje – na koje i ti i ja znamo odgovor – ali me baš zanima kako ćeš ga formulirati... Po čemu je stihovana taksativna evidencija predmeta na radnom stolu, kao u pjesmi 'Moj stol', poezija?

Da me je netko nazvao telefonom i pitao što je sve na mom stolu, i ja mu onda sve nabrojio, to naravno ne bi bila pjesma, ali ovako, u zbirci, to jest pjesma. Jer, taj je tekst tamo s nekim razlogom, a bitan je i kontekst u kojem se nalazi; kad Tom Gotovac prođe gol ulicom to postaje umjetničkim djelom, a kad to isto napravi netko drugi, odvedu ga u bolnicu. Zatim trebaš obratiti pozornost na kompoziciju teksta, izbor i mjesto na kojem se ti predmeti uvode u pjesmu, pa onda i na tu metafora pretrpanog, zakrčenog stola  (hmm, tko je rekao da u mojim pjesmama nema metafora, iskoče i tamo gdje ih najmanje očekuješ)...  Ima toga još, ali ja tu pjesmu nikad ne bih objavio samostalno, niti mislim da bi ona tada funkcionirala, ili možda čak i bi, ali ne bi mi to bilo toliko važno da je objavljujem. No, u mojoj se zbirci pjesme naslanjaju jedna na drugu, podupiru jedna drugu, i zajedno grade nešto. Dakle, ne vidim svoje knjige samo kao kolekcije pjesama, nego njihova kompozicija, način na koji su povezane i vođene uspostavlja unutar njih neko jedinstvo koje je meni važno. One dodaju značenje jedna drugoj, pričaju neku priču, i u toj priči meni je bila važna i pjesma 'Moj stol'.

U tvojoj ćemo pjesmarici – pogotovo u posljednjoj knjizi – rijetko susresti statičnu vedutu, pjesmu stanja, umrtvljeni kronotop. Naprotiv, riječ je o izrazito dinamičnim, aktantskim strukturama; analiza povlači naratološki, u najmanju ruku jednako koliko stihološki kategorijalni aparat. Je li moguće umaći zavodljivosti priče?

Pitanje je, zašto bi bježali od zavodljivosti priče. Meni zapravo te priče predstavljaju ulaz u pjesmu, kroz njih dolazim do unutarnjeg stanja o kojem govoriš. Koliko god događaja u Je li to sve opisao, svi mi oni služe da omeđim, premrežim, premjerim jedan unutarnji svijet oko kojeg obilazi cijela knjiga. Pa bih se usudio reći da je to knjiga stanja, kojoj ni priča nije nevažna.

Zanimljiva mi je sprega nagonskog, prije svega libidalnog, i racionalnog koji se, u tvojim tekstovima, čini mi se, izvrsno nadopunjuju u jednoj gotovo pa ekscesnoj ravnoteži. Koliko je taj ratio snažan? I dalje, često se (dominantna) sfera ljubavnog u tvom tekstu interpretirala kroz matricu traume. Meni se čini da je 'kvaka' upravo u antitraumatskoj transparentnosti...

Dobro si primijetio. To je bila jedna od prvih odluka kad sam pisao Mesare. Ok, pisat ću o nečem nagonskom, o strasti, emocionalnim lomovima, ali onda idem o tome pisati hladno i distancirano. Čini mi se da te pjesme duguju svoju upečatljivost upravo tom spoju strasti i hladne evidencije, distance, istovremenom stavljanju svega, cijeloga života, na taj drhtaj tijela i duše i istovremene svijesti o promašenosti toga kao i svakog drugog životnog koncepta. Zatim, i knjige pjesama i roman su izraziti racionalni konstrukti, struktura romana, od načina na koji se ulazi u svako poglavlje, odnosa prema knjigama pjesama, autoreferencijalni mostovi, činjenica da počinje s pričom glavnog junaka a završava s njegovim pjesmama, sve to tvori jednu prilično čvrstu strukturu koja zauzdava tu nekontroliranu strast kojom se roman bavi. A što se tiče ovog drugog, možda je i to točno, možda u toj transparentnosti ima antitraumatskih učinaka, ali to mi nikad nije bilo presudno. Meni je bio važan samo tekst, a ne kako će njegovo pisanje djelovati na mene ili koliko će čitatelj prepoznati mene u njemu.

Glavni si urednik u jednoj od naših najvećih izdavačkih kuća. Zašto Profil, osim sporadičnih, uglavnom prijevodnih naslova, nema pjesničku biblioteku? Drugi veliki nakladnici u posljednje su ih vrijeme, bez obzira na nerentabilnost, ipak uspostavili. Razmišlja li se o tome, ili ni simbolički kapital ne može osigurati mjesto pjesničkim naslovima u Profilovoj plejadi?

Pa ne bih baš rekao da nema poezije u Profilu. Nema kao u VBZ-u (tu skidam kapu Ervinu Jahiću), ali u zadnje vrijeme smo objavili nove zbirke Arsena Dedića i Ivice Prtenjače. Uskoro izlazi i dosad najveći izbor pjesama Charlesa Bukowskog Užici prokletih, a već prije su se u tom nizu sabranih i izabranih pojavile sabrane pjesme Raymonda Carvera, te izabrane pjesme Charlesa Simića i Ezre Pounda, kao i Mrkonjićevi Međaši, antologija hrvatske poezije 20. stoljeća. Oprijedijelili smo se da objavljujemo jednu kapitalnu knjigu poezije godišnje, radije nego da te novce uložimo u pet, šest aktualnih knjiga, pogotovo stoga jer mi se čini da sad prostora ima dovoljno i da hrvatskim pjesnicima nije problem objaviti knjigu. To su projekti na kojima ima puno posla, ali svaka od tih knjiga predstavlja veliki simbolički dobitak za Profil.

Što trenutno čitaš, i kojim se autorima voliš vraćati? Koji su autori i naslovi nosivi stupovi tvog osobnog, prije svega pjesničkog, kanona?

Pa trenutačno uređujem Šodanov prijevod pjesama Charlesa Bukowskog, zatim ponovo čitam Salingera, dvije knjige priča, Sve poharano, sve spaljeno Wellsa Towera i Groblje manjih careva Zorana Malkoča, obje sjajno napisane, inovativne i provokativne, te Kafkinu biografiju. Od poezije upravo čitam Rad umara Cesarea Pavesea i Kirinovu Zbiljku. Neke od tih knjiga su mi na radnom stolu, neke uz krevet, neke na wc-u ali čitam ih paralelno. Uz još nekoliko rukopisa na kojima radim za Profil.
A što se tiče mog kanona, on se mijenja, ali ako govorimo o formativnim knjigama uz Carvera tu je svakako Cavafis, te Slamnig, pogotovu njegove zadnje knjige.

Razgovarao: Marko Pogačar

Drago Glamuzina

Rođen u Vrgorcu 1967. godine.
Diplomirao komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Radio kao novinar u dnevnom listu Vjesnik i urednik u news magazinu Nacional, a od 2003. je glavni urednik u izdavačkoj kući Profil.
Jedan je od osnivača i programski direktor Zagrebačkog sajma knjiga.

Objavio knjige pjesama Mesari (Naklada MD, 2001), roman Tri  (Profil, Zagreb, 2008) te knjigu pjesama Je li to sve, (VBZ, Zagreb, 2009).
 
Za Mesare je dobio nagradu 'Vladimir Nazor' za knjigu godine i Kvirinovu nagradu za najbolju knjigu pjesama autora do 35 godina.

Zbirka pjesama Mesari prevedena je na njemački (Wieser Verlag, Klagenfurt, 2008), makedonski (Makedonska reč, Skopje, 2004) i slovenski jezik (Litera, Maribor, 2001), a u Srbiji je objavljena u Nakladi Profila Beograd (2009).
Zbirka Je li to sve uskori izlazi na mekedonskom jeziku, u nakladi Makedonske reči iz Skopja.
Uvršten je u desetak antologija suvremenog hrvatskog pjesništva.

Za roman Tri dobio je Nagradu Tportala za najbolji roman objavljen u 2008. godini.
Osim u Hrvatskoj Tri je dosad objavljen u Srbiji (Rende, Beograd, 2009) i Makedoniji (Makedonska reč, 2009).

***

Izbor pjesama Drage Glamuzine iz zbirke Je li to sve pročitajte u našoj Zadaćnici.